beats by dre cheap

Optimizam


Dobro utabani makadam prelazi u asfalt.

Asfalt!

Nema vise odbijanja guzice od tvrde klupe, njihanja i ljuljanja, truckanja.
Asfalt, blagodet za nazuljane guzice.

Normalna cesta. Prolaze auti, kamioni. U jednom trenutku prolazimo
pored autobuske stanice. Ne mogu vjerovati. Stalne linije sa Zenicom, Mostarom
i ... Hrvatskom.

Svasta, sjednes na autobus i odes u Hrvatsku. Za mene Sarajliju, koji nije
vise znao sta je slobodno kretanje a kamoli gradski prevoz ovo je bio potpuno nevjerovatan prizor.

Dalje niz cestu naidjosmo pored kontrolne tacke UNPROFOR-a.

Svedjani.

Svidja mi se sta vidim.

U centru kontrolne tacka je mala kockasta baza okruzena uredno poslaganim
vrecama sa pijeskom. Na tacci stoje svedski unproforci.
Starije face. Dobro izgledaju, kao pravi ozbiljni vojnici ne kao oni francuzi
po Sarajevu sto su mi uvijek izgledali kao da se zaj#bavaju.

Sto mi se posebno svidjelo je njihovo okruzenje. Okruzeni su bosanskom djecom.
Pricaju sa njima, srdacno se sale. Dijeca i civili hodaju pored njih i pricaju sa njima kao sa domacim.

Ovo je (meni) prvi put da vidim unproforce da su srdacni sa nasim narodom.
Navikao sam se na unproforce koji nas smatraju nekom podivljalom stokom,
koji nece da se mjesaju ili koji nas jednostavno ne vole.

U ovoj bazi nas je narod ocigledno dobrodosao i odnosi mi izgledaju dobri. To se
vidi i po njihovim licima.

Svidja mi se sta vidim.

Prolazimo krajevima koji izgledaju kao da ih nije dotakao rat. Priblizavamo se
Tuzli. Ovo je jedini dio Bosne koji ekonomski funkcionise i koji snabdijeva
ostatak Bosne materijalom (koliko je to moguce).

Ulazimo u zonu odgovornosti 2. korpusa. Sada smo u svijetu Majevice, Gradacca,
Koridora, ...

Ovdje Bosna izgleda divno. Ravnica, blagi brezuljci, industrija funkcionise,
vecinom utisci civilnog zivota.

Osjecam optimizam. Ovo sto vidim izgledao kao normalna drzava. Ne onaj patrljak normalnog zivota, post-apokalipticni svijet kojeg sam se nagledao po Sarajevu i po Srednjoj Bosni '93 nego normalan zivot. Rad, neoskrvnavljen pejsaz, slobodan protok.

Ulazimo u Tuzlu. Mene ovo posebno raduje jer je Tuzla bila pod kontrolom SDP-a
sto je meni kao mjesovitom odgovaralo. Tuzla je, cak i te gadne ratne 94-e, bila jedan od najtolerantnijih gradova u bivsoj Jugoslaviji. Kao i u Sarajevu u Tuzli su svi narodi zivjeli sa punim pravima, cak i bolje jer linija nije bila
blizu pa nije bilo ljudi progonjenih osvetom a i nije bilo Caca.

Ulazak u Tuzlu je nestvaran. Auti, semafori, autobusi. Ulice vrve civilima,
zene vuku cekere, tek tu i tamo pokoja uniforma.

Ocigledno je da ce nam Tuzla biti baza jer kamioni ulaze u centar grada.

Idemo kroz grad, prolazimo izmedju novogradnji, p enjemo se uz blago brdo.
Ovo mi kroz san izgleda poznato jer sam ja kao dijete, par godina star
bio u Tuzli.

Napustamo naselje, skrecemo lijevo. Ulazimo u veliki kompleks kasarni.

Duguljaste, dobro ocuvane zgrade. Slicno kasarni Marsal Tito samo razudjenije.

Kamioni nas uvode u kasarnu, vozimo se do jedne od zgrada.
Tu se istovaramo.

Pokazuju nam zgradu u kojoj cemo biti smesteni.

Prolaze me trnci. Ista ona u kojoj je moj otac sluzio prije ko zna koliko
decenija. Sjecam se samo kroz maglu zgrade, prilaza, moje majke i mene
kako ga ispracamo.

Zamislite koincidencije da je ova spavaonica sada moja polazna tacka za
ko zna sta. Moj otac bi se tada kao mladic vjerovatno oduzeo da mu je neko
u onoj ultra-mirnoj, sigurnoj Jugoslaviji i bezbojnoj JNA rekao da ce mu
sutra sin kao pripadnik specijalnih trupa u tajnoj ratnoj operaciji boraviti
u istoj kasarni u pripremi zadatka.


U sljedecem izdanju: Kupus i meso

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
http://ponor.blogger.ba
06/11/2006 05:10