Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

24.10.2006.

Neprijatelj-prijatelj


Pocinje stara dobra trka oko utovara u kamion i ko ce zgrabiti bolje mjesto.

Sreca pa je kamion dobar.
Civilni ali prostran sa dobrom ceradom i sa dovoljno
mjesta da svi sjednemo.

Dobro, par ih se more smjestiti na gume.

Polazimo dobro poznatim putem oko Igmana.
Sad znas da ti samo treba ogromno
strpljenje jer k'o zna koliko ce ovaj put trajati.
Dosadasnje iskustvo nas je ucilo da je najkraci put trajao cesto i
preko cetrnaest sati.

Koliko ti je prije rata trebalo do granice sa Italijom ili Austrijom
sad ti je toliko trebalo do nekog satelitskog mjestasca u okolini Sarajeva.

Kako prolazi vrijeme u dosadnoj voznji preko Igmanskog makadama
voznja ti pocinje smetati. Kamion ide mozda dvadeset, trideset kilometara na sat. Svuda rupe. Prave dzombe.

Klupa no kojoj sjedis pocinje ti se zabadati u sarajevskim gladovanjem
smrsalu guzicu. Svaka ta dzomba podsjeti da imas kostiju pod guzicom.

Noge trnu od sjedenja u jednom polozaju.

Prolaze sati tako u monotoniji spore voznje izrovanim cestama,
odbijanju guzice od klupe, zveketanju pusaka kao da su od plastike
po podu kabine, truckanju sljemova.

Jos jedna vjezba mentalne izdrzljivosti policajca-specijalca:

Kako izdrzati na desetine sati sjedeci zakovan na jednom mjestu, truckajuci se
i udisuci zrak pomjesan sa prasinom i povremeno aromatiziran
izduvnim gasovima iz dizelskog motora. 

Nista specijalno, osim sto se covjek prebrzo podsjeti sta je u stvari teren -
vecinom abstraktna, neglamurozna patnja koja nema veze sa
borbom nego sa mizerijom improvizovanih i
zakrpljenih strateskih bosanskih komunikacija.

Silazimo sa Igmana.
Sada idemo u pravcu Srednje Bosne.
Ovaj put to je teritorija federacije, ne surovo popriste krvavog sukoba
bivsih saveznika.

Treba da po prvi put prodjemo kroz kiseljacku "opcinu".

Sjecam se prica iz Kiseljaka mog komsije sto je radio za Caritas.
Sjecam se njegovih dozivljaja sa regularnim
i "specijalnim" jedinicama HVO-a Kiseljak.
 
Pricao mi je dosta o njima. HVO Kiseljak bili su pravi vikendasi.
Imali su standardne HVO uniforme, oruzje, izgledali kao prava vojska
ali nisu bili prava vojska.
Vecinu rata proveli su cuvajuci linije koje
niko nije ugrozavao osim ono malo '93 od strane Armije BiH.
Srbi sa Ilidze su tuda prolazili kako su htjeli skroz tamo do sredine '94.

Kisljak je za razliku od Viteza imao srecu da je bio dovoljno daleko
od bilo kakve strateske komunikacije (za razliku od Viteza i doline Lasve)
i da je bio dovoljno blizu Ilidze koja je bila glavni vojni dzep na tom podrucju
koju niko nije realno ugrozavao.

Jedini koji su iz Kiseljaka ratovali bili su njihovi "specijalci" - Apostoli
i Maturice.
A i ovi su ratovali po pravom receptu "specijalnih" jedinica
iz bivse jugoslavije - Seseljevcima, Arkanovcima, Belim Orlovima
Drugim rijecima, ove jedinice su bile u stanju raditi sto niko drugi nije mogao,
Ovi "specijalci" bili su bolje opremljeni od standardnih prasinara,
obuka im je bila malo bolja,
unforme su im, ko po sablonu bile crne a duse i zadaci najcrnji.

Ti bi onako malo zapucali po nekoj jadnoj jedinici koja je drzala selo, rastjerali ih nekako samo da se domognu sela.

A onda bi pocinjali njihovi specijalni zadaci.
Zadaci koje su samo ovakve jedinice mogle izvrsiti.
Satjeraj civile u kuce, podrume. Izresetaj ih dobro, zene, djecu.
Baci koju bombu. Cuje se jos plac djece, stenjanje, krici novorodjencadi.
Nije dovoljno.
Baci nesta zapaljivo pa da "to" sve izgori.

Specijalni zadatak izvrsen.
Sef ce im kao nagradu podijeliti marke, pice, drogu, cigare, zene.
Moci ce takodje iz tih oskrnjavljenih kuca izvuci videorekordere,
kasetase, frizidere, stare televizore.
(Sjecam se jednog u starom komsiluku sto se prije rata u BiH vratio iz
Slavonije. Bivsi arkanovac. Napunio frajer kocu robom a ono sve
staro i iznoseno kao iz zalagaonice.)

A sve natpoljeno tudjim placem i vriskom djeteta.

Kao naprimjer u Stupnom Dolu.

Mracnjaci iz HVO-a imali su u planu da isprazne dijelove Srednje Bosne i
da je presele. Problem je bio sto niti je Armija htjela da "etnicki cisti"
taj prostor niti se ljudima islo.

Onda se kreativni duh bosanske ili hercegovacke bagre dosjetio.
 
Da bi osrdili Armiju BiH da nagrne na Vares morali su
pociniti neko grdno zlodjelo koje bi ne samo razjarilo Armiju BiH i nagnalo
na osvetu nego koje bi zbog surovosti tako uplasilo hrvatski svijet da bi
se ovi sami, bez previse guranja, uhvatili noge pred nastupajucom Armije BiH.

Na ulasku u Stupni Do svedski unproforci i grupa novinara na koju Rajic nije
racunao zatekli su nevidjen masakr.
Rajicevi su specijalci, "Aposotoli" iz Kiseljaka (ja apostola kukala ti majka)
upali u ovo selo i na nevjerovatan svirep nacin unistili stanovnistvo tog sela.

Njihov cilj bio je pociniti sto gnusniji zlocin koji nikoga iz Armije ne bi mogao ostaviti ravnodusnim.

Unproforci i novinari na ulasku u selo zatekli su prizor od kojeg se mnogi svjedoci nikada vise nisu psihicki oporavili.

Evo kako to opisuje Anthony Loyd u knjizi "My War Gone by I Miss It So":
(vlastiti prevod, str.151 , Penguin Press):

"Kapten se trese od bijesa: 'ovo je j#b#no sranje. ovo je gore od j#b#nog sranja. ovo je ...'

Rijeci mu se samo zagusise u grlu.

Nije bilo rijeci da se ovo opise.

Tijelo ne vece nego mala torbica nabodeno na bijelu cjevanicnu kost.

Druga polovina ispecena. Glava mu smrskana. Licem dole.

Dijete.

I sta da sad kazes?

j#b#m ti, j#b#m ti, j#b#m ti, j#b#m ti, i Is*** j#b#ni Kr***"


 (Boze me oprosti, ovo je autenticni prevod autorove psovke u trenucima nervnog rastrojstva)

 
Tada ne znadoh da su ovi "Apostoli" koji su drzali tu teritoriju kroz koju smo prolazili bili nasi novi "prijatelji".
Samo se sjecah rjeci mog prijatelja iz Caritasa Sarajevo.

Opisa mi "Apostole" k'o prave divljake, bandu.

Crne uniforme, crni seljacki sesiri sa sirokim obodom
(ne znam zasto su se sve ove seljacke jedinice furale na ove crne sesire),
krezavi, ogrezli, jako brzi na oruzju.
Njega su skoro streljali na punktu jer je imao sumnjivo ime.
Bolje receno nije imao potpuno prepoznatljivo hrvatsko-katolicko ime
za njihove skucene, nevjernicke mozgove.

A ovo su bili teske barabe.
 
"Vitezovi", "Apostoli", "Maturice",  "Kobre" bili su probrana bagra.

To je bio ista ekipa k'o sto se sjecam iz prica iz drugog svjetskog rata
kad mi je rodbina pricala kako su u ustase i cetnike isli najgori banditi i sljam,kako su u partizane isli zanesenjaci a kako su pametni ostajali kuci i sklanjali se od belaja
(ja bi onda u takvim okolnostima pripadao grupi glup i zanesenjak)

Tako je bilo i u ovom ratu.
Gradski banditi, psihopatski kriminalci isli su u "Arkanovce",
alkoholicari, poluljudi, mentalni slucajevi u "Seseljevce",
seoska bagra, propaliteti u "Apostole" ... Natakare im crne uniforme,
podijele dobro oruzje, nahrane ih, obuku, obecaju im dobar ulov, pljacku ako
dobro odrade posao i onda ih upuste na nebranjenja sela da uniste sve zivo.
I to su onda specijalci.
I onda ovaj narod sa njihove strane, nafilovan propagandom i naucio
na takvu vrstu specijalaca kad cuje za "Vikiceve" specijalce misle da smo
mi sad posebno dobri koljaci jer smo mi malo posebniji od njih.

Zadojeni mrznjom i okruzeni surovoscu, zlocinom, dehumaniziranim odnosom
prema "turcima" njihov narod nije nikad mogao shvatiti da smo mi bili i ostali
jedini specijalci koje je ova zemlja imali davno prije rata, davno prije
ove nesnosne mrznje.
Nisu valjda znali da je Vikic hodao po Skenderiji sa Magnumom
prije nego sto su raja znala sta je "Dirty Harry".
Da je ovakav policijski policijski odred uspostavljen u Bosni ne zato sto su
Bosanci voljeli da trose pare na policiju nego zato sto se u Bosni dogodio
najozbiljniji vojno-teroristicki upad u modernoj europskoj istoriji gdje je
iz vana ubacena pro-ustaska grupa pokusala napraviti vrlo ozbiljan dzumbus.

U tom trenutku Bosna a ni bivsa Jugoslavija nisu imali efikasnu jedinicu da se suprostavi ovakvoj vrsti neprijatelja.
Najblize sto su nasi imali bile su imitacije istocnih izvidjacko diverzantskih
vojnih formacija za posebna dejstva. Bez ikakvog prakticnog iskustva,
pogotovo ne protiv ovakvih dobro izvjezbanih i savremeno opremljenih snaga, obucavane po rigidnom ruskom stilu, zabetonirane u dinosaurski
armijski sastav ove jedinice nisu bile dobar odgovor.

Onda su vojno-politicke glavesine odlucile da oforme prvu pravu
specijalnu jedinicu za borbu protiv ovakvog neprijatelja.
Sreca po nas pa su za uzor uzeli GSG-9 a ne nekakve ruske padobranske
klipane kao sto je to JNA uradila.
Takodje su na celo postavili jednoh od najzeznutijih frajera u bivsoj Ju, karate prvaka Dragana Vikica, a ne nekakvog podobnog poltrona.
Pripadnici odreda pazljivo su izabrani, obucavani su dobro i prakticno i po
ugledu na slicne takve jedinice na zapadu (Njemacki GSG ili britanski SAS).
Mnogi pripadnici islu su na seminare vani, pogotovo prije rata kada je situacija
postajala sve kriticnija.   
U svijesti pripadnika odreda takodje je postojala onda "drotovska" odanost
sluzbi, redu, miru, postenju.
Nije bilo kradje, nije bilo prekoracenja duznosti, potrebe da se diraju civili
a i sto je najbolje za nas - nije bilo onog besmislene i bespotrebne JNA discipline (a la zatezanja kreveta, postrojavanja, mustranja).

Al' dzaba, nije znao svijet. Ne zna ni danas. Mnogi nikad ne naucise
sta jesu a sta nisu bili vikicevi specijalci.

 
I tako razmisljajuci o mojim domacinima, novostecenim apostolskim
"prijateljima", slicnostima i razlikama uhvati me san.
 
Nit' vidjeh ceste oko Kiseljaka niti havajaca bilo kakve vrste.
Cerada, truckanje, mrak, i tako me uhvati san.

Kad se probudih mi vec bijasmo sa one strane obruca oko Sarajeva.

Sada je vec medju rajom pocinjalo nagadjanje.
Treci korpus, drugi korpus, koridor. Pa onda divlje ideje o
desantnom upadu prema Banja Luci, Bihacu ...

U sljedecem izdanju: Na putu zivota

17.10.2006.

Novi svijet


Ovaj izlazak na teren stvarno je bio potpuno drugaciji od proslog.

Kada smo zadnji put izlazili iz Sarajeva islo se u sitne zimske sate.

Ovaj put izlazili smo kroz tunel u po bijela dana po lijepom vremenu.
Kamionima do Dobrinje do platoa pred tunelom.

Onda u mjesavini civila, vojnika i civilo-vojnika (citaj: svercera) dodjosmo na red da prodjemo. Hvala Bogu pa smo valjda imali takav status da dobijemo prioritet pri prolasku. Nije se jednom dogadjalo armijskim jedinicama da gladni i umorni moraju cekati dok se "logisticki" materijal prevuce u Sarajevo (citaj: roba za prodaju od kojeg je dio prihoda isao nekome na visokom polozaju).

Ovaj put prolazak kroz tunel bio je mala maca.

Na ulasku su nas cekala kolica u koja smo utovarili sav MTS (materijalno-tehnicka sredstva, stari JNA izraz za opremu, municiju i oruzje).

Kroz tunel smo bukvalno protrcali noseci samo licno, lako naoruzanje.

Nije bilo onog paklenog lupanja glavom od potporne grede,
hodanja u polu-cucnju natovaren sa cetrdeset kila opreme,
padanja u blato. Nije bilo one standardne torture kroz koju je svaki
vojni prolaznik do sada prolazio.

Pred izlazom u tunel doceka nas pravo sijelo. Sverceri u crnim koznim jaknama
i maskirnim pantalonama, nane u dimijama, vojnici na dopustu cekaju da udju nazad u Sarajevo, razna roba slozena oko ulaza tunela ceka da bude prevezena.
Prava Katanga.

Mi bez zastoja nastavismo prema Hrasnici. Nasa se komanda nije obazirala
ni na tunel, ni ko je oko tunela ni kakva je Katanga u pitanju.
Ocigledno su imali neki svoj "red letenja" u vidu.

Produzismo pravo u Hrasnicu.
Pjesice, standarnim putem kojim smo zadnji put marsirali po zimi i po noci.
Ovaj put u po' bijela dana.

Hrasnica vrvi. Prolaze kamioni, kombiji, ljudi mile na sve strane.
Ne mogu prepoznati da je ovo ono isto mracno, zatvoreno i smrznuto naselje pod
Igmanom u kojem su nam zavrnuli naftu i u kojem smo zaledjeni u onoj vrazijoj skoli cekali sa neizvjesnoscu gdje ce nas dalje baciti.

Hrasnica je izgledala kao novi svijet. Sve snabdjeveno, radnje se presipaju robom, vojska hoda okolo obucena u najnovije zapadne uniforme, vozila tutnjaju
k'o da im je rafinerija preko brda.

Mi cekamo na prevoz. Punimo boce vodom. Vruce je.
Ja se u Hrasnici nalazim sa nekim poznanicima. Neki su Fikrini udarni vojnici,
neki su logisticari. Poznato je da Fikro zbog blizine Sarajeva i ostalih strateskih vojnih i logistickih lokacija imao izuzetno dobro opremljenu brigadu
ali ovo sto cujem posebno me radova.


Jos od uspostave federacije niko nije bio siguran jel' to stvarno stima ili ne stima. Niko jos nije bio na terenu da potvrdi da je ovo stvarno prekretnica rata. Ono sto cuh ispuni me nadom.

Fikrini koji su prateci razne komandire i delegacije
vec obisli federaciju uzduz i popreko obradovase me.

Saznah da Amerika ozbiljno i uspjesno pritiskuje Hrvate da saradjuju.

Na terenu je jos vladalo nepovjerenje medju jedinicama (sto je nakon onog krvavog rata u kojem sam i ja bio akter potpuno razumljivo).
Vojna saradnja je medjutim stimala.
Hrvati su ulagali svoje najbolje - tehniku, posebno artiljeriju i vezu, komandne
sposobnosti u koordinaciji operacija i obavjestajne elemente.
Armija je ulagala svoje najbolje - bjesomucnu pjesadiju zeljnu osvete.
Srbi su poceli osjecati rezultate te saradnje. Pokrenute se prve zdruzene operacije i prvi rezultati nagovjestavali su da Srbi nisu imali adekvatan odgovor za ovakvu novu vojnih snagu.
 
U Bosnu je pocela ulaziti ratna oprema. Ne ona standardna, jedva prosvercovana
od Hrvata izmoljena oprema koja se sastojala od par puskica i mitraljeza nego ozbiljna ratna oprema koju su u Bosnu upumpavali nasi istinski saveznici uz podrsku naseg najjaceg zastitnika - Klintonove Amerike.
 
Sad znam da je to sve bio dio plana. Hrvatima su Amerikanci obecali tehnicku pomoc, povlasteni vojni status i odrijesene ruke pod uslovom da ovi nama
pruze potrebnu pomoc i da otvore svoje luke i aerodrome za prebacivanje
vojne pomoci.
 
Pricao mi je tako Fikrin logisticar kako je on na stolu sada bas imao "ponudu" robe.
Na stolu mu je bio katalog sa TOW 2 ili 3 ne sjecam se tacno i drugim najsavremenijim raketama.
U pitanju je samo bilo izabrati opremu sa napovoljnijim omjerom cijene i efikasnosti.

Oh, to sam volio cuti. Poezija za moje usi - TOW, Strijele, Milan ...
Znam sam dobro njihove mogucnosti i koliko nam je takvo oruzje trebalo.

Znam kako su se cetnici busali u prsa, a nasi mahalasi to jos vise potpirivali,
kako osamdesetcetvortku ne moze nista od nasih sredstava unistiti.
Ni RB, ni OSA, ni Zolja pa cak ni Maljutka. (Maljutke su inace bile nafuravane kao da su fotonski torpedo. Ta fama o Maljutkama datirala je jos iz davnog Izraelsko-Arapskog rata kad su Egipcani na veliko iznenadjenje Maljutkama izbacili iz stroja masu izraelskih tenkova.
To ja bilo jako davno. Danas je "Maljutka" bila prilicno zastarjela, najefikasnija protiv transportera i slabije zasticenih T-55.
Osamdesetcetvorka, cak i samo sa lakom gumenom prevlakom mogla je izdrzati Maljutku.

Ja, ja, mogla je izdrzati Maljutku ali ne i "Strijelu", Milan ili TOW-2/3.
Ove su moderne protivoklopne rakete imale visestepene bojeve glave
sa izvucenim upaljacem tako da su bez problema probijale ne samo
slojeviti nego i reaktivni oklop debljine i do jednog metra.  

Kakvo je to recimo slatko iznenadjenje bilo na koridoru kada je Gradac, kao jedno od najvaznijih uporista u BiH, medju prvima dobio ove najnovije rakete
na domacem "trzistu". Pola oficira JNA nije znala ni izgovoriti njihovo ime
kako treba a oni ratom napaceni polu-naoruzani nahandreni jadnici odjednom su u svoj arsenal poceli primati ove najsavremenije "harpune".

Sjecam se pricao mi o tome jedan protivoklopnjak sa tog ratista.
Cetnici su znali da nasi tamo imaju Ose, Maljutke pa i kojeg Fagota (Spigota).
Naucili su se stititi od tih raketa, imali su dobru zastitu. Na tom ratistu  napadale su njihove najelitnije oklopne jedince koje su iz Banjaluke i Srbije opremane najboljom opremom i najboljim tenkovima.

Tako su u napad sada kretali tenkovima oblozenim dodatnim celicnim plocama
koje bi aktivirale kumulativno punjenje prije nego sto bi raketa udarila u sam
oklop i tako prerano rasprsivali kumulativni mlaz. Jos bi oklop oblagali
gumama i tartanom koji bi dodatno razblazivao kumulativno dejstvo.
Ovakvi tenkovi bili su nedodirljivi za oruzje koje smo mi imali.
Pretovareni i spori, sa ogranicenom vidljivoscu bili bi laka meta
za oruzje koje mi nismo imali.

Da, za ono oruzje sto smo samo mogli sanjati prije nego sto su proradili putevi kroz Hercegovinu, pa do Ploca, Rijeke, Splita gdje su mogli slijetati avioni i doplovljavati brodovi nasih saveznika koji su se godinama pripremali da pomognu malom Davidu da vrati Golijatu i da ga jos pri tome onako za raju spuca koljenom u jaja.

A kad su dosle rakete ...

Sjecam se price o toj nezaboravnoj epizodi. Mozda je to sve samo bila prica
ali cu je ispricati kako sam je cuo od onih koji su bili tamo.
Mozda je to sve bila prica (koju sam otvorenih usta gladno upijao i pamtio svaki detalj) ali joj u korist govori cinjenica da
"sa Gradačca bijele kule, Zmaja od Bosne"
zastava sa "sest liljana vezenih u zlatu" nikad nije skinuta.

Kaze momak da su u rano jutro primjetili pokret njihovih oklopnih snaga.
Tutnjavu, crni dim tenkovskih izduvnih gasova koji kuljaju iz tenka kad ovaj prelazi u napadno nastupanje.

Cetnici su poceli tuci po njihovim dobro utvrdjenim linijama vrlo teskim paketom sto je bio standard za koridorsko ratiste - "ognjevima", "norama", 155-icama.
Onda su navrli oklopom - ojacanom oklopno mehanizovanom cetom:
osamdesetcetvorkama, pedesetpeticama, bevepeovima i pragama.
Dobro zasticenim i dodatno ojacanim oklopom specijalno pripremljenim da izdrzi
"ubode" osa i zolja.

Ovaj napad koji je u svakom pogledu treba biti zastrasujuci prosao je drugacije
nego bilo koji do tada.

Umjesto bjesomucne vatre tenkova po nasim polozajima, pakao zavlada na njihovoj strani.


Jedna po jedna letjele su kupole tesko ostecenih tenkova, transporteri su nestajali u plamenu. Iz poljane, dizali su se stubovi dima iz unistenih oklopnjaka.

Iz sumaraka i sa blagih, travom zasticenih nasipa posade modernih
navodjenih protivoklopnih raketa trece generacije bukvalno su razarale ovu
tesku oklopno-mehanizovanu cetu kad divljac za odstrijel.

Za rakete trece generacije zavareni, tartanom pojacani oklop nije predstavljao nikakav izazov. Svaka raketa imala je izvuceni upaljac koji bi prvo aktivirao kumulativno pred-punjenje koje je sa lakocom probijalo vanjski oklop sacinjen od zavarenih ploca, guma i tartana.
(U stvari prava svrha ovog predpunjenja bila je da aktivira reaktivni oklop i tako eliminise tu mocnu zastitu ovako opremljenog tenka.)

Celik i tartan koji su uglavnom koristeni u svrhu dodatne zastite
bili su sasa za ovakvu tandemsku, vise-stepensku bojevu glavu.
U djelicu sekunde, nakon aktiviranja pred-punjenja aktivirala bi se
i glavna bojeva glava, njeno kumulativno punjenje.
Svrha izvucenog upaljaca bila je da pomogne da se formira jak kumulativni mlaz
iz glavne bojeve glave znatno prije nego sto bi ova dosla u dodir sa oklopom.

Kumulativni mlaz usijanog metala zabijao se u za moderne standarde
relativno slabo tijelo ovih oklopnjaka, ulazio u kupolu,
tijelo tenka ili motor i tamo izazivao paklenu stetu koja bi
tenkove i njihovu posadu trenutno izbacivala iz stroja cesto uz spektakularne
efekte visetonske kupole koja je letjela u zrak ili usijanog mlaza aktivirane municije koji je kuljao kroz otvor komandnog mjesta.  

Ovo je bio zadnji veliki pokusaj proboja oklopnog sredstvima. Od tog dana
Srbi su odlucili da cuvaju zauzeto umjesto da grabe dalje.
Rakete su imale prilicno ubjedljiv efekat na tok rata na tom ratistu.

Osjecao sam se odlicno znajuci sa su protivoklopne posade na Igmanu i Sarajevskom polju sa hrasnicke strane sada posjedovale ove rakete.
Znao sam takodje i da ovo oruzje sada ulazi u Sarajevo (sto sam kasnije i potvrdio sa Izvrsnog Vijeca jer su nasi "isprabali" ove rakete po ukopanim
Gvozdikama oko Vraca i podnozja Trebevica).

Znao sam da je doslo novo doba.

...

U Hrasnicu dodje mali kamion po nas. Kad vidjeh ovaj kamion prvo pomislih da
se neko sa nama zaj#bava.
Kako ces zgurati osamedesetak glavonja u ovog malog tamica? Cime, bagerom?

Onda nam rekose da je taj kamion samo za MTS.
Na Igman, bar na ovaj dio direktno iznad Hrasnice uzverati cemo se pjesice
da izbjegnemo put i visoki rizik od direktnog pogotka koji voznja kamionom uz tu opasnu cestu nosi.

Pred nama stajase uspon strmom stazom usjecenom uz planinu koja me podsjeti na prosjek za ski lift osim sto mi se ovaj uspon cinio devedeset stepeni strm.
Srecom bez puno opreme, uspon bi nesto laksi nego sto sam ocekivao.
Samo na par mjesta morao sam se hvatati za korijenje da se ne svaljutam
nazad u Hrasnicu. Negdje pri vrhu staze uspon postade tako strm da mi se cinilo
mi je zemlja pred licem, ne ispod mene. Dzaba ti sva alpinisticka obuka, hvataj se granja i rupa u zemlji. (Ne mogu reci, obuka je ipak bila dobra. I danas se sjetim alpinisticke mudrosti (valjda Gafine) i kako se za dobro veranje uvijek moraju traziti pozicije gdje imas oslonac na tri ektremiteta.)

