Bez vodica

Kota koju smo privremeno drzali, i gdje smo pali u okruzenje, bila je pljosnatog vrha. Sa tri strane, prilaz koti je bio prilicno strm i nepristupacan. Sa cetvrte, pozadinske strane u odnosu na nas polozaj, pristupalo joj se kroz sumarak vezan za poljanu koja je inace bila potpuno izminirana.

Sama je kota inace bilo pljosnatog vrha, sa manjim uzvisenjem na samom vrhu odakle se dosta dobro vidjelo, i gdje su cetnici prije naseg preuzimanja imali bunker odakle su osmatrali i navodili artiljerijsku vatru prema Kladnju i komunikaciji prema Tuzli.

Ja sam stajao pod tim uzvisenjem i onako instinktivno na oku drzao nase desno krilo da nam se neko ne privuce sa te strane. Odatle sam takodje mogao vidjeti citav nas polozaj, i citavu ekipu koja se jednim dijelom organizovala u odbranu okruzenja, a drugim u grupu koja se pocela organizovano povlaciti.

Dok sam osmatrao, jedan od zapovjednika odreda iz susjednog voda pozva me da se i ja prikljucim izvlacenju. Bio sam prilicno spreman na to jer je bilo ocigledno da je ova kota, ovakva kakva je bila, bila neodrziva, i da ako cemo se kad povuci ovo je bio trenutak.

Prije nego sto odstupih, pozvah momka, onog kojeg sam ranije opisao — vuka u janjecoj (svalerskoj) kozi. On je cucao uz drvo, i na oku drzao prostor odakle je prije dosao napad, a prema strani gdje je prije pala armijska odbrana koja je uzrokovala pad ove citave kote.
On se na moj poziv okrenu, i onako mi na svoj seretski nacin i sa smijehom odmahnu “Hajde, fatajte se noge. Treba ovo haveriti.”

Svaka mu cast …

Ja sam, znajuci kako je on dobar da se iskrade iz baze, i ode ganjati senske, ocekivao da ce se on i iz ovoga uspjesno izvuci, ali vjerovatno zadnji. Ko zna, ali sam racunao na to.

Povlacenje nije bilo kraj belaja. Belaj se tek spremao.
Juce, bas prije nego sto smo mi preuzeli polozaj, vodic koji je vodio bataljon kroz ovo ogromno minsko polje izgubio je nogu. Vodic … pa upao u minsko polje.

Mi smo ovaj put ostali bez vodica. Sve se raspalo. Rasulo. Otisla armija, poslali nam poruku iz staba da se povucemo. Moji su pokrenuli ovo povlacenje organizovano, nije bilo rasulo, ali smo bili sami i na svome, u dijelu Bosne i gudurama koje nismo znali, i na rubu ogromnog minskog polja.

I tako, uz dolazak mraka, mi stupismo u poljanu pokrivenu vjerovatno hiljadama protiv-pjesadijskih mina. Hiljade malih djavola ciji su rodjaci promijenili zivot desetinama hiljada mladica (a nazalost i zena i djece) u nasim krajevima. Samo cujes — naletio na minu, izgubio nogu. Ili u slucaju oca jednog od mojih najboljih prijatelja iz djetinjstva — naletio na minu, poginuo.

U stvarnosti, to “naletio na minu” je bilo mracno iskustvo.
Prvo, to nije bilo nista kao u bezveznim filmovima gdje vojnik nagazi na nesta sto klikne, pa onda ostane stajati na toj mini, nadajuci se nekakvom spasu.

Mine su bile nagazne ili potezne. Potezne su bile upravo to — metalna mina, slicna kao manja ili veca minobacka mina, koja se, starija, aktivirala na potez, ili novija (PROM), na potez i nagaz, i koja je odskakala na visinu gdje je najubitacnija (“najefijefikasnija protiv zive sile”).

Nagazne mine — “pastete” (PMA-2), “klacklalice” (PMA-1), i slicni obroci iz pakla — bili su napravljeni od plastike i bakelita pa ih je, bar nama tada, bilo gotovo nemoguce otkriti, dok neko ne naleti na jednu, ili ako ne znas da je tamo postavljeno minsko polje pa da onda pipalicom “prepipas” i otvoris prolaz, centimetar po centimetar.

Iskustvo nalijetanja na minu bio je, bez ikakve pripreme ili upozorenja, iznenadan prasak, uz mali oblak dima, prasina, i smrada zemlje, i exploziva, pa onda popracen tisinom.

A onda u sredini tog oblaka dima, lezi covjek onako kako ga je odbacila mina.

Stravican prizor, bez izuzetka.

Rascvijetana noga, neprepoznatljiva sada, visi, sa kracima od raskomadanog tkiva gdje je nekad bilo stopalo, nalik na krvavu sipu, visi iz poderane, iskomadane nogavice.

Krv, tkivo, prjavstina, maskirno platno.

Vojnik je ili u soku od explozije i povrede, ili tek pocinje da osjeca bol od raskomadne noge. Ako je sretan, u pitanju je samo stopalo i potkoljenica; ako nije, onda je mozda otisla citava noga, jer su se kosti potisnute eksplozijom zabile gore vise u nogu, mozda je otisla i druga noga.

A ako su stvari bas otisle na lose, mozda su se kamenje i fragmenti od eksplozije rasprsili i zabili medju noge, gdje ce povrede druge vrste ugasiti jednu drugu vrstu zivota za ovog nesretnika.

Cetnicu, koji su imali citava skladista municije i mina na raspolaganju, znali su naslagati “pastetu” na “pastetu”, tako da bi efekat bio znatno gori, ostavljajuci vojnika ili tesko ranjenog, ili potpuno raskomadanog.

Znajuci ovo sve, udjoh u minsko polje.