beats by dre cheap

Sta je meni rat

Ponekad se pozelim rata. Pozelim se svog druge E, stopostotnog invalida i veterana stupskog ratista, sa kojim sam se u ratu znao tako naljustiti da ne bismo znali je li dan ili noc, je li uopste rat i jesmo li mi jos uvijek samo, kako su nas mnogi znali, sarajevski zaj#banti i u sustini djeca, ili veterani bosanskog rata. Pozelim se prilike da budem dan i noc sa ljudima koji su mi odgovarali. Da ne razmisljam o ucenju, poslu, odgovornostima i svemu drugome sto nosi civilni, mirnodopski zivot nego da radim sta hocu, ili bolje receno - da ne radim nista. Pozelim se ratnih izlazaka. Pozelim se svoje sarajevske raje, sjedenja u polu-opremljenim kaficima u kojim si jedino mogao piti kafu za po marku i nista drugo jer nije bilo ni para ni izbora. Pozelim se Iggy Pop obrade "Louie, Louie" koju sam prvi put cuo u ratu. Pozelim se spota "Draga moja BiH" i pozelim se nocnog programa koji je vodio Adi Sarajlic u koji su se uzivo javljali momci i cure iz cijelog grada. Pozelim se onog jedinstva i bliskosti koje smo osjecali jedni prema drugima u opkoljenom gradu. Pozelim se svojih komsija, gradjana Sarajeva, sa kojima su me nas grad i nasa teska sudbina jace vezivali nego sto su nas rat, vjera i nacija ikad mogli razdvojiti. Pozelim se neuspjesnog ganjanja manekenki iz one ratne agencije za modele kojoj se vise ne sjecam imena. Sjecam se onog gorko-slatkog Alija Dzerzelez osjecaja kad spoznas da je ovim macama i u ratu tatin sin bio interesantniji od ratnika. Pozelim se biti Vikicev Specijalac iz 1. Cete. Pozelim se onih zaj#banih faca iz moje jedinice. Onih sto kad cujes rijec "muskarac" prvo pomislis na njih. Pozelim se bratstva sa bracom iz Armije. Pozelim se zahvalnog pogleda i srdacno stisnute sake kad jedni drugima spasimo glave. Pozelim se jedenja mesa iz konzerve nozem kojim prethodno sebi iskopah plitki rov da se spasim od mitraljeske vatre. Pozelim se biti neko ko je svojim zivotom i borbom zasluzio da bude to sto je. Pozelim se onog jednostavnog i sirovog ratnickog osjecaja kad se natovaris opremom, stegnes pusku i trcecim korakom, oslobodjen svake misli, krenes prema neprijatelju. Pozelis se trenutaka kada si imao prilike da im u ime nase mrtve djece i sakatih civila vratis i naplatis koju; da im u licem-u-lice borbi vratis bar malkice za onaj strah sto bi ti zadali kad bi te u "lavor" rovu sastavili minobacacem. Pozelim se muzike, hrane, radio programa, propagandistickih, patriotski obojenih vijesti, prve prave pive pod opsadom, hladnih jutara, hrane iz lunch paketa i cistog zraka na liniji. Pozelim se mnogo toga iz rata ... A onda se sjetim svojih komsija Zije i Alme*. Zijo je prije rata bio mali privrednik. Bio je veliki radnik, skrbnik i postenjacina. Nakon povratka sa rada u tudjini sve je pare ulozio u svoj posao i skolovanje djece. Imao je starijeg sina Dzevada i kcerku Lejlu. Ne vidjeh ih sest mjeseci od kako je poceo rat. Znao sam samo da su mu svu imovinu cetnici potpuno opljackali i zapalili kada su usli u njegov dio grada. Ostade potpuno go i bos. Sve one decenije rada u tudjini i daleko od porodice odose ili kamionima prema Sokocu ili u dim. A onda kada napokon saznah gdje su i kako su Zijini, saznadoh i lose vijesti. Saznadoh da se na samom pocetku rata njegov sin, inace uzoran student i divan momak, pridruzio jednoj od nasih boljih izvidjacko-diverzantskih jedinica i da je sa tom jedinicom sin od prvih dana