beats by dre cheap

Nocna mora

Puna pripravnost.
Moramo da ostanemo u spavaonicama, niko ne smije da napusti zgradu.
Komandir voda objasnjava da se sutra polazi na polozaj.

Objasnjava situaciju.

Idemo u operaciju kod Kladnja. Nas zadatak je da ovladamo kotom
sa koje Srbi vatrom kontrolisu cestu Zenica-Tuzla na ovom pravcu.
Otvaranjem asfaltne ceste olaksao bi se protok robe na ovom strateskom pravcu.

Bio sam malo pospan pa se ne sjecam tacno sta nam ono komandir voda sve ono
naprica. Nekakvi bunkeri sa otvorima na cetiri strane, snajper je prijetnja,
mitraljezi, PAM i PAT pokrivaju prilaze.
Niti imamo kartu terena jos, niti plan napada tako da se nisam previse upirao.
Naucio sam da se ne sekiram dok ne dobijem pravi razlog da se sekiram.
Ne znamo jos nista, tek cemo sutra na terenu dobiti detalje o operaciji
tako da cu se sutra onda sekirati.

Oh, a kad spomenu minsko polje onda mi se dobro otvorise usi.

Kaze juce je na tom terenu vodic kroz minsko polje izgubio nogu.

"Staaa?!"

Svi se zijanismo.
Kako bolan vodic kroz polje da izgubi nogu.
To nisam nikad prije cuo.
Naravno da znam za gubitke od mine;
kod nas je raje u jedinici izginulo od mina ali to je bilo na
iznenadjenje ne kad se probijalo kroz ocisceni prostor.

Ako vodici tamo gube noge sta onda vojska treba da ocekuje?

Komandir nam objasni da je taj prostor paklen sto se tice mina.
Sve je zasuto minama.
Prstenasto minsko polje oko kote je kilometrima siroko,
nacickano svim mogucim vrstama mina.
Plan je da nasi nocas zavrse razminiranje jedne staze kroz minsko polje
kroz koje ce nas vodica sutra provesti.

Bez vodica nema prolaska. 

A sta ako i nas vodic izgubi nogu ili pogine u sred minskog polja?

Te me misli zaokupise pred spavanje. Skoro mi oduzese san.

Naporan visednevni put ipak mi donese san. San koji nisam zelio.

Sanjam sumu.

Sanjam kolonu vojnika. Ovi se moji klebere k'o budale.
Ne znam sta im je smjesno. Idemo nekuda isto kao da idemo na izlet.

Ne razumijem zasto su svi tako opusteni. Nose puske kao da idemo u lov
ili na pecanje, a ne kao da smo u razvoju.

Ja gazim po liscu, zemlji koja se tek pod nasim nogama utabava u stazu.
Po zemlji grancice i lisce krckaju pod mojim nogama.

Odjednom mi pod cizmom puce nesta kao petarda.

U sljedecoj sceni vidim sebe u necijem krilu. Ili me neko nosi.
Moje veliko golo stopalo visi. Ne cini mi se krvavo ali opet nekako
slomljeno visi. Onda vidim krv sa strane.

Kontam, koje su mi sanse da ostane.
Ako su mi kosti smrvljene morace rezati.

U tom trenutku osjecam i da mi je ruka nastradala.

U cudnoj rezignaciji pitam se hoce li i nju rezati.

Budim se iz kosmara.

Ne osjecam se dobro.

Sanjati ovakav san pred operaciju nije dobro.
Odagnavam sujevjerje, trazim racionalan razlog za ovakav san.
Prije nego sto cu zaspati cuo sam zabrinjavajucu pricu o minskom
polju kroz koje nam valja proci. To me smorilo.

Mora da sam zato spavao.

Ustajem i oblacim se.
Uniforma, zastitna oprema, oruzje.
Silazimo niz stepenice pred spavaonicu.

Tu cemo se okupiti i pravac bitka.

U sljedecem izdanju: U brda i planine

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
http://ponor.blogger.ba
22/12/2006 06:02