Na jednom dijelu staze zastah da se malo odmorim.

Pogledah iza sebe.

Kakav pogled!

Pred mojim ocima, sa podnozja Igmana, puklo Sarajevo.

Rasprostrlo se kao cilim preko dolina i brda.

Sarajevsko polje, aerodrom, Dobrinja, Lukavica, Mojmilo, Vraca.
U daljini se vidi uze Sarajevo, Hum, Kosevo, obronci Trebevica,
Starog Grada sve do Faletica.

Samo jedna misao pri pameti - kakav lijep grad.

Cini se cijelo. Ne vide se rane i oziljci, ne vide se linije razdvajanje.

Kao da nije rat.

Kakva steta!

Misle mi prekinu boja moja cuturice iz koje sam cugao vodu.
U krpu umotana, vojna SMB cuturica.
Ih, kako nije rat! Tek je poceo cini se.

Jos malo uspona pa izadjosmo na plato.
Nekima dusa u nosu.
Ja sam bio u redu.
Nisam puno nosio.

Tu nas cekaju kamioni. Pocinje sljedeca etapa puta.

U sljedecem izdanju: Neprijatelj-prijatelj

12.10.2006.

Ide se

Vracam film nazad u 1994-u.


Ovaj put odlazak na teren bio je potpuno drugaciji.

Nije bilo prevelike uzbune. Pripravnost je naravno bila proglasena
ali nije bilo hitnosti, sazivanja.
 
Dali su nam dovoljno vremena da odemo kuci, da pokupimo
i ponesemo sta nam treba.
Da se pozdravimo (i nazalost halalimo).
 
Noc smo onda proveli u bazi pakujuci se.
 
Sad sam vec imao dosta iskustva se terenima pa sam se
pakovao imajuci u vidu da je vaznije biti lak
i mobilan u borbi i marsu nego nositi
sve sto vojnik moze zamisliti kao potrebno.
Ne nosim zastitnu masku, durbine i ostale gluposti.
 
Ovaj sam put imao jako dobar mali ranac i opasace
tako da sam uspio na tijelo pritegnuti i natovariti svu kljucnu
borbenu opremu a da ne zvekece, pada i ne klopara pri kretanju.
To mi je bilo najvaznije.
Mi na teren nismo isli na kampiranje vec u borbu.
 
Drugo, bilo je proljece tako da nismo morali vuci zimsku
opremu bez koje se inace u Bosni nije moglo zimi prezivjeti.
 
Znali smo da se sprema nesta zestoko. Prvo smo imali dva mjeseca
specijalisticke obuke. Onda su nam dobro popunili arsenal.
Pa smo onda jos popunili redove mladim lavovima -
momcima, nekim samo sedamnaest
godina starim koji su bili spremni da se bore
(i koji su se kasnije stvarno pokazali lavovi).
 
Pa nas je onda i Alija postrojio.
 
...
 
Iz voda su na teren ponovo isli vecinom dobrovoljci.
 
Bilo je to vise na poziv u stilu:
 
"Mozes li ti?"
 
"Mogu!"
 
A nisu bas svi odgovorili da mogu.
 
Vitez i Kozingrad su definitivno ucinili svoje i jedan
dio jedinice poceo je razmisljati da okaci termin specijalac "o klin".
 
Tereni stotinama kilometara od Sarajeva na najvruca ratista
postajali su rutina za nasu jedinicu
i mnogi se nisu mogli pomiriti sa tim.
 
Nepisano pravilo bilo je da na teren idu samo oni koji hoce
jer je stres terena i borbe bio tako visok da si mogao
voditi samo one mazohiste u koje si se mogao 100% pouzdati.
 
...
 
Moj dobar prijatelj i ja ostali smo se pakovati cijelu noc.
Znali smo da ce biti vremena za spavanje kasnije na kamionu.
 
 
Inace se uvijek sjetim ovog prijatelja sa radoscu (a eto nemam pojma gdje je sada).
 
Bio je jako dobar specijalac, iskusan borac ali prvenstveno
dobar i neufuran covjek.
 
Imao je para prije rata, imao je para i u ratu.
Izgledao je dobro, pametan, htjele su ga zenske.
Uprkos svim tim atributima bio je pristupacan i otvoren
za druzenje i sa "malom" rajom.
Cijenio sam ga jer je kao i ja prihvatao ljude bez ogranicenja.
Nismo razdvajali ljude na gustere, djecu, nize cinove ...
 
 
Od njega sam takodje naucio jednu jako vaznu zivotnu lekciju,
vaznu tehniku u medjuljudskim odnosima.
 
On je imao posebanu tehniku za iznosenje istine i govor u lice.
 
On je znao jako dobro da ti kaze sve sta misli o nekom
tvom sranju ali je to cinio sa sarmom i sa osmjehom na licu.
 
Rekao bi sve sto se trebalo reci ali kroz salu tako da se
njegova uvijek cula, uvijek pikala ali nikada nije izazivala konflikt.
 
 
I dan danas petnaest godina kasnije, u miru, u svom poslu,
kad se nadjem u situacijama koje su
neprijatne ili koje su nafilovane sranjima sjetim se njega
i onda upotrijebim njegovu patentiranu sarmersku metodu.
 
Ta mi njegova metoda jos nikada nije zakazala. 
 
A sto se tice ufuranosti ...
 
Sjetim se jednog pravovaljanog komentara sto ga je na ovom blogu ostavio
dragi kolega specijalac iz 3. cete, saborac i vjerni citalac 
o ufuranosti nekih tipova iz moje Prve cete.
 
U pravu je. Bilo ih je.
 
Interesantno je da su vecinom ufurani bili oni koji su u
samoj borbi imali najmanje samopouzdanja.
To je bilo vise kao nepisano pravilo.
 
Sjecam se tako jednog malog misa sto je po gradu hodao
nacifran kao pravi specijalac onako po propisu -
vijetnamke pantalone utaknute u duboke americke cizme,
vijetnamka jakna, maskirni prsluk.
 Opojasan sirokim krteljskim pojasom sa kojeg je onako nonsalantno
visila neka dobra, moderna "devetka" sa
sarzerom od petnaest metaka.  
Ma nema, pravi specijalac.
 
A kad je doslo sada da sa ide negdje u ko zna
koju bosansku nedodjiju i na koliko dugo
nas se mali nacifrani specijalac onako hinjski usuta.
 
Sjedi na stolici, ne prica nista. Skroman, tih, ne vidi se.
 
Komandir voda pita: "..., Mozes li?"
 
On nesta mulja rijecima.
 
"Sta je bilo?"
 
"Ja, ... ovo,..., boli, ne znam, pritsce me, ..., steze, ... boli"
 
Komadir predje preko toga, pita mene.

"... mozes li ti na teren?"
Ja onako bez puno razmisljanja, postidjen ovakvim beskicmenjackim ponasanjem bivseg kolege samo odgovaram:
 
"Vazda!"
 
Znam da sebi mozda pisem smrtnu kaznu, znam da
cu se mozda sutra u bolnici
bez ruke ili noge kajati ali kad vidim oko sebe sve
ove moje dobre ljude spremne da
idu kako ja mogu odgovoriti na bilo kakav drugaciji nacin.
 
...
 
U ratu sam tako definitivno naucio da "pas koji laje ne ujeda"
i da su najbolji borci uglavnom bili normalni i smireni ljudi.
 
Istina je da macho faktor cinio svoje jer smo svi mi bili na
svoj nacin opijeni borbom i bitkama ali najbolji ljudi i
najbolji borci najmanje su se busali u prsa i kitili beretkama.
 
Sjecam se kako su se posjetioci u bazi znali cuditi kako
su "zvijezde" spota bili pristupacni i jednostavni momci.
Kako je recimo glavna zvijezda S.M., inace odlican
specijalac i vrhunski vojni strucnjak, u stvari bio potpuna cvaka
ali jako dobra raja ili kako je recimo meni posebno drag
M.M bio jedna neufurana dusa od covjeka
kojem su na pameti samo bili njegovi sin i zena
(a sad samo mogu zamisliti pritisak koji je on kao ozenjen covjek i 
otac mogao osjecati u ratu). 
 
I tako mnogi ...
 
Ono sto jos vecina ljudi i dan danas ne zna je da su pripadnici moje
Prve cete bili uglavnom stariji ljudi, neki cak prilicno stariji 
(kao npr. V ili D), mnogi ozenjeni i sa djecom.
 
U grad se, kad se moglo, izlazilo u civilu.
Niko se, osim par faca iz jednog "sportskog" voda,
nije furao na marinace i gluposti. Nosanje uniforme po
gradu smatralo se krajnje "ofiranje".
 
Mitovi o "podavanju" zenskih su takodje bili samo mitovi.
 
Ko je bio svaler prije rata i ostao je.
Ko je imao vezu i prije rata imao ju je i dalje.
Ko je imao drugih muka drzao ih se.
 
Istina je da je nama bilo malo lakse upoznati razne mace
ali tu nista nije bilo "garantovano".
 
A sad kad smo kod toga. 
Kako sam se samo nasladio nad mojim lokalnim svalerima to jutro pred polazak.
 
 
 
U mom vodu bila su dvojica, trojica tzv. samoproglasenih svalera
koji su non stop pricali o svojim "sportskim zgodicima" i "trofejima".
 
Kako "makose" ovu, te onu, te kako oni mogu pokupiti
svaku zensku samo ako namignu.

Znale su im u bazu dolaziti i njihove "numere" da nam se valjda malo pokazu (jer u nasem damferskom muskom brlogu normalna zena nije imala sta traziti).
Ja licno nikad nisam bio impresioniran takvom pricom a vala ni numerama.
 
Prvo, ta vrsta price bila je totalno degradirajuca po zene
a drugo kad bih vidio njihove "Serdzade i Merdzade" sto ih posjecuju
ostao bih prilicno ravnodusan prema njihovim mahalusanskim zgodicima.
 
Ja sam uvijek po tom pitanju drzao jezik za zubima.
Prvo, bio je rat i rat mi je prvenstveno bio na pameti
te mi nije bilo do brabonjanja i foliranja.
Drugo, to mi nije bila tema za razglasavanja.   
 
Dobro, nisam ni ja sada bio casna sestra;
uvijek sam onako zdravo volio zene ali sam takodje
odrastajuci u svojoj porodici uz zene koje sam postovao
stekao postovanje i integritet prema zenskom rodu.
Nisam mogao blatnjavo pricati o zenama do kojih
mi je bilo stalo ili koje sam volio.
To mi je bilo necasno.
 
Pred muskarcima, to je mozda izgledalo kao slabost.
Pred zenama, vjerujte mi - nije. Cak sta vise.
 
A znale su mi ove svalerske zvijezde stvarno ici
na zivce sa svojim ponasanjem.

Oni su kao bili face, pravi muskarci a svi mi ostali
bili smo neki jetimi koji nisu znali
sta su prave zenske i sta je pravi posao.
 
Haj dobro.
 
Ja sam u to toba vidjao jednu svoju predratnu poznanicu.
Divna cura, pametna, osvjescena, izuzetno zgodna i deset hiljada metara
iznad nezrelosti koje su moji svaleri inace bez kraja sipali i na njih palili mahaluse.
 
Ona je znala da idem na teren.
Naravno, nisam joj nista vise mogao reci - ni kada, ni odakle, ni gdje.
Ocekivao sam da ce moj odlazak i ostati na tome.
To je bilo normalno i za ocekivati.
Takav je jednostavno bio rat - uzimao ti je sto ti je i kad ti je bilo najsladje.
 
 
Sjedece jutro okupismo se pred bazom. 
Tu smo se trebali prozvati pa onde poci do Doma pa na kamion.
 
Oko mene se sve sareni od maskirnih uniformi,
sljemova, pusaka, bombi i naspanovanih specijalaca.
Zvekece oprema, tutnjaju cizme.
 
Onda niz ulicu, sa jutarnjim suncem u ledjima, vidim zensku figuru.
 
Dostojanstvena, zgodna. 
 
Svaleri naravno odmah kao psi lutalice dobacuju,
zagledaju, ocekuju rezultate.
Ocekuju osmjeh, simpatiju, da se uhvati na mamac "neodoljivog sarma".
 
Ona ih i ne registruje. Samo prolazi pored ove
grupe muskim hormonima nahuskanih ratnika. 
Priblizava se polako kroz guzvu prema grupi gdje sam ja stajao.
 
Ja se pravim cool. Samo se uvukao pod 
sljem sa svom svojom skalamerijom
na ledjima i cekam da mi pridje.
Neugodno mi od ove pocasti a srce mi veliko k'o Armija BiH.
 
Ona mi onako direktno prilazi, dolazi po mene.
Kaze mi da je htijela da me otprati prije nego sto se izvucemo na teren.
Osjecam se kao najpocasceniji muskarac na svijetu jer je ova super cura nasla i vremena i prilike samo za mene i upotrijebila je svoj cijenjeni um da me nadje u ovoj mrezi baza Prve cete oko Doma Policije.
Ona izgleda bolje nego ikada. Kao grom.
Posebno se sredila za mene.
 
 
Ja jedva registrujem okolinu od zadovoljstva i iznenadjenja.
Muti mi se malo u glavi i zuji u usima.
Preko njenih ledja ipak vidim zabezeknute svalerske face.
Ne mogu vjerovati svaleri da je ova dobra macka dosla da
otprati nikoga drugoga nego bas mene. 
Onog sto nikad ne prica o zenskima.

Ko bi sad to ocekivao, ha veliki j#baci?
 
Mi se malo izdvojismo, prohodasmo i onda
teskog srca ali dostojanstveno oprostismo.
Znamo obadvoje jako dobro sta teren moze da znaci.
 
Ona se vrati drugim putem da izbjegne onu
masu nekontrolisanih hormona i muskog mesa.
 
Ja se vratih u grupu. Kamion je vec bio spreman.
 
U kamionu me zatekose dvije vrste pogleda.
 
Svaleri me gledaju sa kombinacijom nevjerice i zavisti,
gotovo ponizenja.
 
Ostali, moja tiha raja, gledaju me sa
prijateljskim odobravanjem i podrskom.
Osjecam njihovu solidarnost - pomogao sam nama "jetimima" 
ne samo da izjednacimo nego da zabijemo pobjednicki gol "pravim muskarcima". 
 
Moj jaran, samo mi onako 
sandzackim naglaskom rece: "Dobra ti ta đevojka, ..."
 
Ja mu solidarno namignuh.
 
U sljedecem izdanju: Novi svijet
11.10.2006.

Bio sam na putu ...

Bio sam na poduzem putu pa nisam mogao pisati.

Evo se spramam za novi post koji ce ujedino biti i opis jednog slavnog terena.

Cujemo se uskoro i hvala na strpljenju.

Vikicev vojnik i vas vjerni pisac.

24.09.2006.

Kako boli geler

Na ulicama vise nikoga.
Pocele su padati granate.

Cuje se jezivo zvizdanje. Onda udar.
Detonacija odjekuje medju zgradama
kao da je neko u istom trenutku spustio
stotinu metalnih ploca na asfalt.

Pocinjem trcati.
Ovo su trenuci kada se u Sarajevu gine ili ostaje sakat.

Trcim uporedo sa nekim covjekom iz Armije.
Trcimo samo, ne pricamo.
Cuje se ponovo jaukanje granate.
Sve glasnije.

Odjednom, mozda dvadesetak metara ispred nas,
bljesnu nesto na sred ulice i onda se obavi sivim dimom.

Ovaj pored mene kaze "Eno nije pukla, j#bala majku"

U istom trenutku mi kroz glavu sve prolazi, sve mi se razjasnjava.

Vidim nakrivljen zeleni, upraseni cunak gdje viri iz asfalta.
Izgleda kao minobacacka granata.
Debela. Tesko je reci sa sigurnoscu koja je, izgleda kao 120 mm.

Razilazi se tanki dim oko mjesta udara.

Jos uvijek mi ne prolazi kroz glavu da
granata nije eksplodirala.

A sta da jeste?

Jel' bi sad sakat lezao na sred ulice i vukao po cesti svoje pokidane noge?

Ili bi zaliven u krvi hroptao i nemocnom rukom dozivao pomoc
koja ne moze doci.

Trcim uz unutrasnji rub zida zgrade koja gleda prema Vracama.
Mislim da ce tako mozda biti sigurnije jer granata u svojoj zakrivljenoj putanji ne moze pasti tako blizu zida.

A ko bi ga znao?

Kad djavo hoce upasce ti u zdep.

A i zar bi bolje prosao da padne pet metara od mene.

Prilazim kraju zgrade, izlazim prema cistini.
Iz zaklona mi masu dvojica strazara iz Armije (ili civilne zastite, ko bi ga znao).

"Sta je?"

Gledaju me nervoznim ocima, osjetis u njima onu groznicu od granata.
Niz ledja mi navire ruzni, hladni znoj sto ti podje kada cujes fijuk.

Govori mi jedan od njih:

"Ne idi tamo na otvoreno - sad je zenu ubila granata."

Ja mu ne odgovaram nista. Samo nastavljam.
Meni je pricvrljilo da se sto prije prebacim kuci.
Ko zna kako tamo gruha i kako su moji.

Oni se deru zamnom:

"Vrati se ba, naj#baces."

Sprintam.
Cujem granatu kako zvizdi.
Fijuk mi dere usi ili mi se to samo od straha cini.

Na otvorenom sam. Oko mene samo tramvajske sine i siroka ulica.
Prazni trotoari.

Puce granata. Tezak prasak odjeknu prostorom.
Ovo je haubica sa Vraca. Znam ja dobro haubicu.

Ispaljenje, fijuk, prasak. Brzi, jaci nego ovaj zadnji. Tenk!
Ne mogu da ne pogledam.
Udarila granata u neboder. Dize sa oblak dima sa viseg sprata.
Nadam se da u u sklonistu ovi sto zive na tom spratu ...

Padaju geleri i komadi zgrade svuda oko mene.

Sjetim se kako smo ucili da te tenkovski geler moze prepoloviti
na sto metara. Uhvatila me suha da ce sad tenkom razvaliti.
Vide se prokleta Vraca k'o na dlanu.

Pretrcavam preko mosta. Blizim se kraju gdje zive moji roditelji.
Cujem detonacije granata iz tog pravca.

Kroz glavu mi prolaze najcrnji scenariji. Moji u redu za vodu,
za kruh, djeca se igrala ... mrak me obavija. Trcim, ne stajem.


Prelazim most i trcim prema prolazu kroz zgradu.
Fijuk kao da mi neko pisti na uho.

U istom trenutku, u bicu, registrujem ekploziju
na sred ulice preko koje sam trcao, mozda desetak, petnaest
metara desno od mene.

Registrujem neku nanu u oker mantilu kako pokosena pada
na trotoar i registrujem ostar bol u clanku.
Kao da me je neko macolom udario po nozi.
Osjecaj kao da mi je neko zabio pljosnati kovanicu u nogu.

U bljesku mi prolazi misao o amputaciji, otkinutoj nozi
kako visi na patrljku smrskane kosti.
Onda mi prolazi kroz glavu da i dalje trcim.

Ne vjerujem da bih mogao trcati da mi je otkinuta kost.

Prolazim kroz prolaz, cuje se nova granata. Sad sam na otvorenom.
Snazno pistanje. Bacam iz nekog podzida. Granata tresnu
dovoljno blizu da mi pojede usi.

Dizem se i nastavljam trcati. Ovdje sam kao glineni golub.

Utrcavam u najblizi haustor. Utrcavam uz stepenice jer pri vratima nije sigurno. Tako mi je na ulazu poginuo komsija. Znam kako to stima.

Uz stepenice srecem grupu ljudi koji su se sklonili iz stanova
u betonsko stubiste. Sigurnije nego u stanu.

Ljudi izbezumljeni od straha od granatiranja me gledaju kao "otkud sad ti po ovom belaju".

Ja samo ustrcavam iznad njih, zurim da pogledam nogu. Samo im kazem da me
pogodio geler i da moram pogledati. Za mnom polazi jedna zabrinuta zena,
ocigledno majka djece koja su sa njom.

Podizem nogavicu. Mozda pet centimetara iznad desnog clanka nateklina sa velikom crvenom tackom.
Pece. Boli.
Raduje me rana.
Noga je cijela.
Ljuljam kost da provjerim da nije slomljena. Kost je cijela.

Ja pokazujem ljudima. Ne mogu vjerovati da sam ostao citav.

Nastavljam dalje. Moram kuci da vidim sta se tamo dogadja.

Izlazim ponovo na otvoreno. Ljudi iz haustora me dozivaju da se ne igram sa
zivotom, da sacekam malo.

Ja trcim preko otvorenog. Opet zvizduk. Bacam se u plitki jarak iza trotoara.
Detonacija ni sljepljuje kosu.

Ustajem i nastavljam trcati.

Dolazi jos jedna. Ovaj put iza mene. Utrcavam u haustor da sacekam gdje ce sljedeca pasti.
Izgleda da su poceli prebacivati vatru dalje od nas.

Nastavljam trcati. Sad sam vec blizu kuci. Sada vec u potpunom delirijumu sprintam.
Utrcavam u stan. Kroz glavu mi prolaze mracne slike.
Upadam na vrata, 'jesul' svi u redu?"

"Ma gdje si ti bolan?"

"Ma jesu li svi zivi?"

"Jes' tu smo."

"Vidi ovo."

Pokazujem nogu. Moji ne shvataju o cemu je rijec.

"Pogodila me minobacka granata. Geler. Tu u nogu."

Moji blijede.
Ne mogu vjerovati. Lezem na krevet. Rana pocinje da boli.

Pocinjem da osjecam umor.

Stavljaju mi obloge. Pece, boli - a mene zaboli. Nije ovo nista.

Kroz glavu mi prolaze pokoseni civili, pogodjeni neboderi, zgrusana krv po asfaltu, izresetano dijete, osjecaj nemoci kad se kao civil nadjes na meti granatiranja.


Ponovo mi prolazi kroz glavu kako je civilima u ovom napacenom gradu najgore.
Mi na liniji imamo vojnicki instinkt da nas cuva,
imamo jedni druge, komandu,
oruzje, kakve takve rovove.

Ovaj nas jadni svijet nema nikoga i nista da ih zastiti od granata.
Od ovakvog napada niko im ne moze pomoci.
Samo je pitanje nesretnog trenutka koji citav zivot moze pretvoriti u pakao.

U sljedecem izdanju: Ide se

13.09.2006.

Majku li mu j#b#m

Nikada necu zaboraviti taj ruzni dan.

Ja dosao kuci malo na odmor.
Opustio se u nasoj dnevnoj sobi, prilegao.
Pod prozorom cujem neke srednjoskolce kako brbljaju, nabrajaju nesto.
U sanerskom stilu hvale se pred lokalnim kokicama.

Najradije bih da sute da me puste da odmaram.

Nema struje. Nema vode. Nema se sta pojesti kako treba.

Povremeno se sa brda cuje snajper kako lupa negdje po naselju.

Nemam sta specijalno da radim nego da bukvalno odmaram.

Dan je jos pa uzeo knigu da citam.

Zvoni telefon.

E kako se i sada sjecam tog pljosnatog iskrinog telefona
sto je prije rata bio standardni dio dekora modernih kancelarija i nekih kuca.
Jos mu osjecam crnu slusalicu u ruci, uglacano plasticno tijelo, brojcanik.

Ovaj telefon zvonio je samo kad se nesta vazno dogadjalo.
Ili bi me zvali hitno u bazu, ili bi me kakve vezice
zvale kuci (gdje sam inace provodio vrlo malo vremena)
pa bi se onda onako pritajeno javljao k'o krivac
jer me je jos bilo pomalo sramota od roditelja.



Javljam se.



Sa druge strane cujem zenski glas koji, cini mi se, ne poznajem.

Kaze "Ovdje ....... rodica ....."

Sad prepoznajem. Ne bih nju ocekivao ni u snu.
Otkud ona? Ne znam ni odakle mi zna broj.

"E gdje si, sta ima?"

Proreze mi kroz glavu da ovo nesta nije u redu.
Ne bi me ona bezveze zvala.
Dobro se poznajemo ali ne toliko dobro da bi me ona zvala kuci.

" moram ti reci da je poginuo ...."

Zavrti mi se u glavi.

Zaustavise mi se misli, zaustavi se vrijeme.

Ne mogu da pohvatam konce.

Cekaj malo, pa to je onaj moj najbolji drug, onaj dobricak.
Onaj najdobrodusniji, najbezazleniji od svih ljudi koje sam znao.

Pa taj nikako ne moze poginuti.

Jednostavno mi se nesta ne slaze u glavi.

Po mom privatnom zakonu univerzuma on jednostavno
ne moze poginuti u ratu.
On je previse dobar.


Osjetih u trenutku i sebicnu dimenziju ovog gubitka.

Shvatih da izgubih i posljednju staru,
predratnu vezu sa Sarajevom moje mladosti.

Prodje mi kroz glavu da uopste vise nemam predratnih prijatelja.

A u zivotu sam imao tri velika prijatelja.

Jednog odnese duhovni mrak cetnistva.

Drugog je, koji se pocetkom rata nehotice zatekao u jednom njihovom zadrtom leglu, mrak cetnicke torture izgna u daleku, za mene potpuno nedokucivu zemlju.

A evo i treceg prijatelja sada odnese cetnicki metak.

Ostadoh sam.

Moja velika prijateljstva koja su se, kako je to inace obicaj kod nas,
gradila decenijama i koja su uobicajeno trajala citav zivot
sva nestadose u jednoj godini.

