beats by dre cheap

"Zivo" minsko polje

Po rijecima nafuranog JNA novinara Miroslava Lazanskog (sjetih se da sam ga k'o budala prije rata isao slusati u amfiteatru Doma Mladih) sovjetska vojska je u nekim svojim manevrima znala stavljati svaki stoti metak 'pravi' da bi tako unaprijedila realisticnost vjezbe. Nisam tada mogao ni sanjati da ce i nasa vojska biti izlozena slicnom tretmanu. ... Sljedeca na programu obuke bila je prakticna inzinjerijska obuka. Konkretno: obuka u rukovanju minsko-eksplozivnim sredstvima. Jos konkretnije - razminiranje minskih polja. Protiv-pjesadijske mine bile su kuga naseg rata. Bilo ih je razbacanih svuda. Ludi su od njih masovno stradavali. Cak je i neprijatelj znao naletiti na vlastite mine zaboravljajuci gdje ih je prethodno posijao (na umu imam jedan konkretan slucaj u Kovacicima). Srbi su na raspolaganju imali ogromne zalihe mina. Sto se planiralo za miniranje sirokih pravaca nastupa sovjetskih ili zapadnih trupa u slucaju treceg svjetskog rata sada se koristilo u relativno maloj Bosni i protiv nas istih koji smo za te mine, inace iz Pretisa, jednom davno izdvajali od plata. Zbog ovakvih okolnosti obuka minsko-eksplozivnim sredstvima, pogotovo u razminiranju, bila je kljucna za naseg vojnika. Iz istog razloga, teorijska i prakticna obuka iz ove oblasti pracene su sa zanimanjem od strane nase vojske. A obuke ja bila, kako da kazem - interesantna. A evo i zasto: Prvi korpus je, koliko je meni poznato, prvi u modu uveo koncept inzinjerijske obuke koju bih ja nazvao obuka "uzivo". Kao sto se pravi muzicari cijene kad ukljuce gitare u pojacala pa oderu uzivo po mikrofonima tako se i nasa pjesadija, k'o sto prilici pravim rokerima, pocela obucavati sa "zivim" sredstvima. U bivsoj kasarni "Marsal Tito" izvodio se takozvani kurs "ratna skola" cije su predmete vodili visoki, koliko se sjecam, iranski oficiri. I nekoliko nasih momaka proslo je kroz te kurseve koji su inace bili namijenjeni za obuku borbenog komandnog kadra kao i za pripadnike poznate 'sehitske' korpusne jedinice - camceve Izvidjacko Diverzantske Cete. U ratnoj skoli strani treneri su obicavali da nakon teorijske obuke sprovode posebnu vrstu prakticne obuke - razminiranja nad pravim minama. Minsko polje bi se sastojalo od kombinacije trenaznih mina, cesto obicnih konzervi, u koje bi ovi stavljali male nagrade za one sto ih nadju. Pored trenaznih ovu su stavljali i prave, bojeve mina. To je bilo za one koji nisu ozbiljno shvatali obuku. Ko bi promasio zivu minu bilo bi mu, kako su ovi stranci znali govoriti, "ti sehid ako Bog da". Koliko je meni poznato niko nikad nije postao "sehid ako Bog da" na ovaj nacin. U mojoj jedinici vecina ljudi je dobro poznavala vrste minska sredstva: improvizovanih, standardnih, prirucnih. Neki su o minama naucili jos u predratnoj specijalnoj jedinici, neki u JNA, a neko je naucio u ratu u Armiji BiH ... Bez obzira na bilo cije predznanje da bi se osigurala balansirana i ravnomjerna obuka svi su ponovi morali proci kroz sve aspekte prakticne i teorijske inzinjerijske obuke ukljucujuci i prirucna minska sredstva. Proveli smo sate i sate na predavanjima, u "ucionici", proucavajuci razne modele mina, prirucnike. Nakon ucionice vrijeme je bilo da se ide na "livadu". Rasporedise nas u nekoliko grupa. Svaka grupa dobi svoj dio terena za ciscenje. Organizatori vjezbe nas takodje mrtvi-hladni obavjestise da se minsko polje sastoji kako od manevarskih tako i od bojevih mina i da razminiranju moramo pristupiti sa najvecim mogucim oprezom. Neko zaduzi pipalicu (namjensko sredstvo za otkrivanje mina), a neko trebade koristiti noz (sto je za nase uslove bilo itekako realisticno jer niko nije nosao pipalicu) za otkrivanje i ciscenje mina. Nas bijase trojica u grupi. Dobili smo komad polja dimenzija otprilike sest puta deset (metara). Uglavnom trava srednje visine, malo zbunja. Idealno minsko polje. Ispruzismo se potrbuske sa pipalicama u ispruzenim rukama i udjosmo u minsko polje. Poslu pristupismo maksimalno revnosno, pazljivo i sa strpljenjem kao da je pred nama svaka mina "ziva". Lezeci na stomaku, rukama ispruzenim pred sebe, polako pocesmo napredovati kroz polje. Sunce grije. Krckas polako kroz zemlju. Pipalica polako prolazi. Onda zapne za nesto. Moras pazljivo pritiskati jer ako je klackalica moze ti eksplodirati u lice. Kako opipavas predmet pod zemljom ne znas je li kamen, ili mina. Polako ga obilazis pipalicom ili nozem. Kod mene samo kamenje. Ovaj kolega pored mene naidje na minu. Prepozna je, polako je raskopa i izvadi je. Prodje tako pola sata a mi tek dvadesetak centimetara