osjetio pravu vatru direktnih okrsaja sa cetnicima. U jednoj akciji na Stupu kod Energoinvesta sina, i jos mu par drugova iz jedinice, stigla je granata. Zijo je sada imao sina sehita. Bio sam nervozan pred prvi susret sa Zijom i sa njegovom preostalom porodicom. U njihovom stanu prvo ugledah Ziju, sa zamotanom rukom. I on je bio borac i on je bio ranjen. Doceka me na vratima. Imao sam osjecaj da je htio da me ljubi jer sam bio kod Vikica, ali me je samo bez prestanka tapsao po ruci preko mog ishrndanog grba specijalne jedinice. Na prvi pogled shvatih da nesto nije u redu. Nacin na koji me je tapsao, njegov pogled, mucanje. U samom stanu su se osjecali duhovi. Sablastan osjecaj praznine, hladnoce. Na seciji je sjedila majka podvijenih nogu. Njen izgled, njena poza, njen izraz lica iskazivali su samo jedan osjecaj - bol. Bol koji mi se zabode u lice kao hladni noz za led. U sobu ulazi njihova kcerka Lejla, moja stara predratna prijateljica, sa kafom u ruci. Place. Meni tesko. Placem i ja. Ne znam zasto. Valjda zato sto vidim nju kako neutjesno place. Sjetim je se kako je prije rata bila vedra i raja. Nikad ljuta ili neraspolozena. Sada samo place. Mokre joj i crvene oci od suza. Ne znam sta da radim. Ne mogu da ih grlim jer znam da ih previse podsjecam na sina. Onda shvatih i sta je u ovom bolnom triptihu problem sa Zijom. Zijo je izgubio razum. On ukocenog pogleda ne prestaje da prica o nasim pobjedama. Prepricava mi vijesti sa ratista. Objasnjava mi kako se u Hrasnici okuplja ogromna vojska za deblokadu. Ne spominje sina. Samo nabraja informacije koje predvidjaju nasu nazustavljivu pobjedu. Ne mogoh u tom stanu izdrzati vise ni minute. Vidim da je moja posjeta uzurpirala njihov bolni mir i da je Almi tesko. Tesko joj je i zbog sina kojeg je izgubila od granate i zbog muza kojeg je izgubila u mentalnom ponoru u koji je pao da pobjegne od stvarnosti. Tesko joj je i sto ih ja vidim takve potpuno unistene. Pozivam Lejlu da malo prosetamo po komsiluku, da me isprati do mosta. Kako izadje iz kuce ona se provedri, procvijeta kako si je stavio na sunce. Ja iskreno ne znadoh koju temu sa njom da potegnem, ali me ona kao da je cekala preduhitri. Sama poce pricati o svojim planovima da nastavi fakultet, da uci. Podsjeti me njena vedrina na onu predratnu prijateljicu - jednostavnu, vrijednu i opustenu djevojku. Prica ona ne prestaje o pripremanju ispita, nadi da ce se fakulteti u ratu otvoriti za vandredne studente. Prica a ,hvala bogu, brata ne spominje. Znam da joj je u srcu ali takodje znam da je ovoj jadnoj djevojci zivot u najboljim godinama smoren tragicnom porodicnom situacijom. Rastasmo se na mostu. Pozelih joj puno srece. Ne mogoh joj reci da bi za svoje dobro trebala malo izaci iz kuce. Osvjezit se. U mislima mi ostase ono dvoje roditelja, unistenih ljudi. Kroz glavu mi naravno prodje i da su moji roditelji u slicnoj situaciji i da bi oni vjerovatno pali u slican ponor da se meni sto desi. A sanse da se to dogodi bilo se vise nego ogromne. Tako uvijek kad se sjetim rata lijepa sjecanja vrlo brzo budu potisnuta sumornim uspomenama na one dobre ljude kojima je rat unistio zivot. Ljude kojima je rat ili u dusi ili na tijelu ostavio oziljak koji nikada nece zarasti nego ce ostati da ih kao ziva rana muci dok im se oci ne zaklope. U sljedecem izdanju: Majku li mu j#b#m

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
http://ponor.blogger.ba
06/09/2006 18:30