... mi je bio jos jedina preostala veza sa mladoscu.
Isli smo zajedno u skolu, sjedili smo zajedno u klupi,
isli smo zajedno na ludo, najludje, nezaboravno matursko putovanje,
svuda smo visili zajedno ...


On i njegova dobra porodica me takodje zaduzise za citav zivot.

Na samom pocetku rata, prije nego sto ce na moju porodicu pasti prokletstvo cetnickog zarobljenistva, mnogi od rodjaka okrenuse nam ledja.

Nasa je kuca bila u "pogresnom" kraju. Zivjeli smo u dijelu grada koji su SDS
idioti proglasili "srpskim Sarajevom", nekim "SAO dnevna soba i kuhinja" sto bi rekli nadrealisti.
Kako smo zivjeli u nezgodnom kraju rodbina je sve manje htjela da zna za nas.
Nakon prvih barikada osjetilo se da Srbi spremaju neki belaj pa je rodbinu bio strah da se mi mozda ne ufatimo noge i da im se ne naklatimo na ledja.

U tim ranima danima rata nazva me moj .... da cuje kako smo svi.
Dok smo razgovarali o situaciji, planovima slusalicu uze njegova majka.

Sjecam se i sad njenih rjeci, kaze:
"Uzmi svoju sestricu i dodjite kod nas da se sklonite.
Ovdje kod nas je sigurno. Dijelicemo hranu i vi cete se svi zbrinuti."

Ovo "sestrica" me pogotovo zaduzi. Osjetih u njenom glasu samilost, brigu,
suosjecaj. Osjetih ono sto ne osjetih od roda svoga.

Zaduzise me ljudi tim malim ali znacajnim cinom. Zaduzise me za citav zivot ...

A onda malo kasnije u ratu, nakon kalvarije kroz koju je prosla citava
moja porodica, opet nas pozvase kod njih.
Bez struje i hrane u krugu te tople porodice - oca, majke i sina jedinca provedoh neke od najboljih dana u ratu.

U krugu te dobrocudne porodice rastopi se i moja naspanovana dusa.
U krugu ovih dobrih i neiskvarenih ljudi zaboravih na sav teror i nepravdu.
Bilo mi je kod njih kao da nije rat.
Pricali cijelu noc, igrali karte pod kandilom, jeli tanki kruh namazan
uljem i biberom ...

A onda i ja stekoh priliku da ugostim mog druga u svojoj kuci.


Pricali smo i onako bezveze hajlahali po mom sada
relativno sigurnom komsiluku satima.
Povjeri mi se on tada da je zaljubljen do daske.
Rece mi da je nasao neku divnu djevojku i da samo misli na nju.
Ne brine vise ni za sta nego samo gleda kada ce mu doci smjena i kada ce
sici sa linije da s njom provodi vrijeme.
(U ratu su se ljudi puno bolje zblizavali nego u miru.
Ratni brakovi u cak i u tinejdzerskim godinama postadose norma.)

Planirasmo tada i gdje cemo i sta cemo dalje u zivotu poslije rata,
kako cemo svi zajedno uciniti nesto jedni za drugog
da se lakse iskobeljamo iz sranja
koje ce rat neminovno ostaviti u nasoj novopecenoj zemlji.

Sa .... sam, bas kao prava ratna budala, eto par sedmica prije njegove
pogibije pravio planove kako cemo odmah po prestanku rata ici negdje na more.

Dok to planirasmo jedino strahovah da ce me moj angazman
u specijalnoj jedinici kostati ili zivota ili zdravlja
i da cu ja biti taj koji ce nesretnim dogadjajem iznevjeriti
nase romanticarske planove.

Kako smo vise pricali o miru ljepse sam se osjecao o svom prijatelju jer
sam sve vise uvidjao da je za razliku od vecine nas on u dusi ostao dobrocudno dijete i da mu se rat u stvari nije uspio uvuci pod kozu.
Sretan i zaljubljen, imao je sansu da iz rata izadje mentalno i fizicki neokrnjen.

Tog dana bio mu je prvi slobodan dan sa polozaja.
Okupa se, sredi i ode po svoju djevojku da sa njom provodi svo svoje
slobodno vrijeme kako je to neprestano prizeljkivao.

Dok su zagrljeni, u civilu, onako lijepo kao prije rata
hodali po njihovom relativno mirnom naselju
mog druga .... stize snajperski metak.

Fatalni hitac ostavi mu samo par sekundi zivota.
Ostavi mu samo toliko zivota da blago izdahne pred svojom kucom,
na rukama onih koje je najvise volio.

...


U ratu su prostorije "Oslobodjenja" koje su primale smrtovnice
bile premjestene u prostorije iza "Univerzalove" zgrade blizu veterinarskog fakulteta.

U maloj prostoriji zatece me velika guzva.
Ljudi stoje u redu, podnose smrtovnice, placaju ih bezvrijednim ratnim dinarima sto su izgledali kao novcanice za "Monopol".

Majka i otac pozdravljaju sina sehita,
ratni drugovi oprastaju se od kolege borca,
roditelji oplakuju dijete,
djeca oplakuju roditelje,
prijatelj se oprasta od prijatelja.

Izadjoh iz prostorija sretan da ce moja rijec, moj posljednji pozdrav
velikom drugu izaci u "Oslobodjenju" na vrijeme.
Sve mi je oko njega bilo vazno i veliko.
Bilo mi je jako stalo da se i ovako oprostim od njega.

Na cesti izmedju zgrada bijase dosta ljudi.
Sjecam se u tom prolazu barikade i dvojice policajaca.
Pregledavaju vojnu dokumentaciju svih muskih prolaznika.

Neko vadi iskaznicu Armije, neko HVO, neko je na radnoj obavezi.


Ja u civilu. Zaustavljaju i mene.
Pruzam iskaznicu.
Policajci prepoznaju moj odred.
Pozdravljaju me.

Izlazim kroz prolaz, skrecem na ulicu odakle cu dalje prema Novom Gradu.
Ispred mene u daljini puklo Hrasno Brdo.
U jutarnoj izmaglici vidim brdo pokriveno ostecenim
krovovima kuca na "cetiri vode" -
sjecanje na rano ratno pakleno ratiste na kojem je poginuo nas Vinko;

Odjednom zacuh oko sebe neobican zvuk - neuobicajeno sistanje.
Zvuk me kao oreol obavija sa svih strana.
Cini mi se da mi dodiruje obraze.

Ovo neko puca na mene.
Siste meci, rafal.
Mora da je sastavio sijac sa vrha Hrasno Brda.

Instinktivno se opipah da me nije pogodilo sta.
Nista. Citav!

Ne znam zasto, mozda zato sto osjetih da su iza mene civili,
ne potrcah u zaklon sto bi bilo najpametnije
nego stadoh tu na sred ulice da vidim sta se dogadja.

Vidim oko sebe ljude kako bjeze u zaklon.
Snajpersku vatru cesto je znalo pratiti granatiranje.
To je bio standardni sarajevski koktel.
Pogotovo su ovo ratno cvoriste izmedju Novog Grada i Centra
znali sistematski gadjati.
Znali su svaki dan spustiti po koju granatu
u prostore izmedju uzgrada.

Na prvi pogled ucini mi se da je sve u redu.

Onda mi dusu zapara bolna scena,
mozda najbolnija koju sam ikada vidio.

Tacno iza mene muz i zena i sincica. Djetetu
mozda cetiri godine. Vode ga izmedju njih za ruku.

Otace se sageo nad dijete. Cujem kako uzbudjeno govori.
Raskopcava ga, podize mu dzemperak, pita ga
"Sta ti je sine?".

Djecacic, mali braco, samo bolno place.
Ne vristi, nego bolno i nemocno tuli da ti se srce cupa.

Kako podigose djetetu kosuljicu i dzemper
ukazase se rupe od metaka na malom tijelu.

Lije krv.

Otac pridrzava djete za stomacic i grudni kos
a krv nadire kroz prste.

Malo tijelo, gola ledja, rupe od metaka i krv.

Ahhhhh, srce mi se dera.

Evo sav se i danas cijepam kad ovo pisem.

(Sad kad sam i sam roditelj djeteta tih godina
jos vise razumijem bol i tugu roditelja kad vidi svoje cedo
izranjavano mecima.)


Bas ovako na njihovim rukama cetnik im pogodi dijete.

Moze li biti veceg pakla za roditelja?

MA gdje mene ne pogodi, gdje da pogodi ovo dijete.

Tu pored njih stajase jedan HOS-ovac.
Plav, rascupane kose, u crnom kombinezonu,
sa nogom u gipsu i na stakama.

Izgleda zaznuto.

On prvi pritrca da pomogne da zbrine dijete
jer mitraljez i dalje lupa po nama iz daljine.

Ja sam jos uvijek oduzet prizorom. Ne mogu vjerovati
u kakvu se tragediju izrodi ono cudno, na prvi pogled bezopasno
zujanje metaka oko moje glave.

Stojim ti - ne brine me mitraljez.
Nek' me pogodi.
Zar moze biti gore od ovoga ...

Onaj HOS-ovac onda naklacen na svoje stake stade na sred ulice,
okrenu se prema cetnickom polozaju i stade da im j#b# mater.

"Dje gadjas dijete majku li ti j#b#m. Gadjaj mene pederu jedan.
P.cko jedna gadjaj mene."

Drag mi bi nekako ovaj HOS-ovac u tom trenutku.

Bas drag.

Onako izgleda nezgodan, gadan.
Na stakama stao na sred ulice - puk'o. J#b# mu mater.

Kontam takvi im i trebaju.
Da izbrisu cetnika sa lica zemlje kad ga nadju.

Ja ne mogu da pricam, da reagujem. Jos mi pred ocima ono ranjeno dijete.

U medjuvremenu dijete na rukama odnose u zaklon.
Sreca hitna pomoc je blizu. Valjda ce sve biti u redu.

Ne mogu da kazem nista.
Samo gledam niz sada praznu ulicu.

Paralizovan od bola. Potpuno tup.

Tupost prestaje, prerasta u bijes, u mrznju.

Mrzim da mrzim ali si ne mogu pomoci.

Mrzim mrznju ali mi je slatka i potrebna.

Nasladjujem se mrznjom jer mi je to jedino ostalo.

Mrzim ih k'o monstrume, mrzim ih k'o kukavice,
mrzim ih k'o supcine.

Mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja.

Onda opet bijes.

Onda smiraj.

Osjetih da sam u tom trenutku u ratu napokon izgubio nevinost. U dusi.

Vidio sam sad sve.
Vidio sam konacni horor rata.

Vidio sam mrtvog vojnika, vidio sam izmucenog civila, vidio sam cetnika kako
suta staricu u grudni kos, vidio sam cetnika kako izreseta djetesce.

Uzese mi tako mladost, uzese mi tako radost.
Uzese mi nadu, mastanje, prijatelje,
uzese mi moja zadnja utocista dobrote.

Oskrnavise me slikom tesko ranjenog djeteta.
Oskrnavise me bolom skrhanih roditelja.

Oskrnavise me slatkom zluradom zeljom da ih se onaj HOS-ovac docepa
i da ih sve pokolje.

Osjetih da nisam vise Yutel, da nisam Goran Milic, ni Josip Broz Tito.

Osjetih da nisam vise neutralno neznance iz mjesovitog braka.


Zamicem za zgradu.

Zurim kuci da obucem uniformu.
Jedva cekam da mi se pred ocima zasareni maskirna boja.

Imam par dugova za naplatiti, majku li im j#b#m.

U sljedecem izdanju: Kako boli geler

06.09.2006.

Sta je meni rat

Ponekad se pozelim rata.

Pozelim se svog druge E, stopostotnog invalida
i veterana stupskog ratista,
sa kojim sam se u ratu znao tako naljustiti da ne bismo
znali je li dan ili noc, je li uopste rat i jesmo
li mi jos uvijek samo, kako su nas mnogi znali,
sarajevski zaj#banti i u sustini djeca, ili veterani bosanskog rata.

Pozelim se prilike da budem dan i noc sa ljudima koji su mi
odgovarali. Da ne razmisljam o ucenju, poslu, odgovornostima
i svemu drugome sto nosi civilni, mirnodopski zivot nego
da radim sta hocu, ili bolje receno - da ne radim nista.

Pozelim se ratnih izlazaka. Pozelim se svoje sarajevske raje,
sjedenja u polu-opremljenim kaficima u kojim si jedino mogao
piti kafu za po marku i nista drugo jer nije bilo ni para ni
izbora. Pozelim se Iggy Pop obrade "Louie, Louie" koju sam
prvi put cuo u ratu. Pozelim se spota "Draga moja BiH" i
pozelim se nocnog programa koji je vodio Adi Sarajlic u
koji su se uzivo javljali momci i cure iz cijelog grada.

Pozelim se onog jedinstva i bliskosti koje smo osjecali jedni
prema drugima u opkoljenom gradu. Pozelim se svojih komsija,
gradjana Sarajeva, sa kojima su me nas grad i nasa teska
sudbina jace vezivali nego sto su nas rat, vjera i nacija
ikad mogli razdvojiti.

Pozelim se neuspjesnog ganjanja manekenki iz one ratne agencije
za modele kojoj se vise ne sjecam imena.
Sjecam se onog gorko-slatkog Alija Dzerzelez osjecaja
kad spoznas da je ovim macama
i u ratu tatin sin bio interesantniji od ratnika.

Pozelim se biti Vikicev Specijalac iz 1. Cete.
Pozelim se onih zaj#banih faca iz moje jedinice.
Onih sto kad cujes rijec "muskarac" prvo pomislis na njih.

Pozelim se bratstva sa bracom iz Armije.
Pozelim se zahvalnog pogleda i srdacno stisnute
sake kad jedni drugima spasimo glave.
Pozelim se jedenja mesa iz konzerve nozem kojim
prethodno sebi iskopah plitki
rov da se spasim od mitraljeske vatre.

Pozelim se biti neko ko je svojim zivotom i borbom
zasluzio da bude to sto je.
Pozelim se onog jednostavnog i sirovog ratnickog
osjecaja kad se natovaris opremom, stegnes pusku
i trcecim korakom, oslobodjen svake misli,
krenes prema neprijatelju.

Pozelis se trenutaka kada si imao prilike da im u
ime nase mrtve djece i sakatih civila vratis i naplatis koju;
da im u licem-u-lice borbi vratis bar malkice
za onaj strah sto bi ti zadali
kad bi te u "lavor" rovu sastavili minobacacem.

Pozelim se muzike, hrane, radio programa, propagandistickih,
patriotski obojenih vijesti, prve prave pive pod opsadom,
hladnih jutara, hrane iz lunch paketa i cistog zraka na liniji.

Pozelim se mnogo toga iz rata ...

A onda se sjetim svojih komsija Zije i Alme*.

Zijo je prije rata bio mali privrednik.
Bio je veliki radnik, skrbnik i postenjacina.
Nakon povratka sa rada u tudjini sve je pare ulozio u svoj posao
i skolovanje djece.

Imao je starijeg sina Dzevada i kcerku Lejlu.

Ne vidjeh ih sest mjeseci od kako je poceo rat.
Znao sam samo da su mu svu imovinu cetnici potpuno opljackali
i zapalili kada su usli u njegov dio grada.
Ostade potpuno go i bos.
Sve one decenije rada u tudjini i daleko od porodice odose
ili kamionima prema Sokocu ili u dim.

A onda kada napokon saznah gdje su i kako su Zijini,
saznadoh i lose vijesti. Saznadoh da se na samom pocetku rata
njegov sin, inace uzoran student i divan momak, pridruzio
jednoj od nasih boljih izvidjacko-diverzantskih jedinica
i da je sa tom jedinicom sin od prvih dana osjetio
pravu vatru direktnih okrsaja sa cetnicima.
U jednoj akciji na Stupu kod Energoinvesta sina,
i jos mu par drugova iz jedinice, stigla je granata.

Zijo je sada imao sina sehita.

Bio sam nervozan pred prvi susret sa Zijom i
sa njegovom preostalom porodicom.
U njihovom stanu prvo ugledah Ziju, sa zamotanom rukom.
I on je bio borac i on je bio ranjen. Doceka me na vratima.
Imao sam osjecaj da je htio da me ljubi jer sam bio kod Vikica,
ali me je samo bez prestanka tapsao po ruci
preko mog ishrndanog grba specijalne jedinice.

Na prvi pogled shvatih da nesto nije u redu.
Nacin na koji me je tapsao, njegov pogled, mucanje.

U samom stanu su se osjecali duhovi.
Sablastan osjecaj praznine, hladnoce.
Na seciji je sjedila majka podvijenih nogu.
Njen izgled, njena poza, njen izraz lica iskazivali
su samo jedan osjecaj - bol.
Bol koji mi se zabode u lice kao hladni noz za led.

U sobu ulazi njihova kcerka Lejla, moja stara predratna
prijateljica, sa kafom u ruci. Place. Meni tesko.
Placem i ja. Ne znam zasto.
Valjda zato sto vidim nju kako neutjesno place.
Sjetim je se kako je prije rata bila vedra i raja.
Nikad ljuta ili neraspolozena. Sada samo place.
Mokre joj i crvene oci od suza.

Ne znam sta da radim.
Ne mogu da ih grlim jer znam da ih previse podsjecam na sina.

Onda shvatih i sta je u ovom bolnom triptihu problem sa Zijom.
Zijo je izgubio razum.
On ukocenog pogleda ne prestaje da prica o nasim pobjedama.
Prepricava mi vijesti sa ratista.
Objasnjava mi kako se u Hrasnici okuplja ogromna vojska za deblokadu.
Ne spominje sina. Samo nabraja informacije koje predvidjaju nasu
nazustavljivu pobjedu.

Ne mogoh u tom stanu izdrzati vise ni minute.
Vidim da je moja posjeta uzurpirala njihov bolni mir i da je Almi tesko.
Tesko joj je i zbog sina kojeg je izgubila od granate i
zbog muza kojeg je izgubila u mentalnom ponoru
u koji je pao da pobjegne od stvarnosti.
Tesko joj je i sto ih ja vidim takve potpuno unistene.

Pozivam Lejlu da malo prosetamo po komsiluku,
da me isprati do mosta.
Kako izadje iz kuce ona se provedri,
procvijeta kako si je stavio na sunce.
Ja iskreno ne znadoh koju temu sa njom da potegnem,
ali me ona kao da je cekala preduhitri.
Sama poce pricati o svojim planovima da nastavi fakultet,
da uci. Podsjeti me njena vedrina na onu predratnu prijateljicu
- jednostavnu, vrijednu i opustenu djevojku.
Prica ona ne prestaje o pripremanju ispita, nadi da ce se
fakulteti u ratu otvoriti za vandredne studente.
Prica a ,hvala bogu, brata ne spominje. Znam da joj
je u srcu ali takodje znam da je ovoj jadnoj djevojci
zivot u najboljim godinama smoren tragicnom porodicnom situacijom.

Rastasmo se na mostu. Pozelih joj puno srece. Ne mogoh joj
reci da bi za svoje dobro trebala malo izaci iz kuce. Osvjezit se.
U mislima mi ostase ono dvoje roditelja, unistenih ljudi.
Kroz glavu mi naravno prodje i da su moji roditelji u slicnoj situaciji
i da bi oni vjerovatno pali u slican ponor da se meni sto desi.
A sanse da se to dogodi bilo se vise nego ogromne.

Tako uvijek kad se sjetim rata lijepa sjecanja vrlo brzo
budu potisnuta sumornim uspomenama na one dobre ljude
kojima je rat unistio zivot. Ljude kojima je rat
ili u dusi ili na tijelu ostavio oziljak
koji nikada nece zarasti nego ce ostati
da ih kao ziva rana muci dok im se oci ne zaklope.

U sljedecem izdanju: Majku li mu j#b#m

01.09.2006.

Optuzujem

Na azickom ratistu ostadosmo jos par dana ocekujuci novi napad. Rovovi, glad,
hladnoca, svakodnevno granatiranje, mitraljeska vatra, snajperi ...

Medjutim, novi napad se ne dogodi.

To naravno ne znaci da je azicko ratiste po bilo kom drugom osnovu bilo
sigurnije ili mirnije kada nije bilo pjesadijskih napada.
U narednim "mirnim"" danima svaki dan smo gubili po jednog vojnika.
Negdje od snajpera, negdje of granate ...

Ogavna, maglom zavijena zima, nepovoljno ratiste i
svakodnevni nepotrebni gubici stvarali su neprijatan osjecaj depresije.

Tada smo vec poceli osjecati da ce ovaj rat potrajati i da neprijatelj nece
kao nocna mora nestati nego da ce ostati u nasim zivotima
kao trajna hronicna bolest.

Meni se bilo tesko pomiriti sa cinjenicom da ce Karadzicev srednjovjekovni
mrak nadvladati Bosnom i da ce ovaj zivot ispunjem mrznjom i neprijateljstvom postati realnost.
Bilo mi je tesko prihvatiti da ce zemlja koja je mozda u nekom paralelnom svijetu i imala sansu pasti u ponor rata iz kojeg se mozda nikada vise nece moci izvuci.

...

Dodje naredjenje da se maknemo sa polozaja.
Plan je bio da se ceka noc pa da se onda izvucemo.

Dok smo cekali polazak u glavi mi se sveza suha da ce oni ponovo pokusati napad pa da ce nam silazak sa polozaja propasti.
Ne bi bio prvi put.
Znali smo tako nekad zbog pripravnosti ostati na liniji mjesecima.

Dodje noc. Iako je zimi mrak padao rano cekali smo kasnije sate da se micemo sa polozaja. Znali su ponekad rokati granatama satima poslije pada mraka tako da je najbolje bilo cekati sitnije sate.

...

Pokrenusmo se.

Kretasmo se brzo u razudjenoj koloni.
Rukama pritiskivah opremu uz tijelo da ne zvoni dok sam polu-saget u trku prelazio cestu.
Na ovom podrucju, po mraku, mogli su nas lako cuti. A to ne bi bilo dobro.

U mraku, nazirem sjenke mojih kolega kako se prebacuju niz cestu.
Nas desetak uzurbanim hodom prelazimo mjesecinom obasjani prostor.


Osjecam cudnu, vizuelnu i unutrasnju fascinaciju prizorom.

Oko mene ravna pustos pokrivena snijegom i obasjana mjesecinom. Mrtve kuce
zjape. Cuje se pucnjava u daljini.
Ispred mene sjene grupe vojnika koji u zurbi prelaze smrtonosno opasan prostor.
Iznad glava nam povremeno preleti rafal svjetlecih metaka.

Osjecam se kao da sam u paklu Staljingradske ili Lenjingradske bitke. Bar na nacin kako sam ja te bitke zamisljao.
Opkoljeni, gladni, ukljesteni u surovu i neravnopravnu borbu sa neprijateljem koji ne bira sredstva i koje ne ostavlja mnogo izbora.
Veliki belaj i velika cast.

Trcecim korakom krecemo se prema pozadini.

Ugledah jato uzarenih tackica kako se kao pcele nevjerovatno velikom brzinom krecu prema nama. Onda mi gadan zvuk zapara iznad glave.
Tackice se pretvorise u bljestave munje.

PAT!

Vatra dolazi iz pravca Nedjarica.

Pocesmo trcati. Postojala je mogucnost da nas je neko
"snimio" i da nas sada pokusavaju pogoditi. Nisu mogli PAT-om jer smo mi bili na nesto nizem nivou nego pruga, cesta i Nedzarici ali su nas zato mogli zasuti minobacackim granatama ako su nas stvarno primjetili.
Odrali bi nas da nas sastave ovako na otvorenom.

Sasuse iz PAT-a jos jedan dugi rafal. Po ovom mraku ova vatra svjetlecom municijom iznad nasih glava izgledala je kao nesto iz naucno-fantasticnih filmova.
Puca izgleda na nas Dart Vader i imperijalna garda PAT-om iz Nedzarica.

Pocese padati i granate, hvala Bogu pa malo dalje od nas. Udaljenost artiljerijske vatre bi dovoljna da nam da prostora
da se izvucemo u sigurnost lokalne baze.

Kako se cini, prezivjesmo jos jednu posjetu Azicima. Jednu od mnogih ...

...

Nakon ove zadnje posjete odlucih da pokusam da ucinim nesto kao pojedinac po pitanju unaprijedjenja odbrane.

Bio sam svjedok iz prve ruke trenda koji se morao zaustaviti.

Prvo padose Doglodi, pa Otes ... a sada su, po svemu sudeci, na redu bili Azici. To se moralo zaustaviti.

Procijenio sam da je to zapadno ratiste bilo u stvari stratiste nasih boraca i da su nemar i lose isplanirana odbrana otkucavali kao tempirana bomba koje je samo cekala da eksplodira u lice boraca i citavog grada.
Ovo je bilo kriticno ratiste koje je pod ozbiljnom navalom moglo relativno lako pasti ugrozavajuci tako citav Zapadni dio grada koji je ukljucivao Dobrinju, Mojmilo, Ali Pasino, Sokolje i podnozje same Zuci.

Cinilo mi se tada a cini mi se i sada da su se u nasoj komandi neke glavesine najvise pouzdale u cinjenicu da su Azice branili hrabri momci i da se neprijatelj nije usudjivao na bolje organizovani oklopno-mehanizovani napad (sto je mozda i bilo istina. U nekoliko napada njihovi tenkovi bi se poceli povlaciti cim bi u svojoj blizini osjetili eksploziju granate ili zolje. To mi nikada nije islo u glavu.)

