Proslo je evo dvadeset i pet godina od pocetka rata, a eto mi i danas nedostaje.
Nedostaje mi nekad rat tako da me boli do kosti.
Ponekad, onako ljeti, kada se nadjem na otvorenom i napustenom gradskom polju, ona me toplina asfalta i betona podsjeti na ljeto devedeset druge.
Na ono ljeto kada smo bez vode, hrane i struje “zujali” gradom po suncu, isli na intervencije, okupljali se pred ulazima, upoznavali se kao da se nikad prije i nismo sreli, jer smo inace bili jedni drugima stranci, onako se jedva pozdravljali u prolazu, prije rata.
A tako sa ratom postasmo prijatelji, saborci, sapatnici.
Nase zene heroji vukose i nosise hranu, izbjegavase snajpere, dok su se muskarci razvlacili po linijama, odmarali od polozaja, ili, rijetki, sakrivali od mobilizacije.
Ah, kakvi su heroji bili nase majke, zene, sestre, nane i bake.
Kakvi su heroji bili nasi sugradjani, komsije, raja, saneri, taksisti, sluzbenici, cate, logisticari, i … vojnici.
Ako nisi bio u gradu u kojem je zivio zivot, a gdje su padale granate kao trulo voce, ne mozes da razumijes kakvi su heroji bili oko nas.
Obicni ljudi koji su zivjeli svoj zivot u mizernom, okrutnom, bolnom, ponazavajucem, i povrh svega lijepom Sarajevu, gdje smo svi bili prijatelji, braca, sestre, momci, i djevojke. Gdje su mladi rano zenili jer smo jedni drugima trebali, a nisam znali koliko cemo dugo biti.
U takvom Sarajevu, ja sam bio sluzbenik rata. Ne heroj, ne junak, nego jedan o sluzbenika grada, koji je na svoj nacin vrsio svoju duznost kao sto je i moja majka vrsila svoju duznost bivajuci dobra majka, i moja sestra koja se krsila od straha, i od granata, ali koja to nije pokazivala, i ona draga zena, majka dvoje djece, kojoj je snajper sa Vraca otkinuo nogu u kuku.
I ona djeca koju je pomela osamdesetcetvorka dok su se igrala u visnji.
Svi smo mi bili sluzbenici rata, vrsili smo svoju duznost kao ljudska bica, da zivimo kao ljudska bica, da sacuvamo obraz ljudskom rodu, i ostanemo ljudi, svakog dana.
Dragi moji citaoci, vracam vam se – sretan.
Vracam se sretan da podijelim sa vama ono sto sada vidim sa gotovo tri decenije kanjona, a vidim sa vecom bistrinom nego tada.
Sarajevo je devedesetih bio grad skromnih svetaca, i obicnih heroja. Rat je bio svet. Bio nam je svet jer nas je naucio da smo ostanemo ljudi.Vracam se na ovaj blog, ne da tinejdzerima pisem kaubojske romane, nego da kazem jos par rijeci kako su sarajevski “sluzbenici” odradjivali svoj posao.
Neki od nas po sumama oko Kladnja, neki vukuci kanistere sa vodom, neke dojeci svoje u ratu donesene bebe, a neki strepeci od granata, ili strijepnje hoce li se mama vratiti ziva sa posla iz grada.
A da, nismo bas da smo svi mi drhtali i strepili od straha. O, ne.
Pricati cu vam kako je gladna, mokra, izgladnjela, neispavana Vikiceva trupa izgledala nakon deset sati bombardovanja, kad je na nju krenuo neprijateljski opsti napad.
Ne, ne, nije bilo drhatanja i straha …
Zdravo, pozdrav, drago mi je da vas sve ponovo vidim.
Dobrodosli prijatelji, saborci, saveznici, i oni drugi!
dobrodosao nazad legendo. 🙂
Sjecam se prije tih oko 10 godina, od ratnika ili kako ti kazes sluzbenika grada ponajvise sam citao tebe, umornog I shobu