beats by dre cheap

Na putu zivota


Probudih se u Brezi.

Onako bunovan, nazuljane guzice, ukocenog vrata
gledam kroz ceradu.

Noc, iz vana dopire zuckasto svjetlo ulicne rasvjete.

Nasi kamioni poredani u koloni na ulici, pri trotoaru.

Ulica cista, grmlje uz ulicu uredno podsisano.
Izgleda Breza k'o Slovenija.

Naucio sam na apokalipticne prizore Sarajeva.
Unistene zgrade, zapustene, travom, rupama od granata i
komadima gradjevina pokrivene ulice, mrak, stalnu tutnjavu i pucnjavu.
Nocu nema svijetla, a pogotovo se ulicna rasvjeta ne moze zamisliti.


Svidja mi se gdje smo.
Neki silaze sa kamiona, odose pisati.

Meni se ne ide.
Nisam sta specijalno pio pa da imam materijala.

Naslanjam glavu na ruke, laktove na koljena pa da jos spavam.

U ratu sam naucio da spavam stojeci i sjedeci.
Daj mi samo nesta da se naslonim i
ja cu da pripajkim bez problema.

Jednom me je tako pocetkom rata uhvatio san na
nekakvoj bezveznoj, reda radi strazi.
Cetiri ujutro, zima. Ma sta zima, led, frizider.
Sanjam pec, toplu prostoriju. Sanjam da se umotam
u one damferske sive deke iz humanitarne pa da zapajkim.

Stojim tako na drvenoj verandi potpuno smrznut.
Prvo mi zima ne dade ali u cetiri ujutro
san nadjaca i glad i zimu.
Veranda otvorena ali je pokrivena krovicem koji
pridrzavaju potporne grede.

Kontam, ako bi se mogao nasloniti malo na jednu od ovih greda
mozda me i prenese.

Problem je sto mi je u rukama Hekler. Nema kaisa
pa ga moram stalno drzati u rukama.
A Hekler onako sav od metala pa po se ovoj zimi ohladio,
leden ko ledenica.
Ne mozes ga drzati u rukama.

Ako ga spustim pa naidje komadir jadna mi je majka.
Kemo je recimo tako prije rata znao hvatati raju kako spavaju
na strazi, uzimati im oruzje i onda ih kaznjavati oduzimanjem
od plate.

Sad mi se nema sta oduzeti ali bi me zato opalili nekakvom ljigavom
kaznom od koje se ne bi moglo zivjeti, recimo nocna straza do kraja rata.
A bila bi i nevidjena bruka da mi "skine" oruzje.
To bi bila najgora kazna.
Probudis se a Heklera nema.
Kako ces sad nazad u bazu. Sta da pitas? E raja, jel mi vidio ko automat.
K'o da automat ima noge pa da sam izvjetri. Provaljivali bi me do kraja zivota.


Tako ja skontah da nekako okacim Heklera na sebe.
Zagurah sprijeda prednji dio jakne duboko u pantalone da me zastiti od hladnog metala. Onda zagurah Heklera duboko u pantole, do okvira da ne ispadne.
Malo hladno po stomaku al' moze se.

Onda se naslonih glavom na gredu i tako me stojeci prenese ...



Sljedece cega se sjecam je kucanje po ledjima.
Gdje sam?
Ja to na ekskurziji, profesor me budi, zaspao na derneku, ...?

"Jel' to spavas na strazi?"

Mozak se budi, pocinje da radi brzinom svjetlosti.

"Sta ti je ba. Ko ce ovako zaspati, jos po zimi."

"Ja. Zaj#bana ova zima. K'o zainat."


Jasta. Ne moze covjek ni zaspati. Ne pitaj ...


Tako sam opet i na kamionu pripajkio.

Probudise me dzombe i gombanje po makadamu.
Pogledam kroz ceradu kao ono mi na nekakvom makadamskom
putu po kojem promet pici kao da je autobahn.

Sjecam se prolazi u suprotnom pravcu od nas
svijetlo plavi Citroen GX, tumba se i ljulja po makadamu,
za njim ide veliki sleper pun robe,
pa onda UNPROFOR-ov karavan kamiona.

Prasina po cesti, tutnje kamioni.
Povremeno se na okukama gdje je cesta slabije prohodna sklanjamo
jedni drugima.

Na par mjesta susrecemo terence Armije BiH.
Na jednom mjestu opet stoji UNPROFOR-ov transporter-tockas
sa kupolom i dugackim, vitkim topom.
Pored njega par vojnika.

Za mene su ovo neki novi unproforci.
Naucio sam do sada na Francuze, Pakistance, Egipcane, Ukrajince
te na Engleze kod Viteza.

Ovo su izgleda Svedjani.
Bas dobro izgledaju. Profesionalno, uredno, ozbiljno.


Mislio sam da je Igman najprometniji divlji put u BiH.
Ni blizu.

Ovaj je put na kojem smo sada definitivno najprometnija cesta
koju sam do sada vidio u ratu.
Vrvi, zivi - pravi "put zivota".

Drago mi je vidjeti da podrucja koja imaju slobodan pristup ovako zive.
Dodijala mi je ona sarajevska situacija u potpunom okruzenju,
ili ona grozna depresija uzrokovana totalnim beznadjem
rata u Srednjoj Bosni koju sam osjetio u Zenici
za vrijeme naseg terena i ofanzive na Vitezu.

Drago mi je vidjeti i kamione sa hrvatskim registracijama.
Nekako mi imponuje vidjeti one moderno dizajnirane
registracije sa hrvatskim grbom, uredne kamione
natovarene do vrha dobro poznatom robom - Kras, Gavrilovic, ...

Drago mi je da roba ide u nase slobodne gradove.
Nek bar neko osjeti malo zivota.
Da je bar nama malo ovakvog slobodnog prometa u Sarajevu.

Nisu bezveze cetnici postavili onakav obruc oko Sarajeva.
Tek sad shvatam kako se mi jos i dobro drzimo.
Zamisli samo da se u Sarajevo ovako
slobodno upumpava hrana, oprema, oruzje.
Ne zna se gdje bi nam bio kraj.

Nisu oni cetnici budale.
Opkoli Sarajevo, navuci Tudjmana na price o podijeli pa
da se zavadi sa sto se pred rat cinilo najprirodnijim saveznicima.

Mozes misliti kakav bi to rat bio da je Sarajevo otvoreno
ovako kao Tuzla i Zenica
te da nije bilo tuce sa Hrvatima.

Nisu cetnici budale ...

U sljedecem izdanju: Optimizam

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
http://ponor.blogger.ba
26/10/2006 18:42