Medjutim pouzdati se u ratu iskljucivo u hrabrost odbrane i kukavicluk neprijatelja bila je prava glupost.
Hrabrost i kukavicluk u ratu su vrlo promjenjljive vrijednosti;
ljudski zivot borca, bez obzira koliko hrabrog ili ustrajnog je "potrosna roba".
Ozbiljna odbrana morala se bazirati ne samo na dobrom ljudstvu nego i na dobro uredjenim polozajima, uvezanom sistemu odbrane, solidnom
sistemu snabdijevanja ...


Prvu noc nakon silaska sa ovog zadnjeg polozaja poceo sam raditi
na prijedlogu unaprijedjenja odbrane.
Uradio sam u desetine stranica teksta sa ilustracijama koje su obrazlagale kako pretvoriti Azice u vojnicki neprohodan prostor. Napraviti od Azica paukovu mrezu i pakao za neprijatelja.

Cinjenica je bila da mi nismo imali bogat izbor naoruzanja i municije.
To se nazalost nije moglo promijeniti.

Moj se plan zato koncentrisao na maksimiziranje ucinka svih drugih elemenata koje smo posjedovali - gradjevinskog materijala i otpada, radne snage, vojne vjestine i lukavstva.

Ideal su mi bili borci Sjevernog Vijetnama koji su u najzescim danima americke operacije "Nastupajuceg Groma", tepih bombardovanja pjesadijskih polozaja sjevernog Vijetnama, mogli skloniti citavu diviziju pod zemlju i tamo na sigurnom cekati nastup pjesadije.

Ideal mi je takodje bila odbrana Staljingrada gdje su Rusi Nijemcima svaku kucu i svaki stan naplacivali po jednim izgubljenim pjesadijskom vodom iako su Nijemci na tom ratistu bili znatno bolje opremljeni.

Umjesto plitkih, usranih "lavor" rovova mi bi kopali zemunice svakih desetak metara. Zemunice bi bile uvezane uvezane dubokim transejima kroz koje bi se vojnici mogli slobodno kreatati i koji bi prestavljavljali nocnu moru za "ciscenje" ako bi neprijatelj u njih upao.
Po dubini bi bile izgradjene rezervne linije odbrane i dobro zamaskirane tzv. protivoklopne otporne tacke po ugledu na otporne tacke Crvene Armije
kojima su ovi sa cesto inferiornim naoruzanjem znali zaustavljati nadiranje nadmocnih njemackih pancera. Otporne tacke bile bi izuzetno dobro ukopane u utvrdjene a bile bi popunjavane po potrebi.
Tako da kad bi se zakuhalo moj jaran iz druge cete ne bi morao izletati na golu ledinu da spuca tenka izlazuci se vatri snajpera i granata, nego bi vrebao tenka iz dobro zasusurenog i zasticenog polozaja odakle je zasticen faktorom iznenadjenja i fortifikacijama moga sebi priustiti najbolji moguci pogodak.

Radni vodovi bi se bacili na ozbiljno prekapanje Azica.
Po pozadini bi postavljali zastitne zidove od unistenih automobila za lakse prebacivanje iz i prema pozadini (slicno Dobrinji
ili Trgu Heroja/Pere Kosorica).


Dodatni problem odbrane Azica koji sam iskusio na vlastitoj kozi i koji sam
zelio dotaci bio je i psiholoski pritisak koji su borci osjecali na tom ratistu.
Ljudi su sjedili u slabo uvezanim rovovima, fizicka i tehnicka komunikacija bila je slaba, nepovezana. Borac u rovu, u trenutku artiljerijskog i pjesadijskog napada, osjecao se neobavjesten, sam, ugrozen.
U takvim trenucima morao si biti jak kao celik da ne ustanes iz rova i ufatis se noge prema pozadini.

Zbog tog psiholoskog elementa predlozio sam da se kuce i individualni polozaji povezu transejima, da se kopa pod zemljom, da vojnik uvijek ima prilike da vidi drugog vojnika sa lijeve i desne strane i da zna da pomoc moze relativno bezbjedno doci iz pozadine.
Predlagao sam da se nocu iz Novog Grada prevuku siroke betonske cijevi za kanalizaciju i da se postave dublje u pozadinu da sluze kao nadzemni transeji koji bi omogucavali nesmetano kretanje pod vatrom. To bi takodje umanjilo potrebu za kopanjem i eventualnim gubicima medju pripadnicima radnih vodova.
Predlagao sam da se na polozaje prevuku jezevi srednje velicine i da se razaspu medju kuce na prednjoj liniji tako da se u slucaju napada tenkovi ne bi mogli lako vozati kroz liniju i gaziti kroz pjesadiju.
To bi takodje i unaprijedilo efikasnost protivoklopne borbe jer bi reducirana prohodnost umanjila efikasnost tenka.
A slabo nepokretan tenk je bio dobra meta za sredstva protivoklopne odbrane koja smo mi tada posjedovali.

Nista od ovog sto sam predlagao nije bilo u potpunosti novo ili revolucionarno na sarajevskom ratistu.
Cacini na Trebevicu, Zajkovi na Zuci, Hadzijini na Dobrinji, borci na Hrasno Brdu, Trgu Pere ... gradili su ili su bili izgradili sistem odbrane kroz koji cetnici jednostavno nisu mogli proci.
Cacini rovovi i transeji bili su dva metra duboki, Zajko je pri inace dubokim rovovima imao zemunice u koje su se borci u trenucima masovnog bombardovanja (a svi znamo da je Zuc znala biti bombardovana najtezim kalibrima po sest dana bez prestanka) sklanjali i onda kad bi bombardovanje prestalo razvijali na linju da uspjesno odoli napadima.
Na Hrasno Brdu nasi su imali citav podzemni sistem tunela na podrucju oko Ozrenske i Milinkladske. Nije bilo sanse da tu ko prodje.

Na Trgu Pere nasi su prokopali zgrade i uvezali ih kombinacijom transeja i prolaza kroz same objekte a sam je Trg bio ispresjecan transejima i zaklonima napravljenim od automobila tako da su se borci u slucaju napada mogli kretati i pod najtezom vatrom slati pojacanja.

Sto je najtuznije, cetnici, koji su oko nas imali sto puta jace naoruzanje, nesmetano snabdijevanje i podrsku i koji su masovnim artiljerijskim i oklopnim sredstvima drzali vatreni obruc oko Sarajeva kojem mi nismo mogli ni na koji nacin parirati, imali su sto puta bolji sistem pjesadijskih fortifikacija nego mi u Azicima.

Azici ,jedna od najopasnijih i najugrozenijih linija odbrane grada, su u tim danima izgledali kao neka turisticka linija. Plitki rovovi, nepovezani polozaji, slabo naoruzanje, gotovo nikakva komunikacija sa pozadinom.

Ja sam nakon sto sam formulisao svoj plan preko svojih prijatelja uspio dobiti pristup nekim od vecih glavesina u komandi grada i korpusa.
Imao sam priliku i predociti svoj plan za unaprijedjenje odbrane Azica.

Ko god bi se od ovih glavesina upoznao sa planom odbrane trenutno bi ga podrzao kao nesto vrijedno poduhvata.
Na zalost, stvari su uvijek ostajale na tome. Na podrsci.
Sto sam vise obilazio ljudi i sto sam vise i u detalje obrazlagao svoj plan poceo sam se vise osjecati kao ludi naucnik.
Naucnik koji jedini u sustini stvarno vjeruje u svoju ideju,
i kojeg drugi slusaju samo ili iz zabave ili reda radi.

Tako sam se onda tu i zaustavio. Vidio sam da ovo nigdje konkretno ne vodi.
Moji planovi ostadose zakopani u mom rokovniku.
Kasnije, u napadu bijesa, kada cetnici uspjese doci do carapare bacih taj rokovnik u smece. Da me ne podjseca na "sta bi bilo kad bi bilo".

Zbog svega ovoga optuzujem nekoga ko je imao moc i odgovornost da zastiti taj dio odbrane grada i da ucini vise a nije to ucinio.
Ostavio je taj dio ratista kao siroce na milost i ne milost neprijatelju.
Nije da se nija znalo kako, nije da ljudi imali ideja - svaki je imao ako nista par dobrih ideja kako popraviti ovaj front, nije da se nije imalo cime.
Cini mi se da je jedini razlog bila nebriga.

Da budem posten moram reci da je vrhovna komanda ucinila veliku stvar za Stup
prebacivanjem "Crvenih Strijela" u Sarajevo.
Te rakete (citaj moje starije postove) kada su napokon postavljene na Sokolje zaustavile su zauvijek neprijatelja na tom ratistu i promijenile odnos snaga.

Ali morale su proci godine patnje i gubitaka mladica u najboljim godinama da
bi se napokon doslo u situaciju u kojoj se moglo reci da je to ratiste kako treba osigurano.

To se znatno ranije moglo ostvariti i bez strijela i drugih cuda da se neko stvarno htio u potpunosti pobrinuti za taj prostor i za momke koji su ga branili.

U sljedecem izdanju: Sta je meni rat


NAPOMENA: PAT je skracenica za ProtivAvionski Top. Najcesce je u pitanju bio 20 mm PAT domace izvedbe u dvocijevnoj ili trocijevnoj konfiguraciji.

29.08.2006.

Kratak zivot regruta


Onda je dosla noc.

Noc za koju nisam znao da li vodi u jos gori dan ili u kojoj smo trebali placati za gubitke koje smo im mozda nanijeli protekli dan.
Kazem mozda jer nikada nisam u popunosti saznao sta se uistinu i u cijelini dogodilo prethodnog dana na frontu kad je pucala linija.
U haosu Azickog ratista izpresjecanog pjesadijskom i tenkovskom vatrom covjek cesto nije znao sta se dogadja ni
dvadesetak metara od vlastitog polozaja a kamoli na cijelom ratistu.

Te noci stavljeni smo u najvisu pripravnost. Svi pod oruzjem, natruntani k'o bumbari da izdrzimo ostri Sarajevski nocni minus cekali smo
naredjenje da se rasporedimo.

Onda je dosla borbena uzbuna - ocekivao se napad pa smo presli u rovove.

U ledenim rovovima docekala nas je kisa granata koje se zestoko odjekivale po zaledjenoj zemlji. Iznad glava sjevali su svjetleci meci te topovska vatra iz Prage sto je tukla iz pravca "Energoinvesta".

U dubini su se ponovi culi prijeteci zvuci tenkova i transportera.

Tenk je u gotovo redovnim intervalima negdje iz dubine
tukao po silosu ili po dubini naseg polozaja.
Na trenutak bi samo vidio mali bljesak, popracen jakom detonacijom, onda kratko sistanje a onda bljestavo svjetlo negdje lijevo ili desno od nas.

Svjetlo bi popratilo lupetanje gelera i komada odvaljene gradje po crijepovima i zaledjenoj zemlji oko nas. Kao da pada grad ...

Sjedili smo tako u rovu, mrzli se i cekali da "primimo" napad.
Minobacacke granate su nas neumorno tukle. Cini mi se da su
jace tukli prostor koji je cuvala Armija.
Zasto su ovako tukli to niko nije mogao reci.
To je bilo valjda ono sto je Mladic zvao artiljerijsko osmatranje,
da nam "razvuce pamet".
Mozda su artiljerijom otvarali prostor,
mozda su se svetili za gubitke, a mozda su nas zavaravali
i spremali napad na prostor na koji nisu toliko tukli.

Cula se takodje rafalna paljba.
Par nasih je ispaljivalo tromblone prema njihovim polozajima
da ih omete ako se u medjuvremnu pocnu prebacivati na liniju razvoja.

Ja sam osmatrao polozaj ispred sebe i ocekivao da ugledam njihove figure.
Tih dana jos nisam znao da oni nikada ne napadaju nocu ... prerizicno za njih.

...

Noc je prosla u iscekivanju novog napada koji se nikada ne dogodi.
Jutro nas je zateklo smrznute, gladne i zive.

Docepao sam se nase isturene baze nevjerujuci da je moguce da sam ponovo
u toplom i da ima hrane na raspolaganju.
Najukusniji krekeri, najukusniji sir i najukusniji
kikiriki puter iz lunch paketa.

...

U bazi nas je posjetio jedan od komandira Armijske jedinice koja kao i mi dodje iz grada na ispomoc nasim suborcima.

Pricali smo o jucerasnjem danu i pokusavasmo da uspostavimo kompletnu sliku sta se u sustini juce dogodilo.
Pokusavali smo da povezemo dogadjaje.

Od njega takodje cuh o potresnom dogadjaju vezanom za mladica kojeg sam poznavao od malih nogu.

Sjecam se ovog momka s pocetka rata.
Jos se tih dana igrao sa djecom iz ulice.
Bio je neobicno zreo za svoj uzrast ali u sustini jos uvijek dijete,
pogotovo kad gledam na to sve iz ove sadasnje perspektive petnaest godina kasnije.
Bio je iz jako dobre sarajevske porodice i od obrazovanih roditelja.
Roditelji su mu bili pitomi sarajevski Hrvati neoptereceni politikom i nacijom.
Krstili su sina, isli ponekad na misu ali kad je poceo rat drzali
su se podalje od zapjenjenih nacionalista i novopecenih katolika.
Oni su bili jednostavni ljudi posveceni porastanju svog jedinog sina.

Na njihovu nesrecu sin im je dosegao regrutski uzrast pocetkom rata.
On je bio u jednoj od prvih grupa koja je u ratu dobila zvanican vojni poziv za odsluzenje vojnog roka u ratnim okolnostima.
Obzirom da njegovi bezazleni roditelji nisu imali stelu da namjeste sinu sluzenje u recimo protivvazdusnoj odbrani 1. korpusa ili vatrogascima ovaj je mladic sa grupom slicnih
nezasticenih momamka rasporedjen u jedinicu po volji
i potrebama korpusa.

Na moje veliko iznenadjenje, nakon sto je ova grupa vojnika prosla regularnu pa onda i (odlicnu) specijalisticku pjesadijsku obuku u kasarni "Marsal Tito" rasporedjeni su u udarnu borbenu
jedinicu koju su u slengu zvali "sehitskom".
"Sehitske" jedinice, za razliku od drugih slicnih jurisnih jedinica,
slali su u akcije u kojima su visoki gubici bili ocekivani i gotovo neizbjezni.
(Da ne bi ko mislio da je ovaj momak bio zavaljen jer je bio Hrvat:
u toj jedinici sastav je uglavnom odgovarao etnickoj slici ratnog Sarajeva.
Tu su se borili ili dobrovoljci koji na pocetku rata nisu znali na sta ce ta jedinica izaci ili regruti bez stele kao sto je bio ovaj momak).

On je naravno bio jako ponosan na svoj borbeni raspored.
Pripadao je onom malom procentu boraca koji su citavu boracku karijeru trebali provesti u direktnoj borbi opremljeni i
obuceni za najzahtijevnija dejstva.

Te veceri u Azicima ovi su momci, kao i mi, dosli na ispomoc
te rasporedjeni u rovove da tamo docekaju cetnicki napad.
Pjesadijski se napad kao sto rekoh nikada nije dogodio.
Umjesto napada cetnici su zasuli minobacackim granatama po rovovima sveteci se za predjasnji dan.

Jedna od granata pala je direktno u rov koji je drzao moj mladi komsija.
Granata ga nije na mjestu ubila nego ga je tesko ranila otkinuvsi mu obadvije ruke u ramenu.

Krljvu sikcuci iz osakacenog tijela umro je par trenutaka
kasnije na rukama svojih kolega.

U sljedecem izdanju: Optuzujem

25.08.2006.

Zestoko razocarenje



Onda ti se zamuti u glavi od uzbudjenja. Pritisak ti udara u glavu.

Neko na tebe puca. Ne znas odakle, ne znas ko ali te neko pokusava ustrijeliti.
Zaljepis se za zemlju i puzes u prvu rupu da te sta ne
zakaci na otvorenom.

Znas da biti zakovan je najgora situacija u bliskoj borbi. Mozda te neko kuje vatrom da bi ti njegova pjesadija istovremeno mogla prici sa boka.

Ovaj sto me kuje vatrom vjerovatno ne zna da i ja znam sta on ima u vidu.
Da ne zna da moj strah i pritisak u usima nisu jaci od mog nagona za prezivljavanjem i od moje obuke.

Derem se "pokrivam!" i iz potrbuske polozaja okrecem se na ledja pucajuci u pravcu odakle dolazi zvuk rafala.
Niti sta tacno vidim, niti imam vremena da tacno nisanim.
Pred ocima poravnjujem smedju, prednju drsku automatske puske sa rupom u daljini odakle je vjerovatno dosao rafal.
Istresam kratki rafal u tom pravcu i bez zadrzavanja vracam se nazad na stomak puzajuci par metara da me ne zakaci ko sto me je mozda primjetio dok sam
otvarao vatru.

Moj je rafal dovoljan znak mojim iz grupe da se prebace odakle
mogu nastaviti posao.

Ponavljam isti pokret sa okretanjem na ledja u pravcu odakle se puca.
Rizik je ovaj put veliki jer me ovaj put mozda ceka i onaj originalni rafaldzija i jos neko drugi.

Ovaj put "sprejam" duzi rafal da pokrijem siri prostor. Za svaki slucaj.

U trenutku sekunde, oci i mozak, kao foto kamera biljeze sta se dogadja.

Uocavam siluetu u polu cucnju kako ispucava tromblon u onu rupu.
Prepoznajem A, iz moje grupe, po crnom, zemljom uprljanom "Eagle" panciru sa karakteristicnim kockastim dzepom na ledjima iz kojeg strse trombloni.
Sa njegove puske se razvija sivkasti dim ispaljenja.

Kako lijezem nazad u rupu potresa me detonacija. Pretrcavam u rupu gdje se prije
toga moja grupa skrivala. Mijenjam okvir, podizem se i otvaram vatru u pravcu u kojem je eksplodirao tromblon.

Onda otvaram vatru u pravcu odakle se javio neko drugi po mojoj grupi.

Pokrivam ih ovaj put prilicno prezicnom vatrom.

Moja grupa se prebacuje u kucu odakle se pucalo na nas.
Dok odjekuje detonacija rucne bombe i ja se pridruzujem vatrom pokrivajuci pravac sa strane sa kojeg se vise niko ne ne javlja.

Prilaze takodje i momci iz Armije. Njihovi "istjerivaci".

Nemamo vremena cak ni pogledom da kontaktiramo jedni sa drugima.
Ni ne treba. Sve ide bez rijeci, bez pogleda. Znamo sve.

Pucnjava malo staje, samo lete trombloni. Jedan momak iz armije izleti na prozor i sa ramena sasu tromblone prema polozajima odakle su se ovi valjda ovi razvili u napad.
Dobar tromblondzija.
Smjesta ih k'o rukom.

Onda dreknu tenk sa desne strane, kao da je parkiran tu pored nas.

O kakva odvratna dreka.
Sad samo ocekujem eksploziju da nas sve iscupa
iz ove kuce, kao sto se to dogodilo mnogim drugim do tada.

Tenk ispaljuje nize od nas. Sebicno, drago mi je da nije u nas.
Onda racunam da ce sljedeca kad je napuni, biti u nas.

Cujem da neki nas preko stanice trazi da pokrijemo naseg protivoklopnjaka koji ce izletiti sa nase desne strane da sastavi ovog tenka.

Tenk ispaljuje jos jednu. Nize od nas. Detonacija je grozomorna.
Ovaj tenk to ili ide redom pa k'o na aerodromskom rusi kucu po kucu za svaki slucaj ili je nanisanio nekoga konkretno pa sada przi.

Zaklonjen, kroz razvaljeni prozor vidim malu figuru u maskirnoj uniformi
sa dugackom zelenom cijevi na ledjima. Sam. Pored kuce, potpuno na otvorenom.
Moji iz grupe pocinju pucati dugim rafalima po pravcu ispred nas.
Ja nemam na koga pucati osim direktno prema tenku.

U tom trenutku protivoklopnjak ispaljuje. Zemlja oko njega se zadimi.
U polucucnju ostaje da gleda rezultate svog rada.

Cujem nekoga iz grupe kako urla ko da ga neko bode:

"Pogodi ga hadzo. Pogodak j#bo mater svoju. J#bo ti cetnik mater ..."

Provirujem prema tenku. Tenk sav u dimu sa ove nase strane.
Stoji tako ukocen.

Dim se polako razilazi. Raspadnute kutije vise sa strane tenka, dime se.
Tenk izgleda kao da ga je neko dobro opali po glavi pa se osamutio.

Onda opet cujem dreku tenkovskog motora. Ovaj put urla, grmi.
Tenk nestade u oblaku bijelog i sivo-plavog dima.

Samo nazrijeh kako u cudnom polukrugu,
polako i ukocene cijevi zamace iza zgrade.

Euforije nestade. Tisina.

Protivoklopnjak pogleda prema nama kao da veli
"nema ovdje vise posla za mene" i povuce se.

Onda nakon par minuta pocese granate.
Bjesomucno bombardovanje.
Granate sipaju, kuca u kojoj se nalazimo tupo odzvanja od eksplozija.

Znam sta znaci ova raspojasana artiljerijska vatra.
Nesta im nije po volji pa nas sada kaznjavaju.

Nije ni nama stosta po volji.

Tenka nismo unistili, nego ga ostetili.
Vjerovatno tockove, mozda prekinuli gusjenicu,
mozda ga samo laganice dohvatili unutar kupole iako cisto sumnjam.

Vjerovatno se onako mucio da se samoizvuce za zgradu jer je u pitanju
bilo ostecenje pogona.

Sutra ce ga oni prebaciti u jedno od svojih zaledja,
mozda u Lukavicu, gdje ce mu popraviti pogon ili kupolu
i vratiti ga nazad u akciju da krpi goloruku pjesadiju.

Hocu da se pojedem od muke.

Onda se sjetim onog naseg protivoklopnjaka
koji je onako sav malehan sam izletio sa Osom i "zalijepio" tenka
u sred te frke.

Pa mi drago.
Drago mi je da imamo ovakvih mudonja.

Prebacujemo se blize isturenom stabu/bazi.

Zaticemo u borca armije ranjenog u guzicu. Metak iz sijaca mu prosvirao kroz obadva guza.

Ne moze covjek da sjedne kako treba. Ne moze da hoda kako treba. Ne mogu ga ni zamotati kako treba.

Covjek kuka a nama smjesno.

Ne smijemo se njemu. Smijemo se sto smo zivi.
Ovo je sve moglo ispasti puno gore. Ne bi bio ni prvi ni zadnji put.

U sljedecem izdanju: Kratak zivot regruta

18.08.2006.

Linija Puca

Kako sidjoh sa smjene zatekoh malo vise uzbudjenja u kuci u kojoj smo boravili.

Preko stanice su slusali kako javljaju da se cuje kako turiraju tenka ili transporter sa one tamo strane.
Niko nije mogao sa sigurnoscu znati je li to priprema napada
ili natezanje zivaca.

Dok sam se raspakivao banose trojica ljudi na vrate.

Borci iz armije. Dvojica nose trecega. Treci je ocigledno ranjen. U nogu.

Mi ga brzo smjestismo na sto i pocesmo mu navlaciti nogavicu. Nije islo pa smo mu morali rasjeci pantalone. Mozda jedine koje su mu ostale u ratu.

Kako mu rasjekosmo nogavicu ukaza se rana od metka. Rece da je od sijaca.

Oko dvadesetak centimetara iznad clanka otvorila se mala rupa.
Vidi se tamnocrveno tkivo natopljeno krvlju.
Kako bi se ovaj momak pomakao iz rupe bi pokuljao mlaz krvi.

Kolega i ja brzo rastvorismo vojni zavoj za gazaom i prevismo preko rane.
Nismo imali cime da operemo ili dezinfikujemo.
Vjerovatno ce ga pokusati prebaciti u grad ako se ne zakuha.
Inace bi bila garantovana infekcija.

Gledam u ovog ranjenog covjeka. Na glavi sivo-crna skijaska kapa. Plava skijaska jakna i farmerice. Mozda mu je trideset koja, recimo najvise cetrdeset.
Izgleda kao sluzbenik iz opstine.

Hrabro trpi povredu. Ne kuka, ne cvili. Samo pravi bolne grimase.

Ovo nije najgora povreda koju sam vidio ali nije ni mala stvar.
Zaraditi metak u nogu je isto kao da ti neko zabije centimer sirok siljak u nogu.

Cesto znatno gore jer se metak zna zatumbati, ili biti vreo ako je tek iz cijevi, ili prljav ako je prosao kroz neku prepreku ili sve to odjednom.

Ovaj je covjek imao srece. Nista se od toga nije dogodilo. Metak mu se ocigledno zaustavio u tkivu. Nije mu slomio kost a i nije mu prostrijelio nogu.
To je cesto gadno jer zatumbani metak zna ostaviti groznu izlaznu ranu.

Gledam na stol na kojem smo sanirali ranu ovog borca.
Na stolu, po novinama sto smo prostrli kao stolnjak sad svjeze mrlje od krvi.
Izmjesane sa mrvicama kruha i prosutom kafom.

Nisam nikada bio osjetljiv na krv i rane. (Moji su uvijek smatrali da sam trebao postati doktor jer sam bio otporan na krvave prizore).
Ono sto mi je zasmetalo u ovom prizoru bilo je ovo mijesanje hrane i krvi.
Nekako mi je to smetalo ...

...

Uzbuna!

Saznajemo preko stanice da izgleda pukla linije pedesetak metara nize nas.
Ne znamo o cemu se radi.
Cujemo samo mitraljez kako reze iz neposredene blizine.

Detonacije.

Bijesni rafali.

Ne mozes fuliti da je bitka u pitanju.

