beats by dre cheap

Najgore je u rovu

Granata pade iza nas, u pozadinu iza spere koja je pokrivala ulicu kojom smo izasli na polozaj. Nakon sto mi se sluh povrati zacuh stenjanje i jauk. Nekoga je ta granata pogodila. Zacu se jos glasnije dozivanje, jaukanje. Ko god da je bio u pitanju bio je u teskoj situaciji. Mitraljeska vatra se pojaca. Pocese padati i trombloni. Ocigledno su ga/ih cetnici mogli cuti kako jaucu i sada su ih trazili da ih potvrde u njihovoj tragediji. Moj jaran u rovu, koji je bio najbilizi tom polozaju, samo me pogleda. Nismo smjeli ragovariti zbog blizine neprijatelja. U njegovom pogledu prepoznah u isti mah zelju da im ide pomoci, ali osjecaj odgovornosti da mene ne ostavi samog u rovu. Ja mu samo klimnuh glavom u znak odobravanja kao da kazem 'idi'. On klimnu glavom prema cetnicima kao ja ne znam da su oni tu pa me upozorava. Ja opet odmahnuh i rukom mu pokazah da ide. On zgrabi pusku s obadvije ruke, i cuceci, da ga ne vide, izadje iz rova kroz transej prema polozaju gdje je granata ranila neke od nasih. Ja ostadoh sam. ... Cudan osjecaj. Tisina, pa jauci, pa mitraljez, pa tisina. Sam. Samoca mi ne donese strah. U ratu covjek nikada nije bio sam. Uvijek smo bili zajedno u svemu. U intervenciji, u rovu, na marsu, u spavaonicama, po sklonistima, u trpezarijama, redovima za hranu, vodu. A sad sam odjednom dobio u vlasnistvo dvjesto metara zimom obavijene Azicke pustosi. Imam u vlasnistvu deset metara felsavog rova, imam takodje i felericni bunker, nesto municije i dvije rucne bombe ... Pravi Valter brani Sarajevo. Tisinu i moje smrznute, izgladnjele gluposti ponovo pocijepa mitraljez. Izgleda je tamo kod njih dosla smjena. Zivka je na smjeni zamijenio naspanovani Rajko. Rajko sa sobom izgleda donio nove municije. Sara Rajko ne prestaje. Hoce sve Turke da pobije. Rajko je toliko rafalao po ovoj kuci iza mene da je pocela do gori. Valjda su Rajkovi zapaljivi meci uhvatili kakav namjestaj ili zavjese pa se iz kuce pocelo dimiti. Bas mi je sad to trebalo. Rajko, Rajko, kraljevicu Marko zapali ti meni kucu. Kako se dim poce siriti i njihova se pjesadijska i artiljerijska vatra pojaca. Povirih kroz lafo "puskarnicu" od mog lafo bunkera. Preko puta se nista vidljivo dogadja. Prostor i dalje miran, obavijen hladnom maglom. Nema pokreta. Samo negdje iz dubine dolazi mitraljeska vatra. Frcaju meci prema meni svjetleci meci k'o da sam im ja Han Solo. Odlucih se pomaci iz bunkera i preci u onaj rov odakle je kolega tek izasao. Kontam - ako je u pitanju priprema napada onda ce sigurno pokusati ispaliti koju u bunker. Ako samo granatiraju onda je svejedno. Bunker ionako nije pravi bunker tako da i ako padne granata na njega bice ista steta kao da sam u rovu. Predjoh u rov.Bas mi je sad to trebalo. Cucim naslonjen na hladnu zemlju. Svakih par minuta provjeravam sta se dogadja. Dolazi fijuk. Jaukanje minobacacke granate of osamdesetdva milimetra. Zlo naseg rata. Znamo ga vise napamet. Fijukanje, eksploziju. Pade tako blizu da nisam ni cuo nikakvu buku. Samo mi zuje zacepljene usi od detonacije. U nosu ostar smrad sprzene zemlje, metala i eksploziva. Jos jedan fijuk. Srusi me detonacija na zemlju. Povraca mi se. Ne znam jel' od detonacije ili od smrada ili od prasine od eksplozije. Onda kroz gluhocu nazirem zvuk mitraljeza sto opet para po kuci iza mene. Pogadjaju me grumuljci zemlje kao da me neko izaziva. To mitraljez sara po grudobranu. Pa kakvo je ovo ratiste. Evo me ko glineni golub. Sjedis u rovu i cekas da te pogodi. Fijuk. Prasak. Granata pade na rub rova, tacno iznad mjesta gdje sam ja sjedio. Skrsi me svog ali me ne rani. U delirijumu razmisljam "Mitar mene gadja. Trazi me u rovu. Fulio je par puta. Sljedeca je moja." Rov, tuta iskopana u zemlji, je najdublji na sredini. Rupa siroka i plitka kao lavor. Ja u ocekivanju da sljedeca granata padne direktno u rov legoh u ovaj lavor. Dolazi fijuk ponovo. Ja lijezem postrance ali ne valja. Viri mi "strana". Onda legoh na ledja da minimaliziram poprecni presjek. Raskerecio se k'o gola koka na duplerici. Ako mi sada uleti granata bice pun pogodak. Ako udari van lavora mozda nestaod mene i ostane. Sjedim tako a granate frcaje. Svakih dvije-tri minute. Tisina. Ispaljenje. Fijuk. Tresak. Svaki put mislim da ide 'moja'. Osjecam da me zivci ostavljaju. Lezim na ledenoj zemlji a mokar sam k'o cep. Svakih par minuta, u pauzi ispaljenja dizem se da vidim ima li pjesadije. Nema. Ocigledno je da im je ova doza sadizma dovoljna. Lijepa specijalna jedinica i intervencije. Bolje je rokanje sto puta od rova i ovog iscekivanja da te sastavi granata. Zalio sam momke koji su citav rat morali provesti ovako u rovu cekajuci da ih sastavi granata. Istina, nije svuda bilo kao u Azicima. Na Trebevicu, Zuci nasi su imali puno bolje rovove, zemunice. Imali smo prave bunkere. Ovdje, u ovo rano doba rata, bili smo ko sirocad. U razmisljanju me prekide smjene. R i S dodjose da me smjene. On je izgledao opusten, cak nasmijan kao da se nista ne dogadja. U stvari smijao se vjerovatno meni jer nije znao sta radim ovako prasnjav, istraumiran raskerecen na dnu rova kao na ginekoloskom pregledu. Rekoh im da se dobro cuvaju. Oni onako naski, uobicajeno ratnicki prihvatise taj poziv na cuvanje neobavezno. Kako preuzese smjenu preuzese i moje granate. Petnaest minuta nakon sto sam sisao sa polozaja granata je pala direktno u 'lavor' u kojem sam ja lezao. Sreca pa je S odlucio da se cuva. Bio je u prelasku u bunker kod R-a kad je pala granata na mjesto gdje smo obadvojica do maloprije lezali. Obzirom da je pala u 'lavor' geleri se nisu rasprsili niz transej jer su ih zidovi 'lavora' absorbirali. S je detonacija samo bacila u bunker i zabila ga u zemlju. Ni jedan ga geler srecom ne dohvati. Kako pogodise rov, Rajko, Momo i Jovan se takodje malo primirise. Valjda su racunali da su uspjeli raskomadati 'turke' u bunkeru pa da im je za danas dosta. Ah, da su samo znali kako ce im dvije godine kasnije ova dvojica efendija iz bunkera doci glave na jednom drugom ratistu pucali bi cijeli dan. U sljedecem izdanju: Linija puca

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
http://ponor.blogger.ba
08/08/2006 02:09