u minskom polju. Kroz glavu mi prodje kako li je korpusnoj inzinjeriji koja ovo mora raditi dan i noc. Sjecam se B, poznanika iz inzinjerije, koji mi je pricao kako su po noci, po snijegu pred neprijateljskim linijama prije proboja na Zuci morali ocistiti citavu stazu da bi armijski diverzanti-jurisnici mogli proci. Sjecam se da se sa Zuci vratio sav modar od zime. ... Ih, koji je ovo posao. Prodje vise od dva sata a tek naidjoh na jednu minu do sada. Ovaj do mene je imao pravu berbu. On je vec tri upecao. Kod njega su ih bas posijali. Sad smo oko metar i po u minskom polju. Napredujemo puzevom brzinom. Mokar sam k'o cep. Upeklo sunce a i posao je takav pa zahtijeva posebnu koncentraciju od koje me obliva znoj. Sreca pa nisam nikad upao prije u minsko polje (iako sam mu nebrojeno puta bio blizu). Zamisljam na sta bi to licilo. Kako je tek kad se na tebe puca a ti moras pipalicom ili nozem traziti svoj put vani. A nije da se jednom dogodilo da nasi borci upadnu u minsko polje. Prvi "Labudovi" su tako kroz srpsku teritoriju usli u Sarajevo preko Trebevica i to dobrim dijelom kroz minsko polje. Srbi su muke oko mina rjesavali na svoj nacin. Necu nikada zaboraviti autenticni izvjestaj bivseg oficira JNA koji je devedesetprve objavilo beogradsko "Vreme". Ovaj casni oficir JNA, inace Srbin, u tom izvjestaju zalio se svojim pretpostavljenim u Beograd na ponasanje i zlodjela ucinjena od strane Belih Orlova u Istocnoj Slavoniji, cini mi se kod Sunja. Beli Orlovi su tu naisli na minsko polje koje su tu prije "Zenge" postavile. Ovi su, da se ne bi mucili, iz obliznjeg sela doveli oko stotinjak hrvatskih civila - zena, djece, staraca da im "pomognu" oko ovog minskog polja. Da im "pomognu" na tipicni zlocinacki nacin karakteristican za srpske dobrovoljce u Istocnoj Slavoniji. Ova stoka od Belih Orlova je natjerala civile kroz minsko polje. Uzasnut i razjaren, ovaj oficir JNA, dijete bivse Jugoslavije koji je za razliku od ove bagre dobro znao sta je ljudskost i vojnicka cast, napisao je izvjestaj o svemu u Generalstab. Nemocan je posmatrao kako razularena banda gura nevine ljude u grozomoran sraz. On je u svom izvjestaju izmedju ostalog napisao kako je u minskom polju ostalo tridesetak tesko osakacenih civila. Ovi (orlovi) su ih samo tako gledali i ostavili da stradaju u najgorim mukama. A mine su stvarno bile grozna stvar. Ngazne mine, posebno "pastete" nisu bile smrtonosne. U tome je i bio problem. Relativno mala kolicina trotila u cilindricnom punjenju (oko 30 grama) bila je dovoljna da samo smrska kosti stopala, otkine prste, petu sto je opet gotovo garantovalo amputaciju. Jos gore, ako je bilo kamenja u zemljanom pokrovu, eksplozija mine je znala izbiti to kamenje u pravcu zdjelice nanoseci povredu koje se svaki muskarac pribojavao. Od mine je stradao i moj predratni uzor, vrhunski sportista, Vikicev instruktor i prvi trener Vikicevih specijalaca - rahmetli Salko Curic. Predratni Jugosloven, Hercegovac (Mostarac) i Bosanac, bio je na povratku u Sarajevo nakon sto je zbrinuo porodicu na moru. Na obroncima Igmana prema Hadzicima naletio je na minu koja je prekinula njegov zivot i koja je njegovu dobru djecu ostavila sirocadima. Da nije bilo rata, da nije bilo ovih idiotskih cetnika i njihovih mina Salko Curic, koji je uvijek imao prijatelje svih nacija od "Varadara pa do Triglava", danas bi bio ziv, vodio bi svoj uspjesan posao, Dino i Minka bi imali oca koji im je znacio sve dok je bio ziv. ... Proklete mine! Mi se nekako dokopasmo kraja naseg minskog polja. Uspjesno nadjosmo svaku minu koja je bila postavljena u svrhu vjezbe. Nikad nisam saznao ali pretpostavljam da je ono oko bojevih mina u nasem slucaju bila suplja prica. Moje je jedinica izuzetno cuvala ljude i sumnjam da bi rizikovala da neko greskom nastrada. Drugo, mi smo bili dovoljno odgovorni da nam nisu trebale takve prijetnje da bismo obavili svoje zadace. Mi smo bili u pravom smislu rijeci profesionalci. Nazalost, problem kod mina nije bio kako se obuciti, kako ih razminirati, hoces li ih ozboljno Shvatiti. Problem oko mine bio je kako ih otkriti. Otkrivanje minskog polja je gotovo uvijek bio tragican proces. Nakon sve nase obuke i revnosnog pripemanja, ni godinu kasnije nakon svega ovoga dva nasa pripadnika stradace tesko od mina. Jedan ce izgubiti nogu na Treskavici a drugi ce izgubiti petu u jednoj intervenciji u Azicima. Ali o problemima sa minama mnogo vise kasnije. U sljedecem izdanju: Specijalisticka obuka 4 - Taktika specijalnih jedinica

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
http://ponor.blogger.ba
08/06/2006 05:20