Pokasavamo dokuciti sta se dogadja. U ovoj situaciji kad ne znas ni ko ni gdje moras se drzati sistema veze i sta komanda javlja.

Cujem komandira, legendu, kako trazi da idemo da zatvorimo rupu.
Jurisnici da idu na rupu a protivoklopnjaci da se ostanu malo vise od nas da pokrivaju ako nalete tenkom.

Armija ce poslati svoju grupu sa juzne strane.

Jos nam porucuje: "Pazite se dobro, mozda su usli."

U dvije grupe krecemo prema kucama odakle dolazi pucnjava.
Ne znamo ni ko ni ni gdje.

Sipaju granate desno od nas.

Detonacije, detonacije, detonacije. Rafali. Detonacije.

Tesko mi je opisati konfuziji koja vlada u glavi.
Jedino sto sada znam na svijetu su ova trojica uz mene.

Jedina istina, jedina garancija, jedino sto sa sigurnoscu mogu reci je da znam ovu trojicu i da na njih necu pucati.
Pokusavam da odrzim paznju na opasnost. Gledam prozore, gledam iz uglova kuca.
Jedna promaknuta silueta, jedan pokret rukom, jedno smiacanje cijevi iz kuce
moze biti fatalan.

Nikad ne znas ko je gospodar igre sada. Koga je vise strah. Ko ima bolji plan.

Jesu li oni probili liniju i usrali se od straha ili prate dobro isplaniranu akciju
i navlace nas dublje u klopku.

Preko stanice nam javljaju malo vise detalja.
Cetnici zoljom opalili u jedan od bunkera i tako onesposobili odbranu na tom dijelu.
Niko ne zna sa sigurnoscu jesu li usli, koliko ih je uslo, jeli ovo diverzija ili pravi centar napada.

Nase je da udjemo u niciju zemlju i zatvorimo liniju.
Odbijemo neprijatelja.

Iz kuce kojoj se pribizavamo cuje se paljba.
Izgleda dolazi sa prednje strane.

Tesko je reci ko je u toj kuci. Da znamo da su cetnici
zasuli bi je bombama i tromblonima.

Ovako moramo paziti da nije armija u njoj.


U sljedecem izdanju: Tesko razocarenje

12.08.2006.

Kratka napomena


Prije nego sto odem nazad u proslost i nastavim opisivati dogadjaje
iz zime '92/'93 htio bih da kazem koju rijec o post-traumatskom
stresnom poremecaju, "Vijetnamskom" sindormu ili "Rovoskoj groznici".


Neko je moj prosli clanak komentarisao u smislu kako je ispoljavam PTSP (Post Traumatski Stresni Poremecaj ili Post Traumatski Stresni Sindrom PTSS) ili kako je to u stvari opis prozivljavanja tog poremecaja.

Moj komentar na to:

Ha, ha, ha.

To su rijeci ljudi ocigledno potpuno neupucenih u psihu Bosanca i bosanskog vojnika.

Drago mi je da se taj komentar pojavio jer sam uvijek zelio
prozboriti koju o tom posljeratnom sindromu.


U Prvom svjetskom ratu "Rovovska groznica" je bila pravi problem.

U drugom svjetskom ratu o tome se slabije prica.

Onda dolazi Vijetnam, pa onda PTSP incidenti vezani sa ratovima u Hrvatskoj
i BiH pa sad drugi Iracki rat.

Znate sta veze ove pojave PTSP?

Besmisleni ratovi.

Jeste li ikada culi o tome kako su Sjeverno-Vijetnamski borci patili od toga.
Ili veterani drugog svjetskog rata, ili Bosanski borci,
ili ovi pobunjenici u Iraku.

Ne. A zasto?

Po meni dva razloga.

Prvo je motivacija za borbu koji su ovi ljudi posjedovali

A drugo je mentalni sklop borca.

Jedno je kad u pakao bliske borbe gurnes u sustini slabo
motivisanog ili dobro utomljenog americkog vojnika ili srpskog
"dobrovoljca", rezervistu zeljnog hapanja tudjih frizidera i videorekordera.

Pogotovo ako ti imaju prilike da posmatraju ili ucestvuju u masakrima, ubijanjima, zlocinima.
U njihovom slucaju podsvijest ucini ono sto na prvi pogled svijest ne da.
To je formula za PTSP.


Na nasoj strani bilo je potpuno drugacije.

Mozda je bilo slucajeva gdje bi borac, kao i svako drugo ljudsko bice,
pao u depresiju. Ucinio nesto.

Rat je sam po sebi u Bosni ostavio depresivno stanje. Mnogi su izgubili najblize.
Mnogi, kao ja, ne mogu se pomiriti da se neki Rajko ili Jovan iz tzv. RS punopravno
vrate u Sarajevo i da pod okriljem nase tolerancije deloziraju zrtve rata.

Ne znam tacne brojeve ali vjerujem da od svih strana u ratu nasi ljudi
pate najmanje od PTSP.

Ja ne znam licno ni jednog borca koji je stvarno prolupao na nasoj strani.
Svi oni sto su se zalili na psihicke smetnje u ratu
uglavnom su to radili da nadju "castan" nacin da se izvuku iz borbe.
Pa zar nije tako bilo i u bivsoj JNA?

Ljudi trazili razne nacine da se vade od belaja.

Sto se tice mojih suboraca nisam nikada primjetio da je neko
poludio ili popustio pod pritiskom.

Granatiranje ti je znalo unistiti zivce, dugi marsevi po
nedodjijama kao Kozinigrad, glad, zima su te znali dovoditi do ludila.
Ali nikad niko nije stvarno poludio.

Zasto?

Zato sto si znao za sta se boris.

Znao si da nema druge.

Znao si da ne mozes dozvoliti da te borba i granatiranje
dovedu do ludila, i tako izbace iz stroja.

Borio si se dok mrdas malim prstom. Psiha se nije racunala
kao onemogucavajuci faktor.

Znao si da ako bi ti posustao ne bi bilo nikoga da se postavi
izmedju ovih spodoba na slici sa pocetka bloga i tvoje
majke, sestre, nevinih civila.

Svi smo mi jako dobro znali sta je cetnik i sta bi oni
ucinili sa nasim civilima ako bi uspjeli uci u Sarajevo
ili zauzeti neku teritoriju.
Nije bilo jednog borca u jedinici kome cetnicka ruka
nije posredno ili neposredno naudila.

To je bila dovoljna motivacija da se dalje bori i izdrzi
i da se prevazidju strah i stres.

Govorim vam to iz vlastitog iskustva.

Znao sam se za vrijeme granatiranja oduzimati od pomisli
da me gadjaju granatama koje me u trenutku mogu
pokidati ili te pretvoriti u potpunog invalida.

Te misli nisu bile lake.
Medjutim, znao sam da mi nema druge. Znao sam od prvog dana
da su smrt, krv, patnja i bol realnost rata.

Kad sam prvi put stupio nogom u borbu
halalio sam se sa zivotom.
Istina, molio sam se Bogu da ostanem ziv i citav
ali sam takodje znao da su sanse prilicno slabe
(zato danas vjerujem u Boga jer sam povrh svega ostao ziv i citav).

Takodje sam uvijek precizno tacno znao za sta se borim.
Znao sam tada, znam i sada.

Borio sam se za samoocuvanje, opstanak.

Svi smo mi dijelili tu istu motivaciju.

Ne za Aliju, ne za zastavu, ne za himnu, ne za
granice na mapi niti za neki srednjovjekovni mit
nego da onaj dvogodisnjak u pozadini, ona djevojcica
kojoj je oduzeta mladost ne zavrsi pod cetnickom kamom
ili pod smrdljivim udovima njenih silovatelja.

Zato tu nije bilo nikakvog PTSP ili kako se vec zove.

Nije ga bilo tada a nema ga ni sada.

U sljedecem izdanju: Linija puca

08.08.2006.

Najgore je u rovu

Granata pade iza nas, u pozadinu iza spere koja
je pokrivala ulicu kojom smo izasli na polozaj.
Nakon sto mi se sluh povrati zacuh
stenjanje i jauk.

Nekoga je ta granata pogodila.

Zacu se jos glasnije dozivanje, jaukanje.
Ko god da je bio u pitanju bio je u teskoj situaciji.

Mitraljeska vatra se pojaca. Pocese padati i trombloni.

Ocigledno su ga/ih cetnici
mogli cuti kako jaucu i sada su ih trazili
da ih potvrde u njihovoj tragediji.

Moj jaran u rovu, koji je bio najbilizi
tom polozaju, samo me pogleda.
Nismo smjeli ragovariti zbog blizine neprijatelja.
U njegovom pogledu prepoznah u isti mah
zelju da im ide pomoci,
ali osjecaj odgovornosti
da mene ne ostavi samog u rovu.

Ja mu samo klimnuh glavom u znak
odobravanja kao da kazem 'idi'.

On klimnu glavom prema cetnicima kao
ja ne znam da su oni
tu pa me upozorava. Ja opet odmahnuh
i rukom mu pokazah da ide.

On zgrabi pusku s obadvije ruke, i cuceci,
da ga ne vide, izadje iz rova kroz transej prema
polozaju gdje je granata ranila neke od nasih.

Ja ostadoh sam.

...

Cudan osjecaj.

Tisina, pa jauci, pa mitraljez, pa tisina.

Sam.

Samoca mi ne donese strah.

U ratu covjek nikada nije bio sam.
Uvijek smo bili zajedno u svemu.
U intervenciji, u rovu, na marsu, u spavaonicama,
po sklonistima, u trpezarijama, redovima za hranu, vodu.


A sad sam odjednom dobio u vlasnistvo
dvjesto metara zimom obavijene Azicke pustosi.

Imam u vlasnistvu deset metara felsavog rova, imam takodje i
felericni bunker, nesto municije i dvije rucne bombe ...
Pravi Valter brani Sarajevo.

Tisinu i moje smrznute, izgladnjele gluposti
ponovo pocijepa mitraljez.

Izgleda je tamo kod njih dosla smjena.
Zivka je na smjeni zamijenio naspanovani Rajko.

Rajko sa sobom izgleda donio nove municije.
Sara Rajko ne prestaje. Hoce sve Turke da pobije.

Rajko je toliko rafalao po ovoj kuci iza mene da
je pocela do gori. Valjda su Rajkovi zapaljivi meci
uhvatili kakav namjestaj ili zavjese pa se
iz kuce pocelo dimiti.

Bas mi je sad to trebalo.

Rajko, Rajko, kraljevicu Marko zapali ti meni kucu.

Kako se dim poce siriti i njihova se pjesadijska
i artiljerijska vatra pojaca.

Povirih kroz lafo "puskarnicu" od mog lafo bunkera.
Preko puta se nista vidljivo dogadja.
Prostor i dalje miran, obavijen hladnom maglom.
Nema pokreta. Samo negdje iz dubine dolazi mitraljeska vatra.
Frcaju meci prema meni svjetleci meci k'o da sam im ja Han Solo.

Odlucih se pomaci iz bunkera i preci u onaj rov
odakle je kolega tek izasao. Kontam - ako je u pitanju
priprema napada onda ce sigurno pokusati ispaliti
koju u bunker. Ako samo granatiraju onda je svejedno.
Bunker ionako nije pravi bunker tako da i ako padne granata
na njega bice ista steta kao da sam u rovu.

Predjoh u rov.Bas mi je sad to trebalo.

Cucim naslonjen na hladnu zemlju.
Svakih par minuta provjeravam sta se dogadja.

Dolazi fijuk. Jaukanje minobacacke granate of osamdesetdva
milimetra. Zlo naseg rata. Znamo ga vise napamet.
Fijukanje, eksploziju.



Pade tako blizu da nisam ni cuo nikakvu buku.
Samo mi zuje
zacepljene usi od detonacije.
U nosu ostar smrad sprzene zemlje,
metala i eksploziva.


Jos jedan fijuk.

Srusi me detonacija na zemlju. Povraca mi se.
Ne znam jel' od detonacije ili od smrada
ili od prasine od eksplozije.


Onda kroz gluhocu nazirem zvuk mitraljeza sto opet para
po kuci iza mene.

Pogadjaju me grumuljci zemlje kao da me neko izaziva.
To mitraljez sara po grudobranu.

Pa kakvo je ovo ratiste. Evo me ko glineni golub.
Sjedis u rovu i cekas da te pogodi.

Fijuk. Prasak.

Granata pade na rub rova, tacno
iznad mjesta gdje sam ja sjedio.
Skrsi me svog ali me ne rani.

U delirijumu razmisljam "Mitar mene gadja.
Trazi me u rovu.
Fulio je par puta. Sljedeca je moja."

Rov, tuta iskopana u zemlji, je najdublji na sredini.
Rupa siroka i plitka kao lavor.
Ja u ocekivanju da sljedeca granata
padne direktno u rov legoh u ovaj lavor.

Dolazi fijuk ponovo.
Ja lijezem postrance ali ne valja.
Viri mi "strana". Onda legoh na ledja da
minimaliziram poprecni presjek.
Raskerecio se k'o gola koka na duplerici.

Ako mi sada uleti granata bice pun pogodak.
Ako udari van lavora mozda nestaod mene i ostane.

Sjedim tako a granate frcaje. Svakih dvije-tri minute.

Tisina. Ispaljenje. Fijuk. Tresak.

Svaki put mislim da ide 'moja'.

Osjecam da me zivci ostavljaju. Lezim na ledenoj
zemlji a mokar sam k'o cep.
Svakih par minuta, u pauzi ispaljenja dizem
se da vidim ima li pjesadije.
Nema.
Ocigledno je da im je ova doza sadizma dovoljna.

Lijepa specijalna jedinica i intervencije.
Bolje je rokanje sto puta od rova i ovog
iscekivanja da te sastavi granata.

Zalio sam momke koji su citav rat morali provesti
ovako u rovu cekajuci da ih sastavi granata.

Istina, nije svuda bilo kao u Azicima.
Na Trebevicu, Zuci nasi su imali puno
bolje rovove, zemunice. Imali smo prave bunkere.

Ovdje, u ovo rano doba rata, bili smo ko sirocad.

U razmisljanju me prekide smjene. R i S dodjose da me smjene.
On je izgledao opusten, cak nasmijan kao da se nista
ne dogadja. U stvari smijao se vjerovatno meni
jer nije znao sta radim ovako prasnjav, istraumiran
raskerecen na dnu rova kao na ginekoloskom pregledu.

Rekoh im da se dobro cuvaju. Oni onako naski,
uobicajeno ratnicki prihvatise taj poziv na cuvanje
neobavezno.

Kako preuzese smjenu preuzese i moje granate.

Petnaest minuta nakon sto sam sisao sa polozaja
granata je pala direktno u 'lavor' u kojem sam ja lezao.
Sreca pa je S odlucio da se cuva.
Bio je u prelasku u bunker kod R-a
kad je pala granata na mjesto gdje smo obadvojica
do maloprije lezali.
Obzirom da je pala u 'lavor' geleri se nisu rasprsili
niz transej jer su ih zidovi 'lavora' absorbirali.
S je detonacija samo bacila u bunker i zabila ga u zemlju.
Ni jedan ga geler srecom ne dohvati.

Kako pogodise rov, Rajko, Momo i Jovan se takodje malo primirise.
Valjda su racunali da su uspjeli raskomadati 'turke' u bunkeru
pa da im je za danas dosta.

Ah, da su samo znali kako ce im dvije godine kasnije ova dvojica
efendija iz bunkera doci glave na jednom drugom ratistu pucali
bi cijeli dan.

U sljedecem izdanju: Linija puca

02.08.2006.

Vrucina na minus cetrnaest

Vrijeme provedeno na polozaju znalo me je cesto podsjetiti
odlicni njemacki film "Das Boot" koji sam prije rata
sa odusevljenjem gledao na "Programu Plus".

Kad bi tek dosli na polozaj uniforme bi bile ciste, vojnici
obrijani, odmorni.

Kako bi dan ili dani prolazili lica bi postajala umornija,
prljavija, cupavija.

Takav cupavi i prljavi L koji je na polozaju bio duze od nas
pravio nam je kafu. U dugim gacama sjedio je pored vatre i
kuhao kafu u prljavoj i ulubljenoj dzezvi koja je izgledala
kao da je neko s njom cistio zacepljenu halu.

Neko je imao radio na baterije. Na radiju su javljali kako
cetnici granatiraju Stup. Kao da je to novost.
Nekad sam se pitao jesu li mozda novinari sjedili i "pogadjali"
vijesti iz svoje glave.

Rekli su i da ce vih dana temperature ici i do minus cetrnaest.
Ta me je vijest vise sekirala jer se nisam bas natruntao a trebalo
mi je ici na strazu za dva sata.

Napolju je svakih desetak minuta prastao cetnicki mitraljez.
Sijao je kroz prolaz izmedju dvije kuce i tacno pored nas.
Tuda je prolazila Armijska smjena i oni su, iako nisu mogli
tacno vidjeti od spera koje su nasi postavili, pretpostavljali
kretanje ili pratili sjene i onda mitraljirali neprestano.

Znao sam se pitati kakva se to bile budale u pitanju kojima se
da pritiskati obarac svakih petnaestak minuta. Mitraljez je tako
bucan da ti otpadne uho od rafalanja.
Mora da je Radoje bio vec oglusio pa mu je bilo svejedno.

Kako smo sticali vece ratno iskustvo poceli nam se razvijati
sesto, ratnicko culo. Po zvukovima, frekvenciji ispaljenja, biranju
ciljeva, tisini znao si pretpostaviti je li ovo obican dan
ili zabelajisani dan.

Nisam se htio pomiriti sa tim osjecajem ali znao sam da je ovo
zabelajisani dan.

Obicnim danima linijom bi se smijenjivali, u nepravilnim,
sljivovicom stimulisanim intervalima grobne tisine i razne vrste ispaljenja. Ponekad me ova rakijaska muzika podsjecala na reklamu "Radenske" kad onaj bradonja na italijanskom nabraja sta sve ide na salatu - tromblon, rafal iz sijaca, minobacacka, rafal iz sijaca ...

Zabelajisanim danom sve bi poprimilo kontrolisani oblik.
Rafali bi bili uredniji, ispaljenja kontrolisana, stvari
bi se poklapale sa satom.

Moja tiha pasija u ratu bila je da sto boljem prodrem, koliko
je to moguce u razmisljanje neprijatelja. Cisto po njihovim postupcima.

Znao sam vise da za razliku od nas oni nikad ne napadaju nocu. Nikada.

Bilo ih je strah. Nocu je jedino funkcionisala pjesadija a to nije bila njihova jaca strana.

Oni su voljeli jutra.
Nekoliko redova granata, jacih pa slabijih, pa onda tenkovi
i pjesadija sa sijacima. I to uglavnom koordiniranih po satu
iako to nije uvijek bilo pravilo.
Imao sam osjecaj da je to zavisilo ko ih vodi. Ako je bio nekakav
pijanica u pitanju onda bi samo navalili. Ako je bio
u pitanju malo staromodniji oficir onda bi isli na "pistu".

A mozda je ovo sve bilo u mojoj glavi.

Mozda nije bilo reda u haosu.

Straza je stigla sa polozaja smrznuta k'o govno.
Mozdra lica, modri prsti, smrznuti, ukoceni.

Kako udjose priljepise se za vatru ne gledajuci nista drugo.

Upozorise nas:

"Pazite se kad ulazite u transej. Ulaz gleda pravo na njihovu zgradu i "sijac" vas tu ima ko na dlanu. Morate uletiti na glavu transej."

Sljedece smjena ode na polozaj. Moj i Z red je bio za dva sata.

Sjedimo u maloj sobici sa izlazom i jednim prozorom prema gradu. Sjedimo na najdaljoj zapadnoj tacci od centra Sarajeva.
Uklijesteni, okruzeni, izlozeni srpskoj masini za mljevenje mesa
(znajuci da je tu "SIMES" to je prava ironija).

Ne pricamo. Sjedimo u skucenoj sobi, nekolicina spava.
Izgledamo k'o pravi seljaci u vunenim dzemperima, carapama
oko drvene peci u sobi punoj nacijepanih drva.

Interesantno da samo desetak mjeseci ranije mi smo svi
bili pravi izdanci grada. Hajlahali po koncertima, izlazili
po klubovima, studirali, radili, razgledali CD-ove koji su
tek pred rat poceli pojavljivati.

Evo nas sad deset mjeseci kasnije u ranom srednjem vijeku.
Cijepamo drva, lozimo peci, jedemo opanke, mrznemo se
po mraku.

Oni preko puta sanjali su i slavili 1389 1989-te.
Eto nas sada u 1389 ...

...

Dodje red na nas da idemo na polozaj. Oblacimo se, natrpavamo topliju odjecu, nabacujemo opremu.

Izlazimo iz kuce hodajuci uz fasadu da nas cetnici koji su stotinjak metara nize
ne vide kako izlazimo.

Po bijeloj fasadi stotine dubokih rupa od gelera.
Pored nas je siroka smrznuta livada. Idealno mjesto da nam suknu granatu.
Nemas se gdje sakriti, otvoren prostor a granata se na zaledjenjoj livadi rasprskava k'o na asfaltu - sve u tebe.

Ispred kuce cesta, pa onda red kuce ispred kojih drzimo liniju.
Izmedju kuca prostor je zasticen sperama. Spere suplje od mitraljeske vatre.
Sve se vidi tako da ako se tu zadrzimo ili ce nas sastaviti mitraljezom ili ce nam baciti granatu.

Smjenjujemo nasu strazu. Iz zaklona nas upozoravaju da se "bacimo"u transej naglavacke ka da skacemo u bazen.

Upadamo u transej. Dok uskakujem djavo mi ne da da ne pogledam prema njihovom polozaju. Kroz jutarnju maglu pred nama se nazire par kuca, onda veca zgrada u dubini.

Tu se pogled gubi. Nista ne ukazuje da je tamo preko
puta neprijateljski polozaj sa kojeg stalno "sipa".


Jezim se od pomisli kako je ovo paklen polozaj za odbranu.
Ne mozes se razviti na liniju kako treba.
Polozaj je previse izlozen. Pozadina je odsjecena ulicama
koje su na nisanu neprijatelja a sanse za pojacanje su nikakve jer su iza tebe zamrznute livade koje oni mogu u potpunosti pokrivati granatama i tako nas odsjeci
od ostatka korpusa.


E i S, nasi momci koje smjenjujemo, izgledaju prilicno istraumirano.

Pitam ih sta je.

"Trazio nas je cijelo vrijeme."

Ne pitam dalje. Necu da znam.

U ratnom zargonu to znaci da je neprijatelj znao za njih i da im je na neki nacin pokusavao smjestiti direktan pogodak.

Necu da znam ni cime, ni kako. Bolje mi je da ne znam.


U bunkeru zaticem dvije rucne bombe. To je sve.
Ni mitraljeza, ni dodatne municije, ni zolja.

To je borbeni komplet bunkera na isturenom polozaju odbrane.
Pretpostavljam da je ovo novo otkopani bunker i da nemaju
jos nista da stave u njega.

Dogovorili smo se da prvo ja idem u bunker a Z da bude vani pa
da se onda zamijenimo.

Ni jedan ni drugi polozaj nisu imali nikakvu prednost.
Bunker je bio mamac za tenkove i PO oruzje a rov za tromblone i
minobacace.

Bunker je inace bio ocajan.
Plitak, slabo pokriven, slabo maskiran.
Ni po cemu nije bio pravi bunker osim sto je iz daljine tako izgledao.

Rov je bio jos gori. Plitak i sirok. Zemlja na grudobranu svjeza tako da si kilometra znao da je to svjeze iskopan rov. Idealna meta za razdragane cete koji nisu imali
sta drugo raditi u zivotu nego rafalati.

I onda pocinje straza.
Cucis i cekas.

Osmatras prazninu i tisinu ratista.

Ponovo osjecas apsurd rata da je u nasem ratu natise i najmirnije na samom ratistu. Grobna tisina... sve dok se ne zapuca.

Prolaze minute. Ja sam jos ugrijan od vatre, pod dzemperom i jaknom.

Kako stojim u zaledjenom rovu, nepokretan, naslonjen na zaledjenju zemlju osjecam kako se zima polako uvlaci.


...


Prolazi desetak minuta. Postaje hladno.
Ne smijem cupkati jer pokret moze privuci paznju.


...


Sad smo vec trideset minuta na polozaju. Minus mi se vec zavukao u cizme, pod jaknu. Ledena me puska ujeda od zime.
Sve me ujeda od zime.

Sanjam i zamisljam vatru, lunch paket ...



Zima me sad ubija. Osjecam se k'o komad ovog zaledjenog drveta sto lezi predamnom.


Odjednom usi mi registrovase cudan zvuk. Vise kao pisak, cudno sistanje.
Rastrese me eksplozija.

Ne znam gdje puce ali me usi bole od praska. Neobicno. Od granata me obicno nisu bolile usi.

Onda me trznu prastanje. Prsti oko mene kao da neko stoji na rovu i puca mi iznad glave. Probija mi usi ovaj zvuk.
Pogledam iznad sebe i vidim kako rov prelijecu svjetleci meci.

Bolje da povirim sta se dogadja predamnom.
Ovo moze biti podrska pjesadiji u nastupanju.

Nigdje nikoga. Bar za sada.

Opet prastanje. Ne vidim odakle dolazi. Vidim svijetlece
metke kako lete iz dubine izmedju dvije kuce.

Razmisljam da li da zovem snajperistu iz druge da proba da skine ovog mitraljesca.

U tom razmiljanju me ponovo presjece sistavi zvuk. Zalegoh.

Puce mozda tri metra od mene. Na trenutak mi bi vruce.
Grijanje na psihickoj bazi.
I to na minus cetrnaest.

Eksploziju poprati prastanje. Ponovo mi se cini da to neko puca
iznad moje glave.

Onda se sjetih kako su na obuci govorili da metak koji leti
brze od zvuka probija zvucni zid i kako prolazi pored prepreka
ostavlja jak pucketajuci zvuk. To mora da je to.

Ovo je prvi put da mi neko na otvorenom
sastavlja dugi rafal pola metra iznad glave.

Zasto rade ovo? Je li ovo samo taktika zastrasivanja?

U sljededecem izdanju: Najgore je u rovu

01.08.2006.

Dva okvira za dva tenka

Dolaskom u "ravnicu" vojnicki mentalni sklop bi se automatski presaltavao u neku drugu brzinu.

Na primjer, na nekom dijelu sarajevskog ratista paljenje tenka i turiranje znacilo bi da ce neki civilni objekat ili TV toranj da "zaplate". Vojnici bi se samo sklonili u dubinu objekta u kojem su
se nalazili a osmatraci bi samo za svaki slucaj promatrali da se ko ne pokusa privuci.

U ravnici na zapadnom ratistu turiranje tenka znacilo je uzbunu. Ako je bilo popraceno solidnim
granatiranjem onda je to gotovo garantovano znacilo napad. Bar je bilo tako u ranim ratnim danima.

Ravnica je bila, kako se to popularno govorilo, meki stomak Sarajeva.
A koliko je taj stomak bio mekan nisi znao dok nisi na njega stupio nogom.

Najmekse od svega su bile one livade izmedju redova kuca koje su bile tako pogodne za prolaz tenkova, mitraljiranje i snajperisanje iz daljine, presjecanje artiljerijom bili kakvog snabdijevanja da ti se cinilo da izmedju tebe i neprijatelja stoje zapreke od kartona.

E tu se u u takvim Azicima, bar u mom iskustvu, popularizirao jedan od naironicnijih izraza iz citavog rata
- "protivoklopni vod".


Kad prvi put cujes naziv protivoklopni vod kontas u glavi da to mora da je ona formacija kao u JNA.
Mora da imaju maljutku i par bestrzajaca. Ili mozda koji ZIS zaplijenjen iz "Marsalke".

Ma kakvi!

A, znam. To su onda oni sto su prze tenkove nitroglicerinkama?

Ni blizu. (o toj mitologiji o nitroglicerinkama sam vec pisao na pocetku bloga)

Pa cekaj, sta je to onda protivoklopni vod?
Po cemu su oni poseban vod?"

Nazalost, ni po cemu.
Ni po cemu ako se gleda u materijalnom smislu.

Protivoklopni vod bila je grupa momaka sa par protivoklopnih cjevcica i eventualno kojim malo boljim protivpjesadijskim oruzjem za podrsku.

Da. I to je bilo sve.

Ono sto je kod cetnika ili JNA bilo standardno formacijsko naoruzanje kod nas se smatralo opremom protivoklopnog voda.

Kod nas, Vikicevih, glavno protivoklopno oruzje bila je "Osa", plasticna cijev za visekratnu upotrebu
sa plasticnim raketicama od 90 mm.
Kod nase slabije opremljene brace iz Armije glavno protivoklopno oruzje bio je anticki RB M-57,
po koja "Zolja" te eventualno po koja "Osa".

Jedan se nafurani komsija bunio kad je to cuo.
Ocekivao je da mi imamo neku halabuku od oruzja.

"Cekaj, kako to. Pa gdje su vam bile navodjene rakete, "el pi dzi". One sto se same navode na tenkove."

He, he.
Da, da samonavode se kad odem spavati pa u snu sve lete tenkovi u zrak.

Daj Boze. Kakve samonavodjene rakete i cuda.

Jedino sto se tih dana imalo bilo je par faca sa mudima do koljena naoruzanih sa par gore navedenih raketica.

To je bilo nase najjace protivoklopno oruzje - "mudonja kratkog dometa".
Dometa otprilike do dvjesto metara, najcesce ne vise od pedeset i
na zalost vrlo kratkog roka trajanja.

Armijski mudonje su bili najneglamurozniji.
Momci u skrpljenim uniformama, sasivenim u podrumima po Otoci ili Alipasinom.
Na nogama patike, na grudima jurisni prsluci sa dva okvira municije i kojom rucnom bombom. Musavi i cadjavi od cucanja po rovovima ili oko vatre u nekakvim rupama. Modrih ruku od zime, izgazanih patika i neuglednih maskirnih uniformi od satorskog krila.

Na prvi pogled covjek bi se prevario gledajuci ove bivse cinovnike, vjecite studente, sofere gradskog saobracajnog.
Ne bi rekao, da ne znas, da ovaj musavi, izmoreni covjek ima srca da sa ovom neuglednom metalnom cijevi izleti u paklenu vatru snajpera, mitraljeza, automatskih pusaka, topova, haubica, minobacaca,
PAM-ova, praga, tromblona, patova sto su uobicajeno pratile tenkove u nastupanju i ispali u njih onu RB granatu sto mi nikad nije ulijevala povijerenje -
sve dok ne pogodi tenka i ostavi iza sebe dimom obavijenu ostecenu kupolu sa koje su visili rasprsene kutije i gume koje su cetnici tamo postavljali da njima rasprse dejstvo kumulativnog mlaza.

U trenucima kad je svak trazio zaklon, molio se tiho u sebi Bogu da prezivi jos i ovaj napad, ovi su soferi, studenti i cinovnici iskakali iz rovova, iza kuca i nervoznim okom trazili svoj cilj - metalni strah i trepet sto se nadmocno vozao izmedju kuca i rokao gdje je i kako je htio.

U sljedecem izdanju: Vrucina na minus cetrnaest

26.07.2006.

Mi smo merhametli narod. Pomozimo!

19.07.2006.

Spodobe

Znate kad me je par procetnicki orjentisanih komentatora
na blogu pitako kakav sam je to specijalac kad ne pisem
o krvi, ubijanju, klanju ... malo sam stao i zapitao se.

Meni je to bilo nepojmljivo.

Proveo sam godine u ratu sa nekim od najboljih boraca
Armije BiH ili MUP-a a da nisam nikad cuo da se neko
busa u prsa takvim stvarima.

Sjecam se sjedeljki sa borcima iz Lasti, Sedme, IDC-a,
Sedamnaeste.

Pricaju ljudi o dugim marsevima, ofanzivama, napadima ili
odbranama ali niko ne prica o "rupama u potiljcima, sjekirama
odsjecenim glavama, klanju".

Nikad, nikad, niko.

Pocelo mi je postajati jasnije da oni ocekuju da ja pisem o necemu sto su oni navikli da cuju od svojih "boraca".

Ocekivali su od bosanskog specijalca da je isti kao i njihovi specijalci - dobro utomljenje, dobro naoruzane ogrezle siledzije zasticene i podrzane ogromnom silom i specijalno namijenjenji za egzekucije. Jer zna se sta su bile "specijalne" operacije u Hrvatskoj, Bosni, Kosovu:
Ovcara, Bratunac, Srebrenica, Racak, podrum Pristevskog zatvora ...

Metak u potiljak, rafal, krik, sjekira, vatra.
Protjera, siluj, zapali, popljackaj.

To su bile srpske specijalne operacije za koje su trebale specijalne jedinice. One koje nece postavljati nikakva pitanja, i nece
konsultovati svoju savjest pri izvrsavanju zadataka.

I onda, da mi potvrdi utiske "locked and loaded" poce prenositi ove price cetnika koji se ovih dana vole predstavljati kao "Vojska Republike Srpske" jer to zvuci malo civilizovanije, zvanicnije.

I cita covjeka tako te price i dize mu se kosa na glavi.
Ne zato sto opisuje rat, progon, ubijanje i stradanje jer smo se toga u njihovom izdanju dovoljno nagledali i naslusali.

Dize mi se kosa na glavi jer citam rijeci spodobe u ljudskom izdanju. Dize mi se kosa na glavi jer znam da te spodobe koje su
svom mentalnom, dusevnom i fizickom mraku uzivale
u unistavanju ljudskog roda i danas hodaju ovom nasom
zemljom i vode svoju djecu u skolu, kupuju mozda u istim
radnjama, vracaju svoje stanove.

I onda, kao da im je neko dao to pravo, dodju kod nas da
nam postavljaju idiotska pitanja (kao da smo mi optuzeni) o Caci, o izmisljenom ubijanju hiljada srpskih civila u Sarajevu (), itd.

Moj problem, kao covjeka i kao vlasnika ovog bloga, je da sam rodjen tolerantan, neiskvaren, pomalo cak naivan.

Dopustam ljudima da govore, da pitaju, da komentarisu.

Znas sta? To je greska.
To je moja velika greska.

To je moja greska zbog nasih malenih kojih vise nema,
zbog djevojca kojima su unistili zivote,
zbog majki i oceva onih bezazlenih momaka koje su ovi djavoli gurnuli u smrt ili pakao na zemlji.

Ja sam od prvog dana izbjegavao da sirim mrznju,
osjecaje negativnih strasti na mom blogu i vjerovatno ce tako i ostati.


Ono sto ce se definitvno promjeniti je prisustvo sanse
da ikada promijenim misljenje prema ovim spodobama koje
ne zasluzuju da se zovu ljudima.


Dio moje najblize porodice proveo je sest mjeseci u njihovom
zarobljenistvu. Vidjeli su i prozivjeli strahote o kojima nisam
htio pricati.

Mozda je vrijeme da na internetu ostane i to svjedocenje.

Price su teske, sumorne ali kad covjek sve uzme u obzir vazno je da sto vise kaze da ne bi sutra ove spodobe opet pocele nama postavljati pitanja kao da smo mi za nesto krivi.

Ali prvo cu da kazem koju o Azicima ...

16.07.2006.

Flashback zima '92/93

Sjecam se kako sam poslije rata pricao sa nekim stranim vojnicima
i kako su mi oni opisivali njihove opasnije akcije.

Oklopna pratnja, artiljerijska podrska, helikopteri.

Sistem veze, pun ruksak municije i granata, laserski nisani,
nocni uredjaju, satelitski sistemi veze.

Napada se neprijateljski komandni centar. Prvo ide nevidljivi
sa par laserski navodjenih bombi, pa onda lovac-jurnik sa jos kojom za direktnu podrsku.

Pa onda kad se "razidje prasina" ide se u zauzimanje.
Ako zapne iza ledja je helikopter.

Ake ne zapne onda ce se "pocistiti"
neprijateljska pjesadija.


Da to je pjesadijska akcija, ali ni nalik na rat kakav smo mi ratovali.


Vecina ljudi koji nisu bili u ratu sa nama borcima Armije BiH i MUP-a na
kljucnim ratistima u ranim danima rata kada nije bilo ni opreme ni oruzja
nema predstave kakvim se nadcovjecanskim naporom branilo Sarajevo ...





Kako sam razmisljao o zimi provedenoj na viteskom
ratistu kroz glavu mi je stalno prolazio sada relativno smireni front u Azicima i teska zima '92/'93 kada smo se svi borili da sacuvamo svaki pedalj tog ugrozenog ratista.


Ono sto mi je od svega ostalo u sjecanju sa Azica je osjecaj
potpune nemoci.

Zamislite najvecu zavalu u kojoj se covjek moze u ratu naci.

E tako, pa jos malo gore.

Svako je ratiste u Sarajevu bilo grozno na svoj nacin.

Na jevrejskom groblju su se u pocetku rata vodile borbe
gotovo prsa u prsa.

Na Dobrinji su snage mjesecima bile u potpunom okruzenju,
bez dovoljno municije, pod stalnom vatrom i oklopno-pjesadijskim napadima.

Zuc je za vrijeme cetnickih ofanziva bila bombardovana danima i bez bez prestanka. Rovovi su znali biti raskopani od granatiranja.

...

Problem stupsko-azickog fronta bio je da se tamo sve to
na poseban nacin sastavilo.

Sjecam se jedne nocne "posjete" tom frontu
(jer je po danu bilo opasno prilaziti polozaju).

Golf nas je u suludo brzoj voznji, da izbjegne mogucu vatru iz Nedjarica, prevezao preko opustosenih ulica oko Alipasinog i "Zore" do prilaza Stupu.

Onda se kao oprezna zvijer lagano privukao logistickoj bazi koja je bila zadnja sigurna tacka za prebacivanje na azicki front.

Zgrada u mraku, pokrivena velikim betonskim plocama da je zastite od stalnog bombardovanja minobacacima i haubicama iz Nedjarica, Ilidje, Rajlovca, ...
Nebo iznad baze tamno sivo, povremeno obasjano, kao da sijeva.
Da sijeva, ali od granata koje padaju po liniji pred nama.

Uvijek kad bih usao u tu bazu zavidio bih ljudima koji su u njoj sluzili.
Oni su radili tek na rubu provalije u koju smo mi morali bacati.


Iz baze se moralo ici pjesice paralelno sa prugom jer je daljnja voznja bila previse opasna. Ta cesta je sa jedne strane bila je na oku strijelaca iz
pravca Rajlovca I Dogloda a sa druge strane - preko puta ceste i pruge mogli su nas cuti cetnici iz Nedjarica kojima bi to bio dobar povod da bace koju minobacacku granatu.

Cesta je bila siroka, dobro osvjetljena mjesecinom.
Morali smo se kretati brzo i u siroko razudjenoj koloni
jer bi samo jedna granata na tako otvorenom
prostoru bila dovoljna da podere citav vod.

Nasi polozaji u Azicima bili su veoma nepovoljni.
Drzali smo klin koji je sa lijeve strane imao rijeku, prugu i Nedjarice.
Sa prednje strane imao si njihove polozaje naslagane po dubini od Otesa, Energoinvesta ...
Sa desne strane oni su drzali razudjena naselja i
ravnicu odakle su mogli tuci kako su htjeli.

Moja jedinica, vecinom momci iz druge cete,
drzala je sami vrh fronta na krajnjem desnom uglu -
najdalji polozaj od relativne sigurnosti pozadine.

Polozajima se prilazilo kroz lunapark transeja, prolaza izmedju kuca, slabasnih zaklona od spere i tenkovskim granatama iskopanih rupa u kucuma.

Momci iz nase jedinice bili su smjesteni u poluzaklonjenoj kuci.
Nasa je vojska inace birala kuce koje se nisu mogle vidjeti sa prednjih srpskih polozaja
jer ako se kuca mogla vidjeti sa njihovih polozaja
znao si da ce ta prije ili poslije 'popiti' koju tenkovsku granatu.

Azici su u to doba bili kriminalno ukopani. Plitki, siroki rovovi nasumice
poredani bez nekog stvarnog plana.
Cinilo se da se niko nije udostojio da izplanira kako da se
najbolje postave ili kako da se najbolje zastite linije
i vojnici na ovom tesko ugrozenom ratistu gjde je
vojska glavom placala gotovo svaki dan.

Osjecao sam se u Azicima kao da to ratiste nema "babu".
Stari grad branjen lokalnim stanovnistvom, jalijasima,
mahalasima, i u borbi ogrezlim zelenim beretkama ukopavao se
i utvrdjivao do te mjere da su linije na Trebevicu postale
neprobojne.
Takodje na Zuci, Dobrinji, Hrasnom Brdu i Sokolju.

Ovdje u Azicima linije su branili momci iz Novog Grada i Novog Sarajeva,

Branili su se najbolje kako su mogli ali oni iznad njih cini mi
se nisu pridavali jednaku paznju organizaciji odbrane kako su to cinili drugi komandiri.

A kada bi krenuo napad svi bi se mi sjetili koliko je paznje posveceno odbrani Azica.

U narednim postovima zajedno cemo vratiti vrijeme trinaest godina unazad da po stoti put ili po prvi put prozivimo zvuke, mirise i osjecaje bosanskog vojnika koji se tih hladnih dana mrznuo u zaledjenim rovovima pod kisom granta i metaka i pod stalnom prijetnjom nemilosrdne ofanzive.

U sljedecem izdanju: Dva okvira protiv dva tenka

11.07.2006.

Operacija Trebevic


Znatan broj citalaca spomenjiao je ovu temu u komentarima tako da je red da i ja kazem par rijeci sta ja iz prve ruke znam o ovoj po nekim kontraverznoj unutrasnjoj operaciji.
Da ispricam pa da opet predjem na hronoloski dio pisanja.

O operacijima Trebevic 1,2,3,... ili operacijama okvirno poznatim
kao Trebevic '93 dosta se zna iz medija.

Ukratko: cilj operacije Trebevic bio je da se ugusi unutrasnji kriminal
i da se jedinice koje su voljele voditi stvari na svoju
ruku stave pod centralnu kontrolu Armije BiH.

Ova je operacija ostala ponajvise poznata po sukobu sa kontraverznim komandantima
brigada iz sarajevskog starog grada Cacom i Celom,
po Cacinom zlocinu nad policajcima,
po njegovom hapsenju i pogibiji.


Mediji su vise pisali o ovoj operaciji nego sto ja znam tako da necu ici u
previse globalnih detalja. Takodje necu doticati kontraverzne
teme sa kojima nisam dovoljno upoznat.

Ja nisam bio tamo ni kad je Caco poginuo, ni kad je akcija planirana,
ni blizu ljudi koji su vukli kljucne konce tako da ne mogu pisati o tome.

Ono sto ja znam je kako je akcija izvedena i kako su je nasi ljudi u srcu prihvatili.

Prvo da kazem da su Cacini borci bili izuzetno cijenjeni u mojoj jedinici.
Oni su bili poznati kao beskompromisni borci koji su ostavljali utisak boraca
koji su se uspjesno borili protiv cetnika na sarajevskom ratistu.
Narodu je izgledalo da se cacini za razliku od nekih drugih
manje bave politikom i svercom a vise ratovanjem.

Medju ljudima se znalo da Caco i cacini vode ljude na kopanje
ali se uglavnom nije znalo za raspon ubijanja o kojima se poslije rata saznalo.
Cuo sam za par incidenata sa kopanja ali u gradu u kojem su cetnici
sa brda znali poubijati po dvadesetak gradjana u jednom danu ovi
incidenti nisu bili najalarmantija vijest.

Jednom sam prilikom od jednog mahalasa cuo o takozvanim 'golubijim vecerama'
kao cinu inicijacije
u Cacin najblizi krug ali obzirom da je ovaj sto mi je to ispricao
bio vrlo nepouzdan tip i tracibaba nisam ga tada uzimao previse ozbiljno.

Pocetkom '93-ce unutrasnji kriminal poceo je ozbiljno narusavati nasu ionako
krhku ekonomsku i vojnu sposobnost. Kad nam je HVO zabio noz u ledja
i kad smo pali u stratesko srpsko-hrvatsko okruzenje protok
roba na slobodnoj teritoriji
bio je prekinut pa su cijene preko noci vrtoglavo skocile.

Ova nova situacija dala je podstreka psihopatsko gramzivim mafijasima
da postanu jos gramziviji i jos drskiji u svom ratnom profiterstvu.

Ono malo oruzja sto je uspjevalo uci u Bosnu kroz ko zna koje kanale
u Herecegovini otimano je od strane mafije u Konjicu i
onda prodavano Armiji i MUP-u po vrtoglavim cijenama.
Tako je na primjer moja jedinica da bi odrzala nivo opremljenosti
morala kupovati oruzje iz "privatnih" izvora. Komanda jedinice
odredila je dva momka iz Prve cete ciji je jedini zadatak bio da pretrcavaju
pistu i da po Sjevernoj Hercegovini kupuju oruzje za odred ili za korpus.

Oni bi kupovali oruzje koje god da se moglo naci a onda bi u komandi to kasnije
razvrstavali. Uzimali bi sto nam treba a sto vise pase Armiji mijenjali bi
sa korpusom za ono sto nama treba.
Tako su jednom u ruksacima prevukli lanser za Maljutku i rakete koje su
onda mijenjane u korpusu za municiju i pjesadijsko naoruzanje.
A oruzje su kupovali od onih na nasoj strani koji su ga imali na prodaju.
Najcesce je to bilo od tipova koji su svoje mutne operacije vodili iz Konjica.

Dok su heroji na mostarskom i drugim heregovackim ratistima imali pune ruke
posla spasavajuci ono sto se u tim najtezim trenucima moglo spasiti mafijasi su
u pozadini organizovali sverc oruzjemdrogom, i ko zna jos kime ili cime sa
onima koji su bili imali sta prodati ili kupiti bez obzira na 'stranu'.

Sto se oruzja tice oni su koristili tesku sitaciju da se nasite.
Borci u BiH nisu imali izbora. Oruzje se moralo nabavljati - kako kod i kako gdje.
To je bila nasa jedina karta za opstanak.


Mi smo znali da ova ponizavajuca situacija ne moze dugo potrajati.
Ili cemo mi zbog svege ovoga osiromaseni konacno izgubiti rat
ili ce vlast nesto konacno poduzeti.

I tako je onda doslo dugo prizeljkivano naredjenje.
Grupa sastavljena od pripadnika iz moje cete
(ne sjecam se vise je li isla i druga.
Cini mi se da su oni isli na ratiste u Srednju Bosnu)
prebacena je tajno i hitno u siri rejon Konjica.

Zadatak je bio da se bukvalno unisti mafija na prostoru Sjeverne Hercgovine.
Imali su odrijesene ruke u pogledu metoda izvrsenja zadatka.
Mozete misliti kako je izgledalo kad su mojim momcima dali odrijesene ruke da se
obracunaju sa onim istim okorjelim kriminalcima koji su
im do juce uzimali pare za ono sto je izbjegli narod izdvajajuci
od usta kupovao za odbranu Bosne i Hercegovine.

U par dana potpuno je eliminisan najokorjeliji organizovani kriminal.
Na Konjicke pirate stustila se u ratu ogrezla
specijalna vojna formacija koja se samo jos fomalno mogla zvati policija.
U kratkom vremenu nad onima koji su terorisali grad zaveden je teror.
Kriminalci su lovljeni kao divljac.
Nakon par slomljenih zuba i kostiju tim djelom Bosne i Hercegovine ponovo je
civilnu vlast preuzela policija a borcu je
vraceno dostojanstvo koje su mu kriminalci oduzeli.

...

Nakon ove operacije i mi a i mafijasi u Sarajevu mogli smo osjetiti da je
Sarajevo sljedece na redu.

U Sarajevu je situacija sa kriminalom i bezvlascem takodje
postajala sve losija.
Veliki broj gradjana koji je imao radnu dozvolu nije smio ici u Stari Grad.
Govorilo se da je granica normalnog Sarajeva kod Katedrale.
Cak je i policija postajala ugrozena 'stranka' u tom dijelu grada.

U Novom Gradu takodje je bilo previse samovolje. Edo Omerovic i sve bivse
Jukine jedinice koje su se vezale oko njega izrazavale su prilicnu neposlusnost.
Iz Edinog staba na Otoci konstantno je dopiralo brektanje
agregata, muzika, ulazile su i izlazile razne zenske,
cak se znao vidjeti i koji legionarski transporter ispred staba
ali je njegova vojska rijetko kada izlazila u intervenciju.

Isprika je bila da oni nece da ih zaloze Seferove Sandzaklije.
Moze biti, ali za razliku od Ede i njegovih
momci iz drugih brigada iz Novom Grada bez pogovora su ratovali po Azicima,
Nedjaricima i Hrasnom Brdu ne pitajuci ko je Sandzaklija a ko Bosanac.

Civili su cesto znali pitati moje kolege sa Alipasinog
kako to da ovi lokalni kriminalci lumpuju, dernece, zavode strahovladu dok
njihovi sinovi ginu po najtezim ratistima.
Pitali su se gdje su sad ti Vikicevi specijalci,
gdje je MUP, gdje su "Laste" da srede situaciju.


Nas odgovor samo je bio: "Nemamo naredjenje."

Mi smo svi takodje mrzili taj lumperaj ali kao disciplinovane jedinice kojima
je komanda bila svetinja i sluzba gradu i odbrani Bosne nismo mogli
nista ciniti na svoju ruku.

To je bila potpuno paradoksalna situacija.
U istom gradu imao si jedinice kao nasa, "Laste", rezervni MUP
koje su imale apsolutnu, neprikosnovenu disciplinu
kao u najidealnijem vojnom sistemu.

Takodje si imao Armijske jedinice na Zuci, Stupu, Hrasnom itd.
koje su posteno i herojski odradjivale svoj teski zadatak.

I onda si imao ove hahare po stabovima koji nakon Dogloda i Jukinog odlaska
vise nigdje nisu htjeli mrdati.
Ili jos gore, koje su pocinjale uzimate dijelove grada pod svoju kontrolu.

...

U Sarajevu je uvijek bilo kriminala ali je u sustini to bio miran
grad dostojan svojih gradjana a ne mafije i mafijasa.
Ljudima je ova nova situacija gdje bande vladaju gradom pocela dolaziti do guse.

U ovim poslijeratnim danima procitao sam da je prava inspiracija za
Operaciju Trebevic 2 bila namjera tzv. sandzacke linije
(Caco, Celo, Sefer, Delte) da izvrse vojni udar.

Moguce, ali i bez toga je u Sarajevu bilo dovoljno materijala da se
izvede akcija koja ce uvesti red i disciplinu.


U mojoj jedinici ljudi nisu bili zainteresovani da ratuju sa Cacinim.
Sa Celinim mozda, sa drugim bandama svakako ali sa Cacinim ne.
Kao sto rekoh, ljudi su cijenili Cacine borce i nisu ih
nikako mogli vidjeti kao potencijalnog neprijatelja.
Na zalost Caco i par Cacinih su nas svojim akcijama jednostavno gurnuli
u situaciju iz koje nije bilo povratka.

Cacina 10. brdska i Celina 9. motorizovana su u '93-oj postale manje vise
nezavisne strukture. Stari Grad i ratista oko Starog Grada presla su
manje vise pod ingerenciju ova dva komandanta.
Na vladu u Sarajevu pojacavao se unutrasnji i vanjski pritisak da se nesto
ucini po pitanju ove neugodne samovolje koja je vrlo cesto nosila i
ugrozavanje civila - pogotovo nakon krvavog izleta jurisnika iz ovih brigada
na Heregovackom ratistu. Ta epizoda kao i dogadjaji po Trebevicu umrljali su
za sva vremene inace zasluzeno dobru reputacije Armije BiH kao vojske koja
postuje naredjenja i koja ratuje po konvencijama.

I onda je valjda doslo naredjenje da se ova dva komandanta
podrede komandi Prvog (sarajevskog) korpusa.

Sestorica iz MUP-a poslani su u Cacin stab da ga mirno privedu.

Kao sto je poznato sam Caco i njegov najuzi krug zarobili su i
zvjerski izmrcvarili ovu sestoricu MUP-ovaca (ukljucujuci i sina
jednog najvise pozicioniranih sluzbenika MUP-a - Avde Hebiba).
Ono sto je zadesilo ove kolege MUP-ovce ostalo je zapamceno
kao jedna od grozomornijih epizoda u sarajevskom ratu
i ja je necu i ne mogu ponavljati ovdje.

U medjuvrmenu Celo i interventne jedinice 9. brdske zaposjele
su dio grada vise katedrale, zabarikadirale se
i protjerale sve pripadnike MUP-a sa svoje "teritorije".


Preko Predsjednistva i Centra Sluzbe Bezbjednosti doslo je
ultra tajno naredjenje u gluho doba noci za pokret.
Niko nije nista znao do samog razvoja snaga.
U pokret su stavljene jedinice Vojne Policije, MUP-a, "Laste" i mi.
Zadatak regularnog MUP-a bio je da iz sigurnosnih razloga izolira
grad u ovim kriticnim trenucima

Vojna policija i "Laste" poslani su u pregovorima zakomplikovani krkljanjac
oko skidanja barikada i predaje komande 9. motorizovane u centru grada.
"Lastama", elitnoj borbenoj jedinici Centra Sluzbi Bezbjednosti (CSB) grada,
povjereno je razoruzavanje (milom ili silom) celinog staba i njegovih jurisnika.


Mojoj je jedinici povjereno je razoruzavanje Cacinog poznatog (ili zloglasnog)
interventnog odreda 10. brdske brigade.
Ovo je bila "ljuta" jedinica sastavljena od cacinih najboljih boraca.
Interventni odred imao je
je satelitske baze na potezu od kasarne na Bistriku
do Dobrovoljacke ulice a kojoj je sam stab bio na Bistriku.




Jos prije svitanja odred se pokrenuo. Krenulo se iz nekoliko pravaca -
preko stare Poste, obale, Skenderije.
Moja jedinica nije imala velikog problema ovladati vecinom cacinim jurisnika.
Na par mjesta zauzeli smo stabove cistim lukavstvom ili prepadom.
Njegovi jurisnici bili su nauceni na sumu i na borbu po Trebevicu - ne na grad.
Mi smo opet ispekli sav svoj dotadasnji zanat na komplikovanom urbanom terenu
- Skupstini, Dobrinji, oteskom i stupskom ratistu.

Najveci otpor pruzao je upravo sam stab cacinih jurisnika.
Poseban problem bio je snajper koji je pokrivao brisani prostor i koji je
zaustavio nase dalje napredovanje.

Do tada nismo morali nikoga upucati jer smo akciju izveli munjevito
i na prepad tako da su se ljudi uglavnom ispredavali.
Nas nacin agresivne bliske borbe imao je, hvala Bogu, vjerovatno zastrasujuci
efekat tako da nije bilo potrebe da padaju glave.

Ovaj snajper bio je drugaciji slucaj.
Bio je prilicno opasan i odlucan da skine sve sto se mice ukljucujuci civile.
Komandir krila naredio je da se mora smaknuti.

Razvili smo lovca sa zadatkom da ga nadje i neutralise.

Ovaj je to bez problema i uradio.

Skidanjem snajperiste automatski se otvorio prolaz jurisnicima.
Oni su munjevito upali u stab i da pod prijetnjom cijevi
repetiranih automatskih pusaka natjerali jurisnike na predaju.

U stabu smo nasli ogromnu kolicinu oruzja, municije,
protivoklopnih sredstva, 'sapuna' (trotilskih eksplozivnih punjenja),
'posudjenje' opreme od njihovih plavokapih komsija od cega je vecina predata nazad korpusu.

Nasli smo snajperistu sto ga je nas momak "skinuo".
Nasli smo ga na veliko cudo zivog i djelimicno zdravog.
Lezao je u potpunom panicnom soku, blijed kao krpa, jedva disuci.

Imao je na sebi dva velika pancira sa plocama tako da ga snajperski metak naseg
lovca nije ranio nego samo zestoko uzdrmao. Vjerovatno mu je samo
izbio zrak i natukao rebra.
Njega je ocigledno najvise sokirao dozivljaj 'zivog' pogodka
jakim snajperskim metkom tako da je ostao potpuno oduzet i bez rijeci.

Kasnije smo saznali za Cacinu pogibiju. Saznali smo zvanicnu verziju.

Sve ostale verzije cuo sam samo kasnije kroz medije.

Da spomenem samo jos da je u sklopu akcije Trebevic
stab Ede Omerovica stavljen pod kontrolu.
Taj je zadatak u poredjenju sa akcijom na Bistriku bio maciji kasalj.
Gotovo nikakav otpor.
Vecina boraca u njegovom stabu bila su djeca
koja su se furala na Edin banditski image - oruzje, crni kombinezoni,
ray ban, skupi auti, zenske ...

U sklopu operacije pod punu kontrolu korpusa stavljena je i HVO Brigada "Kralj Tvrtko".
(O ovome sam vise pisao prosle godine)

Cinici bi mogli reci da je citava akcija Trebevic bila planirana da bi se
eliminsali Alijini politicki neprijatelji ili da bi se stvorio izgovor za razoruzavanje HVO-a
u Sarajeva.

Moguce ali ne sjecam se da je iko u Sarajevo tada od boraca, intelektualca, medija, civila
shvatio ovu operaciju kao nesto neprirodno ili subverzivno.

Svi su osjecali da je Caco otisao predaleko sa svojom samovoljom, diranjem civila i dogadjanjima na hercegovackom ratistu.

Svi su znali da je Caco ubijen ali niko to nije prihvatio kao neku
konspirativnu egzekuciju. Vecina je njegovu sudbinu prihvatila kao zlocin i kaznu.

Svi su znali da je Celo glavni sarajevski diler.

Svi su znali da HVO Sarajevo ne sluzi nikakvoj svrsi a da njihovi kolege
po Herceg Bosni aktivno rade na razaranju ovo malo Bosne sto je ostalo.

Ono sto treba spomenuti o ovoj operaciji je da je ovo bila jedina operacija ikada na prostorima bivse Jugoslavije u kojoj se jedna strana dobrovoljno obracunala sa vlastitim kriminalnim i ekstremnim elementima.

Mozete traziti koji hocete razlog ali je cinjenica da su MUP i Armija BiH jedine snage koje su okrenule cijevi protiv svojih suboraca i da je ovo bila jedina akcija na prostorima bivse Jugoslavije koja je rezultirala unaprijedjenjem zivota gradjanima Sarajeva.


Nakon ove akcije svi su gradjani ponovo mogli slobodno hodati po svim pravcima Sarajeva naravno rizikujuci da ih pogode cetnici koji su grad drzali u okruzenju.


U sljedecem izdanju: Flashback zima '92/93

05.07.2006.

Mali ljudi, velike pozicije

Sjecate se "Strumpfova"?

E ja sam se "Strumpfova" sjetio za vrijeme Tudjmanove posjete Sarajevu.

Nakon uspostavljanja okvira za federaciju najavljeno je da
ce u Sarajevo na dogovore doci licno Franjo Tudjman.

Franjo je u okviru posjete trebao posjetiti svoju "bazu" po Bosni i Hercegovini,
otvoriti hrvatsku ambasadu u Sarajevu
i onda razgovarati sa Alijom u predsjednistvu R BiH.


Ja sam taj dan imao slobodno. Nakon jutarnje prozivke u jedinici posao sam kuci.
U Sarajevu je bilo mirno, moglo se hodati.

Sisao sam iz baze do robne kuce a onda laganim hodom pored predsjednistva.

Kod predsjednistva sam naisao na kordon vojske koji je obezbjedjivao
Titovu ulicu sa obadvije strane. U tom trenutku nisam znao sta se
dogadja. Pridjoh jednom od nasih vojnika, predstavih se, i upitah o cemu je rijec.

"Franjo dolazi. Dolazi Tudjman u predsjednistvo."

"Kad?"

"Evo svaki cas."


Primjetih pred predsjednistvom par bezprijekorno obucenih momaka
u zelenim uniformama. Na ramenima primjetih simbole hrvatske vojske
i vojne policije.

Lausiceva vojna policija.

Mato Lausic, ako se ko jos toga sjeca, bio je
onaj ugladjeni moamk sa bradom sto je u mantilu ili uniformi uvijek pratio
Tudjmana za vrijeme pregovora a kasnije rata u Hrvatskoj.

Njegova jedinica stigla je par dana pred Tudjmanovu posjetu u Holiday Inn
odakle su trebali da pripreme Tudjmanovo obezbjedjenje.
Znao sam o tome jer je Lausic kontaktirao jednog od mojih poznanika
iz jedinice ciji su roditelji pocetkom rata izbjegli u Zagreb.
Obzirom da su njegovi roditelji bili ugledni ljudi
uspjeli su stupiti u kontakt sa sinom preko nikog drugog nego
generala Hrvatske vojske i zapovjednika vojne policije Mate Lausica.

Tamo se upoznao sa Lausicem i sa njegovim vojnicima.

Oni su na njega ostavili jako dobar dojam sto se tice kulture ponasanja,
discipline i opremljenosti.

Opisao nam je da su Lausicevi vojnici, kao dio standardne opreme, duzili
Ray Ban Aviator suncane naocale, Leterman visefunkcionalni alat, kvalitetne
uniforme sa nacifranim grbovima boljim, hrvatske Uzije (ere)
... mogu misliti koliki im je bio budzet jedinice kad su mogli
priustiti ovakav vojnicki luksuz (i iskreno receno sminkeraj).

Kod nas je vojska jedino dobivala sljedovanje ratnih cigara
(dobro za pluca i kondiciju) a i to bas nije bilo redovno.


Da se vratim na glavnu temu.

Stajao sam sa par ostalih znatizeljnih gradjana i
cekao da naidju uvazeni posjetioci iz Zagreba.
Bilo mi je malo neobicno ocekivati Tudjmana u Sarajevu
obzirom na iskustva iz Srednje Bosne i Hercegovine.
Nije mi bas tesko padalo jer sam znao da cemo u saveznistvu
sa Tudjmanovom napokon moci klepiti cetnike po glavi.


Nisam znao da li da ocekujem limuzinu, transporter, ...

Odjednom se francuski vojnici uskomesase.
Par metara ispred mene ispred vrata predsjednistva stade bijeli VAB.
Francuski vojnici hitro pridjose i otvorise
straznja metalna vrata transportera.
Iz transportera ispade prvo cicica valovite sijede kose
a onda jos jedan mali cova u mantilu. Pogeti, da ne odvale glavom
u gornji okvir vrata transportera, izjurise iz vozila i
uletise u predsjednistvo.

Onda nakon kratkog zaprepastenja prodje mi kroz glavu da je prvi
cicica bio Tudjman a da je drugi cova u mantilu bio Mate Granic.

Ha!

Gledas tako te ljude na televiziji pa steknes dojam o njihovoj
vaznosti, grandioznosti, pompi.
Tudjman u bijeloj marsalskoj odori ponosno postrojava trupe,
ili sa lentom preko grudi dodijeljuje medalje, drzi govore.

Kad ono u prirodi, pogotovo ovako okruzen povelikim francuskim
legionarima covjek k'o mrvica.
I to ne bilo koji covjek nego kako bi ga Zlatko Dizdarevic
u svojoj knjizi nazvao jednim od "gospodar rata i mira".

A i sa Alijom sam stekao slican dojam.


Mislim da je to bilo prije ove Tudjmanove posjete,
za dan nase jedinice.
Alija nas je treba svecano postrojiti u jednoj
od dvorana u centru Skenderija.
Obukli su citavu jedinicu u nove zelene uniforme
(za koje smo ako se sjecate predjasnjih postova vukli
materijal preko prokletog "Kozingrada")
i doveli nas u Skenderiju na postrojavanje.

Bila je tu i televizija, stampa.

A onda su dosli Alija i Haris Silajdzic sa svojom pratnjom.

Stajali su pored bine i cekali da pocne zvanicna ceremonija.
Posmatrao sam ih za ogromnim zanimanjem.

Obadvojica onako omanji, u mantilima, k'o pravi delegati.
Alija u plavom mantilu, Silajdzic u svijetlo smedjem.
A sa ove strane osamsto vojnika u zelenim unifromama.

Ostade mi cudan dojam gledajuci ovu dvojicu.

Ja sam ocekivao da ce u nasem prisustvo pokazati iskrenu ili bar namjestenu,
politicarsku simpatiju prema vojnicima koji su se okupili u ovoj dvorani.
Znam da su kamermani, novinarke gledali prema nama sa osmjehom, interesovanjem.

Znam da bih ja da sam bio na njegovom mjestu gledao sa ponosom i blagonaklonoscu
prema osamsto vojnika Armije BiH ili MUP-a.

Ova dvojicu su nesto dogovarali, pricali sa pratnjom potpuno iskljuceni
k'o da nisu pred ocima osamsto ljudi. Ostavili su na mene dojam kao da su
tu cisto po obavezi.

Tako su se i popeli na binu i odrzali nekakav rutinski
govor kojeg se vise ni ne sjecam.

Mozda me moje impresije varaju ali nisam osjetio nikakvu karizmu.
Osjecao sam se da predamnom stoji sicusni dedica u plavom mantilu,
i njegov savjetnik u oker mantilu. Nista vise.


Mozda sam bio u krivu. Mozda je ovaj dedica zracio karizmom kad je
drzao govor nekim drugim borcima. Ne tog dana.

Mozda sam ja romantik. Mozda sam ja uludo ocekivao nekog nasmijanog,
odlucnog vodju koji bi prisao vojsci da se rukuje, porazgovara, upita
kako je, cuje koju pricu sa ratista
prije nego sto bi presao na formalni dio drzanja govora.





U ratu sam naucio mnogo stvari, jako mnogo stvari.





Jedno od najvaznijih lekcija moga zivota je ona o vrhunskoj vrijednosti pojedinca.

Ja sam odrastao u drustvu koje je velicalo ideologiju kolektivizma.
Svi smo mi zajedno bili u necemu, svi smo morali biti djeljivi nekim zajednickim nazivnikom,
svi smo uvijek morali imati i slusati nekog vodju.

Ne samo mi iz iste generacije nego svi pripadnici naseg drustva kroz istoriju
odrastali su u slicnoj organizaciji.


Uvijek je bila neka politicka i/ili vjerska institucija koja je razmisljala u ime
naroda i koja je prilicno striktno odredjivala sta valja a sta ne valja za mase.

Uvijek je bio neko da ih vodi i koji je znao bolje: sultan, Karadjordje, Kralj Aleksandar,
Franc Jozef, Tito, Alija, Slobo, Franjo, lordovi, Juke, Cele, upravitelji, visoki predstavnici, ...

E pa 'necemo tako Dino'. Ne u mojoj glavi.


Nije mene majka rodila zdravog i sa nesto mozga u glavi da podastrem svoju
licnost i zivot nekim sumnjivima tipovima, mutnim organizacija i cicicama
da me vode i da mi konstantno ukazuju pravi put koji je za "dobrobit sviju nas".

Sviju nas, ha? A pa ko smo to "mi"?

Seljak sa Sokoca i ja. Skutor iz Hercegovina i ja. Sandzaklija i ja.
Student sa strane i ja. Jalijas sa Vratnika i ja. Srednjoskolka i ja.
Doktor genetike i ja. Prvak ex-Yu u kosarci i ja. Profesor knjizevnosti i ja.
Domacica i ja.


Nema tu "mi". To "mi" je uvijek isprika da natjeras ove ili one ovce u isti
tor na sisanje; volove u svoja kola da ti ih povuku gdje ti hoces da ides.


Vidjevsi kako izgledaju i kako se ponasaju ovi cikice i dedice
koji su nas "vodili" u najtezim danima i koji su u velikoj
mjeri rukovodili nasim zivotima shvatio sam da meni ne treba
drugi covjek kao vodja.

Volio sam nasu zastavu. Lebdio sam kad sam prvi put cuo
"Ponesi zastavu", "Vojnik srece", "Draga moja Be i Ha", "Sarajevo",
"Odoh i ja majko"; volio sam mnogo toga vezano za nasu borbu, ali sam u
srcu dovoljno ocvrsnuo da naucim razlikovati sta je politika i sta su
politicarska kurvanjska posla a sta prave vrijednosti.


Iskoristicu cu (zloupotrebiti?) ovaj blog da iznesem svoju zivotnu
filozofiju-vodilju koja je dobrim dijelom formirana u ratu:


- Konstantno se (samo-)izgradjuj
Samoizgradjivanje je besplatno i samo ti moze valjati u zivotu, nikad skoditi.
Sto je vise samoizgradjenih ljudi vece su sanse da ce i drustvo biti bolje.
Zato ne traci vrijeme na gluposti nego se samoizgradjuj.
Sta god da je u pitanju: politika, sport, kultura, istorija ... dobro je.
Samo ne budi 'zatucan' i ne daj da ti druge sole pamet glupostima.


- Mani se ideoloskih klika, klubova i organizacija ...
Sve sto zahtijeva nego podvrgavanje nekome ili necemo gdje ti nekom
nesto moras dati ili se podvrgnuti njegovom ili njenom autoritetu je sumnjivo.
Ako se udruzujes - udruzi se sa velikodusnim ljudima koji teze vrijednom
i znacajanom cilju.


- Mani se vodja i zapjenjenih masa


- Promovisi slobodu misljenja i govora
Sto vise znas vece su sanse da ces imati priliku da ucinis sto je najbolje za
tebe i tvoju okolinu. Sto je vise ljudi informisano manje su sanse za manipulacijama.
(I blogovi su dio ove borbe za slobodu misljenja i govora.)


- Pristupaj ljudima kao pojedincima a ne kao pripadnicima skupine, grupe, vjere, nacije
Ako se manes generalizacije imaces priliku pronaci bitne vrijednosti (ali i nevaljalosti) u
pojedincima. Ako ti je svaki Srbin dobar a Bosnjak los ili obrnuto onda tu nesto
nije u redu.
Lopov Zijo ne moze nikako biti bolji od dobricine Ante samo zato sto je Zijo.
Zlocinac Dragan ne moze nikako biti bolji od humaniste Edina.


Da rezimiram, ovo sve spominjem jer mi se ne svidja jelo
koje se kuha ovim receptom:

Recept za balkanski specijalitet 'Belaj milionskih proporcija'
---------------------------------------------------------------------------------

Nadji desetak hiljada zalupanih ljudi,
sto zalupaniji to bolje

Natakari im vodju na celo -
po mogucnosti histericnog, paranoicnog i iskompleksiranog

Smjesaj ih u bezoblicnu masu i mjesaj odprilike pola godine
redovno dodavajuci razne oblike propagande dok ne provre

Uprzi ih mrznjom protiv neke druge grupe

Po potrebi, da pojacas aromu dodaj neki "iscenirani" incident

Kad je masa dovoljno ukuhana slobodno je
i bez ustezanja 'upusti' na neku drugu masu i
uzivaj u kulinarskim rezultatima.

....

U sljedecem izdanju: Refleksije o operaciji Trebevic '93

29.06.2006.

M-84/Vihor protiv "Abrams"-a (ili ti "nase je najbolje na svijetu")

U proslom postu par vojnicki vrlo obrazovanih komentatora pokrenulo je za mene bar vrlo interesantnu raspravu oko kvaliteta i kapaciteta bivseg JNA oruzja i orudja.

Pogotovo mi je bila zanimljiva diskusija oko T-72/M-84/"Vihora" naspram M1A1/M1A2 "Abramsa" i drugih tenkova.

Mene bi licno jako zanimala potpuno nezavisna analiza
T-80/M-84 vs. Abrams.

Cuo sam razne price ali uvijek od nasih
kako se M-84 pokazao jako dobar u (prvom) zaljevskom ratu.

Ja sam tada stosta od toga vjerovao jer sam uzimao u obzir da M-84 ima veci kalibar od M1A1 (105), dizelski motor (M1A1 i T80 imaju turbine),
jer je brz, ima automatsko punjenje, nizu siluetu.

Onda sam prije par godina od ljudi koji su u tom ratu sluzili u Abrams M1A1 tenkovima cuo potpuno drugaciju pricu.

Pricali su kako su se 125 SABOT podkalibarska zrna (ista kao u M-84) iz irackih T-72 bukvalno odbijala od kompozitne kupole Abramsa dok su Abramsi sa svojim 105 mm SABOT postizali potpuno unistenje irackih T-72 najcesce iz prvog pogotka.
Reaktivni oklopi nisu bili prepreka.

Abrams je po njihovim rjecima imao nemjerljivo bolju municiju, nisanski sistem, oklop, navigacijski i sistem veze te da je Abramsov rucni sistem punjenja bio pouzdaniji od ruskog.

Znajuci americku opremu i vojnu organizaciju ove me informacije ne cude ali sam ipak skeptican i prema americkim izvorima jer i Amerikanci vole sve svoje kovati u zvijezde.

Smatram da smo mi kao narod skloni subjektivnom preuvelicavanju.
Cuvena je nasa kako je ovo ili ono "najbolje na Balkanu".

Jedno vrijeme govorilo se da imamo najbolju policiju na svijetu, najbolju obavjestajnu sluzbu, vojsku ...

...

Po mom misljenju T-72 kao i BMP-1 bio je revolucionarno oruzje kad se pojavio ... prije trideset godina.

T-72 je, u poredjenju sa tadsnjim standardnim americkim tenkom M-60 imao vrlo inovativan dizajn i nadmasivao ga je u svakom pogledu.

Od svog prethodnika T-62 naslijedio je automatski punjac municije. Nadmasio je prethodnika izrazito niskom siluetom,
bio je brzi, okretniji i bolje oklopljen.

Neki su ga smatrali nehumanim tenkom jer mu je sav oklop bio orijentisan prema naprijed dok su mu strane a pogotovo kraj bili znatno slabije oklopljeni.
Sovjetska doktrina bila je da se linija a probije - a sta ce biti sa posadom kad ovi postignu svoj operativni cilj manje su se brinuli.
Za razliku od svojetskih zapadni tenkovi su bili prepoznatljivo debeli. Rucni punac municije bio je znatno sigurniji od ruskog automatskog - zato su im tenkovi bili onako visoki.
A su bile prepoznatljivije duza sa zadnje strane da bi se bolje zastitila posada od bocnog i straznog pogotka.
Leopard II je cak tamo drzao dizel da ohladi mlaz protivnicke granate ili rakete.

Sovijeti su takodje bili prvi koji su na ratiste uveli takozvano borbeno vozilo pjesadije - ili po ruski skraceno BMP.
NATO je kad se BMP pojavio vozao aluminijske sanduke M-113 koje je BMP mogao prepoloviti u sekundi. A ne samo M-113 nego i veliki broj starijih NATO tenkova jer je bio opremljen sa solidnim automatskim topom i spigot raketama.Zbog utrke za BMP-om nastao je i americki "Bradley" a kasnije je BMP posluzio i kao inspiracija manjem i anemicnijem BVP-u jugoslovenske vojske.

NATO je u to doba morao traziti konvencionalni odgovor kako je god mogao.
Zato su brze-bolje poceli izbacivati inovacije koje bi mogle odgovoriti sovjetskoj doktrini oklopne sile: ubicu tenkova A-10, Apache-a, TOW, Copperhead projektile, Maverick rakete ...


U neku ruku to su bila vremena.

Zivio sam u blagom strahu od nuklearnog rata ali sam bar zivio u miru.

Izvinjavam se na digresiji. Dolazi nastavak brzo.

26.06.2006.

Istina ili izmisljotina


Sjecam se jedne informacije sa obuke za koji nikad nisam
dobio potvrdu ili opovrgnuce.
Ta informacije je dosla sa hemijsko-bioloske obuke koja
nija bila obavezna za sve clanove cete.

Hemijsko-biolosku obuku drzao covjek iz korpusa inace predratni
specijalista za ovu vrstu ratovanja.
Sjecam se da je bio brkat, celav, u civilu, izuzetno dobro informisan
i obrazovan. Samo je nas par proslo kroz ovu obuku jer
se racunalo da ne mora svako da zna ovaj marginalni
oblik ratovanja na nasim prostorima.
A ono sto smo culi bilo je uistinu zastrasujuce.
Naucili smo o srpskom dejstvu otrovom BZ po nasim vojnicima na Otesu.
BZ bio je psiho-hemijski otrov koji je imao razorno dejstvo
na psihicki sistem vojnika. Po rijecima instruktora,
na Kosevu je bilo par boraca sa Otesa koji se pogodjeni
BZ-om nikad nisu "vratili".
Ostali su trajno onesposobljeni, u vegetativnom stanju.

Takodje nam je objasnio da se bojnih otrova moramo
posebno cuvati po zabacenim ratistima daleko od ociju svjedoka.
Naveo je da su negdje u vrletima Istocne Bosne u
pocetku rata migovima napali kolonu izbjeglica i bacili na njih
neutvrdjenu vrstu bojnog otrova koji je imao fatalan ucinak.
Rekao je da se po rijecima prezivjelih moglo zakljuciti
da su u pitanju najvjerovatnije bili nervni bojni otrovi.

Na obuci smo detaljno obradjivali prakticnu prevenciju,
detekciju, zastitu i otklanjanje posljedica napada bojnim otrovima.
Sve u svemu, moglo se reci da bi ti u slucaju
napada bojnim otrovima bila jadna majka.
Kako god okrenes naj#bao bi.

Ako ga primjetis, valja ti bjezati ili se sakrivati
a to je upravo ono sto neprijatelj hoce.

Ako te potkaci, cak i ako na vrijeme navuces masku
i zastitnu kabanicu imas vrlo malo vremena, najvise par minuta prije nego sto
otrov pocne prodirati u sistem kroz nepokrivenu kozu
ili uniformu. Znaci krijes se u rovu, puca po tebi, ne mozes se pomaci
a otrov polako radi svoje.

A ako te potkaci onda moras brze bolje ubrizgati
protivotrov kroz tzv. atropinsku siretu. A taj protivotrov koliko bio spasonosan
u tom trenutku, na duze staze stetan je za zdravlje.

Mi smo jos od stare jedinice imali dosta suzavca na
raspolaganju tako da se obuka uvijek mogla vrsiti u
prilicno realisticnim okolnostima. Tokom upada u
prostoriju neko ti sukne suzavac. U svoj frci i pucnjavi moras hitno
navuci masku.
Ako pocnes "plakati" i ako pocne da ujeda mozes
slobodno racunati da bi u drugim okolnostima, ako bi recimo bio napadnut
BZ-om, bio gotov.

Na ratistu smo naravno prezali od upotrebe suzavca
jer je upotreba bilo kakvog otrova, pa cak i
bezazlenog kao suzavac, mogla imati nesagledive posljedice.
Otvorila bi se Pandorina kutija nekonvencionalnog
ratovanja od koje su prezali cak i u drugom svjetskom ratu.
Iz tog razloga nas je suzavac ostao na policama iako
nam je u nekoliko navrata mogao jako dobro doci (aerodromsko naselje).

A sad i o temi iz naslova ovoga posta:

Instruktor nam je za vrijeme obuke prenio jednu bizarnu
informaciju koju nikad nisam uspio potvrditi ili opovrgnuti.
Rekao nam je da je nasa komanda od Amerikanaca dobila
obavjestajnu informaciju o kojoj su i oni bili zainteresovani.
Prenijeli su nam podatak da su Rusi, preko Bugarske,
krnjoj Jugoslaviji dostavili tenkovske projektile za tenk osamdesetcetvorku
(licenca sovjetske sedamdesetdvojke) punjene nervnim
bojevim otrovom izuzetne potencije.
Po njihovim rijecima razorno dejstvo ovog punjenja
na zivu silu moglo se porediti sa manjim,
taktickim nuklearnim projektilom.

Ovo je bio prvi i posljednji put da sam nesto cuo o ovom projektilu. Nikad nisam doznao je li ovo oruzje bilo mit ili istina.


U sljedecem izdanju: Mali ljudi, velike pozicije

20.06.2006.

Specijalisticka Obuka 4 - Taktika Specijalnih Jedinica

Nase zaustavljanje srpske ofanzive na Igmanu '93, koje sam opisao na pocetku bloga, bilo je
vrlo vazno iskustvo za jedinicu. Do tada je jedinica uglavnom ratovala na dobro poznatom
klaustrofobicnom urbanom prostoru uzeg sarajevskog ratista.

Na Igmanu smo iskusili borbene operacije na sirokom, slabo pokrivenom prostoru.
Nagovijestile su nam se prednosti i mane takvog ratovanja.

U Sarajevu, npr. Na Hrasnom brdu, linije razdvajanja znale su biti prozor do prozora ili
ili su prolazile kroz istu zgradu kao u onoj nesretnoj predratnoj epizodi Nadrealista gdje jedna
strana uspostavlja "SAO Dnevnu Sobu i Kuhinju".

Linije su se, osim na Zuci, tesko pomicale. Znalo se gdje je ko, gdje su minska polja, bunkeri.
Da bi se uzelo pet metara teritorije nase su snage morale izvoditi ingeniozne i
cesto samoubilacki hrabre diverzatske akcije. Drugacije se nije moglo jer je neprijatelj imao prednost u svakom pogledu.

Na Igmanu je borba izgledala drugacije.

Mi nismo znali gdje su oni - oni nisu znali gdje smo mi.

Nakon sto su probili linije na plaininama je zavladao haos. Mnoge se jednice navikle na pozicionu borbu
nisu mogle znaci.
I iskusnije jedinice su imale problema.

Sjecam se kako mi je prijatelj iz Solakove jedinice objasnjavao
kako ih je prilicno iznenadila neprijateljska taktika.

Solakovicevi su se namjestili da docekaju Srbe u nastupanju.
Ovo kako bi se stupili u kontakt i kako bi nasi zapucali bi se odmah izvlacili iz neposrednog borbenog kontakta
i isli u zaokruzni manevar. Usput bi bacili koju 60mm granatu na prostor koji bi okruzivali.
...

Mi smo hvala Bogu zajedno sa Fikrinim diverzantima i Sedmom muslimanskom na Igmanu izvojevali vaznu bitku.
Na gotovo ispraznjenom Igmanu uspjeli smo zaustaviti cetnicko nadiranje koje je za cilj imalo potpuno odsijecanje
Sarajeva (da se ne ponavljam previse, procitajte pocetak bloga za detalje).

Uspjeh te odbrambene akcije bio je kombinacija slucajnosti i odlucnosti.

Komanda je medjutim naucila lekciju ...

Trebala nam je obuka koje ce nas pripremiti za borbu u sumskim uslovima i na velikom manevarskom prostoru.
Trebala nam je konkretna obuka za snalazenje u nepoznatom prostoru, proboj kroz minska polja,
osmatranje i izvidjanje, borbu u okruzenju, izvlacenje, komunikacije zarobljenim sredstvima, ...


Nesto od ovoga smo vec dobro poznavali, nesto smo vec obavili (mine) a neke elemente smo trebali posebno razraditi.

Specijaliste iz odreda su preuzele na sebe zadacu da obucavaju druge clanove u svojim oblastima.
Gdje nismo imali specijalistu unutar odreda pozivali bi smo nekoga iz korpusa ili komande armije da nam drzi predavanja
ili prakticnu obuku.

Radili smo najvise borbu u okruzenju i taktiku razvoja (kao da smo znali sta nas ceka).
To je bila interesantna i prakticna obuka.

Sustina borbe u okruzenju je konstantni vatreni kontakt, silovitost i odlucnost.

Kada se jedinica nadje u okruzenju osnovna pravila borbe su da se neprijatelj mora drzati
u stalnom vatrenom kontaktu dok se jedinica ne izvuce iz okruzenja.

Prvo bi jurisne grupe "trazile" slabo branjeni dio obruca kude bi se trebalo probiti.
Onda bi jurisne grupe izvele silovit proboj dok bi unutar obruca ostala jaka oruzja - mitraljezi,
raktni bacaci da zakuju neprijateljske snage dok jurisne grupe ne probiju obruc.
Kako bi se jurisne grupe probile presle bi da daju podrsku mitraljescima i raketasima dok se
ovi ne izvuku.

Pronadji slabu tacku, probij se, izvuci.

I to bi se onda uvjezbavalo i uvjezbavalo i uvjezbavalo …

Takodje smo dosta uvjezbavali takozvani manevar "vatre i pokreta" gdje smo
uhodavali tu modernu metodu rapidnog nastupanja.

Za napad, mitraljez bi se izvukao na bok odakle bi poceo pruzati podrsku timu/vodu.
Jurisnici bi u parovima poceli napredovali.

Jedan jurisnik bi pruzao direktnu vatrenu podrsku svom clanu para dok bi ovaj napredovao pet-deset metara.

Onda bi prvi iz para zalijegao i poceo pruzati podrsku drugom dok se ovaj ne prebaci ispred njega.
I tako stotinjak metara. Onda bi jurisnici otvorili jaku vatru kao podrsku mitraljezu
dok se ovaj ne prebaci na novi polozaj na boku.

Tako bi se vod a i citava ceta kretala kao jedna pokretna vatrena masina koja je preciznom
vatrom i neprestanim pokretom tjerala neprijatelja u odstupanje.
Ili bi tako prebacili do samog polozaja i onda upali.

Takodje smo dosta radili na specijalistickim vjezbama osmatranja i infiltracije.

Zadatak jedne grupe bio je da cuva odredjeni objekat ili
poziciju na sumskom terenu (park).

Zadatak druge grupe bio je da pridje sto je blize moguce tom
objektu neopazeno. Napad prestaje kad jedan od osmatraca primjeti napadace,
grupa onesposobi osmatrace i/ili zauzme objekat.

Mi kao napadna grupa imali smo slobodu da se koristimo bilo kojim raspolozivim
terenom, objektom, metodom.

Kroz ovu vjezbu u sumskim uslovima vjezbali smo kako
proci neopazen, proci kroz liniju, iznenaditi strazare, maskirati se ...

Tu se lekciju borci Armije BiH koji su isli prema Gorazdu davno naucili. Dvojica iz moje jedinice
su takodje isli u opkoljeno Gorazde da prenesu nesto oruzja, posjete rodbinu i pomognu koliko
je to moguce.

Prelazili su preko Grepka, Rogoja, desetine kilometara opkoljene teritorije, kroz neprijateljsku teritoriju neopazeni.
To je bilo izuzetno opasno ali izvodivo (za razliku od recimo ulaska u Lukavicu iako je bilo i takvih stvari).


Crni Labudovi su inace bili specijalisti za ovakvu vrstu dejstava po slabo prohodnom terenu.
Oni bi se po noci infiltrirali u neprijateljsku pozadinu i onda bi ih u zoru silovito napali s ledja.
Srbi bi se uglavnom razbjezali ako ne bi ostalo pokoseni mitraljezom ili RPG-om.
Tako bi se onda stvorila "rupa" u liniji koju bi onda zauzele i iskoristile regularne armijske jedinice.

Ono sto su Srbi postizali artiljerijskom i oklopnom silom mi smo morali postizati golim ljudskim zivotima.

U sljedecem nastavku: Istina ili pretjerivanje?

09.06.2006.

Zasto sam uz Osmanagica

Evo jedan lijep tekst od kriticki orijentiranog i pametnog Bosanca koji ujedno rezimira i moj vlastiti (pozitivni) stav prema Semiru Osmanagicu,
projektu otkopavanja prve bosanske piramide
ali i opcenitom odnosu prema snobovskoj zatucanosti nase sredine koja umjesto da je kriticki pristupa njegovoj propoziciji
napada ga je i ismijava (cak i BH Dani sto me je tesko razocaralo) umjesto da da covjeku priliku da ucini ono u sto vjeruje.

http://www.piramidasunca.ba/news/news_item.asp?NewsID=104

Mozda ce poduhvat Semira Osmanagica napokon nauciti nase snobove-papke (snobovi jer nipodastavaju vrijednosti drugih koje nisu njihova furka a papci jer su upravo to - meki kopitari iz bosanskih gudura koji se prave najpametniji na svijetu)

Moram reci da sam sretan sto je i moj blog postao utociste ljudima koji strastveno vole ono cime se bave i koji ovdje mogu doci i reci sto zele a da ih niko ne ismijava.

Ponosan sam da ljudi ovdje po mom blogu pisu traktate o istoriji Bosne, borilackih vjestina, da pametni ljudi pametno govore.

Svaka vam cast!

Kao sto rekoh citaocu-komentatoru 771 (inace jednom od najboljih BiH sportista) - pisi koliko ti dusa hoce.
Ljudi te citaju, imas sta reci - samo pisi.
I ti, i Bosna Srebrena,i svi ostali.

Sjecate se samo kako su neki pozurili da ismijavaju u pocetku Bosnu Srebrenu.
Ali eto fala Bogu intelekt je prevladao nad papanlukom.
Divimo se covjeku na rjecitosti, erudiciji.
Sto neko rece - hocu da mi on djeci bude profesor.

U ratu smo se morali boriti oruzjem da sacuvamo ovo malo sto nam je ostalo.
Sad imamo priliku da se casno borimo da nas sto veci broj pokaze da smo ljudi dostojni (ili dostojniji) modernog drustva -
razboriti, sirokih pogleda, ponosni na ono sto jesmo.

A kao blagi usputni primjer reci cu vam kako sam ja postupio
naspram Semira Osmanagica:

Skinuh sa interneta i procitah sve Semirove knjige ...
Mislim sedam ukupno.

Umjesto da ga kujem u zvijezde ili da ga kritikujem bez pokrica
prvo sam htio nauciti o covjeku.

Nacitah se u njegovim knjigama svega i svacega.
Covjek ima zanimljivih teorija ali ima i sasavih.
Ne moze se njegovo stivo nazvati nekom formalnom naukom.
Ocigledno po pisanju je veiliki pobornik New Age filozofije.
Kao i stotine hiljade drugih ...

U sustini me je impresionirao.
Skorman je, strastveno vjeruje u svoj "hobi", pravi je tata-mata za drevnu arhitekturu, obisao je vise nego i jedan nas arheolog, napisao hiljade stranica o tome ...

Ako nista bilo mi je lijepo spoznati da je jedan nas Bosanac tako strastveno i kosmopolitski usmjeren.
A moze biti i da ce ostati poznat u istoriji po jednom od najvecih arheoloskih otkrica.

To treba da bude i nama poticaj da se ne bojimo svojih ideja, da ne potiremo tudje ideje,
nego da otvoreno, konstruktivno i kriticki pristupamo stvarima oko nas.

Ako tako svi nastupimo - bez obzira bili u ili van Bosne imacemo sanse kao zemlja i kao narod.

Jos jednom:

Puna podrska Bosni i Hercegovini.
Puna podrska Semiru Osmanagicu i
puna podrska svim mojim citaocima na koje se tako ponosim.



"Ideali koji su mi uvijek osvjetljavali put i svaki put davali novu hrabrost da se sa radoscu suocim sa zivotom, bili su dobrota, divota i istina."

Albert Einstein

08.06.2006.

"Zivo" minsko polje

Po rijecima nafuranog JNA novinara Miroslava Lazanskog
(sjetih se da sam ga k'o budala prije rata isao slusati u amfiteatru Doma Mladih)
sovjetska vojska je u nekim svojim manevrima znala stavljati svaki
stoti metak 'pravi' da bi tako unaprijedila realisticnost vjezbe.

Nisam tada mogao ni sanjati da ce i nasa vojska biti izlozena slicnom
tretmanu.


...

Sljedeca na programu obuke bila je prakticna inzinjerijska obuka.
Konkretno: obuka u rukovanju minsko-eksplozivnim sredstvima.

Jos konkretnije - razminiranje minskih polja.

Protiv-pjesadijske mine bile su kuga naseg rata.
Bilo ih je razbacanih svuda. Ludi su od njih masovno stradavali.
Cak je i neprijatelj znao naletiti na vlastite mine zaboravljajuci gdje
ih je prethodno posijao (na umu imam jedan konkretan slucaj u Kovacicima).

Srbi su na raspolaganju imali ogromne zalihe mina.
Sto se planiralo za miniranje sirokih pravaca nastupa sovjetskih
ili zapadnih trupa u slucaju treceg svjetskog rata sada se koristilo
u relativno maloj Bosni i protiv nas istih koji smo za te mine, inace iz Pretisa,
jednom davno izdvajali od plata.

Zbog ovakvih okolnosti obuka minsko-eksplozivnim sredstvima, pogotovo u razminiranju,
bila je kljucna za naseg vojnika.
Iz istog razloga, teorijska i prakticna obuka iz ove oblasti
pracene su sa zanimanjem od strane nase vojske.

A obuke ja bila, kako da kazem - interesantna.

A evo i zasto:

Prvi korpus je, koliko je meni poznato, prvi u modu uveo koncept inzinjerijske obuke
koju bih ja nazvao obuka "uzivo".
Kao sto se pravi muzicari cijene kad ukljuce gitare u pojacala pa oderu uzivo po mikrofonima
tako se i nasa pjesadija, k'o sto prilici pravim rokerima, pocela obucavati sa "zivim" sredstvima.

U bivsoj kasarni "Marsal Tito" izvodio se takozvani kurs "ratna skola"
cije su predmete vodili visoki, koliko se sjecam, iranski oficiri.
I nekoliko nasih momaka proslo je kroz te kurseve koji su inace bili
namijenjeni za obuku borbenog komandnog kadra kao i za pripadnike
poznate 'sehitske' korpusne jedinice - camceve Izvidjacko Diverzantske Cete.

U ratnoj skoli strani treneri su obicavali da nakon teorijske obuke sprovode
posebnu vrstu prakticne obuke - razminiranja nad pravim minama.
Minsko polje bi se sastojalo od kombinacije trenaznih mina, cesto obicnih konzervi,
u koje bi ovi stavljali male nagrade za one sto ih nadju.
Pored trenaznih ovu su stavljali i prave, bojeve mina.
To je bilo za one koji nisu ozbiljno shvatali obuku.
Ko bi promasio zivu minu bilo bi mu, kako su ovi stranci znali govoriti, "ti sehid ako Bog da".
Koliko je meni poznato niko nikad nije postao "sehid ako Bog da" na ovaj nacin.

U mojoj jedinici vecina ljudi je dobro poznavala
vrste minska sredstva: improvizovanih, standardnih, prirucnih.
Neki su o minama naucili jos u predratnoj specijalnoj jedinici,
neki u JNA, a neko je naucio u ratu u Armiji BiH ...
Bez obzira na bilo cije predznanje da bi se osigurala balansirana i ravnomjerna obuka
svi su ponovi morali proci kroz sve aspekte prakticne i teorijske inzinjerijske
obuke ukljucujuci i prirucna minska sredstva.

Proveli smo sate i sate na predavanjima, u "ucionici",
proucavajuci razne modele mina, prirucnike.


Nakon ucionice vrijeme je bilo da se ide na "livadu".


Rasporedise nas u nekoliko grupa.
Svaka grupa dobi svoj dio terena za ciscenje.

Organizatori vjezbe nas takodje mrtvi-hladni obavjestise
da se minsko polje sastoji kako
od manevarskih tako i od bojevih mina i da razminiranju moramo
pristupiti sa najvecim mogucim oprezom.

Neko zaduzi pipalicu (namjensko sredstvo za otkrivanje mina),
a neko trebade koristiti noz (sto je za nase uslove bilo itekako realisticno jer niko nije nosao pipalicu)
za otkrivanje i ciscenje mina.

Nas bijase trojica u grupi.

Dobili smo komad polja dimenzija otprilike sest puta deset (metara).
Uglavnom trava srednje visine, malo zbunja. Idealno minsko polje.

Ispruzismo se potrbuske sa pipalicama u ispruzenim rukama i udjosmo u minsko polje.

Poslu pristupismo maksimalno revnosno, pazljivo i sa strpljenjem kao da je pred nama svaka mina "ziva".
Lezeci na stomaku, rukama ispruzenim pred sebe, polako pocesmo napredovati kroz polje.

Sunce grije.

Krckas polako kroz zemlju. Pipalica polako prolazi. Onda zapne za nesto.
Moras pazljivo pritiskati jer ako je klackalica moze ti eksplodirati u lice.
Kako opipavas predmet pod zemljom ne znas je li kamen, ili mina.
Polako ga obilazis pipalicom ili nozem.

Kod mene samo kamenje.

Ovaj kolega pored mene naidje na minu. Prepozna je, polako je raskopa i izvadi je.

Prodje tako pola sata a mi tek dvadesetak centimetara u minskom polju.
Kroz glavu mi prodje kako li je korpusnoj inzinjeriji koja ovo mora raditi
dan i noc.

Sjecam se B, poznanika iz inzinjerije, koji mi je pricao kako su po noci,
po snijegu pred neprijateljskim linijama prije proboja
na Zuci morali ocistiti citavu stazu da bi armijski diverzanti-jurisnici mogli
proci.
Sjecam se da se sa Zuci vratio sav modar od zime.

...

Ih, koji je ovo posao.
Prodje vise od dva sata a tek naidjoh na jednu minu do sada.
Ovaj do mene je imao pravu berbu. On je vec tri upecao.
Kod njega su ih bas posijali.

Sad smo oko metar i po u minskom polju. Napredujemo puzevom brzinom.
Mokar sam k'o cep.
Upeklo sunce a i posao je takav pa zahtijeva posebnu koncentraciju
od koje me obliva znoj.

Sreca pa nisam nikad upao prije u minsko polje (iako sam mu nebrojeno puta bio blizu).
Zamisljam na sta bi to licilo.

Kako je tek kad se na tebe puca a ti moras pipalicom ili nozem traziti svoj put vani.

A nije da se jednom dogodilo da nasi borci upadnu u minsko polje.
Prvi "Labudovi" su tako kroz srpsku teritoriju usli u Sarajevo preko Trebevica
i to dobrim dijelom kroz minsko polje.




Srbi su muke oko mina rjesavali na svoj nacin.
Necu nikada zaboraviti autenticni izvjestaj bivseg oficira JNA koji
je devedesetprve objavilo beogradsko "Vreme".

Ovaj casni oficir JNA, inace Srbin, u tom izvjestaju zalio se svojim
pretpostavljenim u Beograd na ponasanje i zlodjela ucinjena od strane
Belih Orlova u Istocnoj Slavoniji, cini mi se kod Sunja.

Beli Orlovi su tu naisli na minsko polje koje su tu prije "Zenge" postavile.
Ovi su, da se ne bi mucili, iz obliznjeg sela doveli oko stotinjak
hrvatskih civila - zena, djece, staraca da im "pomognu" oko ovog minskog polja.

Da im "pomognu" na tipicni zlocinacki nacin karakteristican za srpske dobrovoljce
u Istocnoj Slavoniji.

Ova stoka od Belih Orlova je natjerala civile kroz minsko polje.
Uzasnut i razjaren, ovaj oficir JNA, dijete bivse Jugoslavije koji je za razliku od ove bagre
dobro znao sta je ljudskost i vojnicka cast, napisao je izvjestaj o svemu u Generalstab.

Nemocan je posmatrao kako razularena banda gura nevine ljude u grozomoran
sraz.
On je u svom izvjestaju izmedju ostalog napisao kako je u minskom polju
ostalo tridesetak tesko osakacenih civila.
Ovi (orlovi) su ih samo tako gledali i ostavili da stradaju u najgorim mukama.

A mine su stvarno bile grozna stvar.
Ngazne mine, posebno "pastete" nisu bile smrtonosne.
U tome je i bio problem. Relativno mala kolicina trotila u cilindricnom punjenju
(oko 30 grama) bila je dovoljna da samo smrska kosti stopala, otkine prste, petu
sto je opet gotovo garantovalo amputaciju.

Jos gore, ako je bilo kamenja u zemljanom pokrovu, eksplozija mine je znala izbiti to
kamenje u pravcu zdjelice nanoseci povredu koje se svaki muskarac pribojavao.

Od mine je stradao i moj predratni uzor, vrhunski sportista, Vikicev instruktor
i prvi trener Vikicevih specijalaca - rahmetli Salko Curic.
Predratni Jugosloven, Hercegovac (Mostarac) i Bosanac, bio je na povratku u Sarajevo
nakon sto je zbrinuo porodicu na moru.
Na obroncima Igmana prema Hadzicima naletio je na minu koja je prekinula
njegov zivot i koja je njegovu dobru djecu ostavila sirocadima.

Da nije bilo rata, da nije bilo ovih idiotskih cetnika i njihovih mina
Salko Curic, koji je uvijek imao prijatelje svih nacija od "Varadara pa do Triglava",
danas bi bio ziv, vodio bi svoj uspjesan posao, Dino i Minka bi imali oca koji im
je znacio sve dok je bio ziv.

...

Proklete mine!

Mi se nekako dokopasmo kraja naseg minskog polja.
Uspjesno nadjosmo svaku minu koja je bila postavljena u svrhu vjezbe.
Nikad nisam saznao ali pretpostavljam da je ono oko bojevih mina
u nasem slucaju bila suplja prica.
Moje je jedinica izuzetno cuvala ljude i sumnjam da bi rizikovala da neko
greskom nastrada.
Drugo, mi smo bili dovoljno odgovorni da nam nisu trebale takve prijetnje
da bismo obavili svoje zadace. Mi smo bili u pravom smislu rijeci profesionalci.

Nazalost, problem kod mina nije bio kako se obuciti, kako ih razminirati, hoces li ih ozboljno
Shvatiti.

Problem oko mine bio je kako ih otkriti.
Otkrivanje minskog polja je gotovo uvijek bio tragican proces.

Nakon sve nase obuke i revnosnog pripemanja, ni godinu kasnije nakon svega ovoga
dva nasa pripadnika stradace tesko od mina.
Jedan ce izgubiti nogu na Treskavici a drugi ce izgubiti petu u jednoj intervenciji u Azicima.

Ali o problemima sa minama mnogo vise kasnije.



U sljedecem izdanju: Specijalisticka obuka 4 - Taktika specijalnih jedinica


Noviji postovi | Stariji postovi

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
667301

Powered by Blogger.ba