Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

12.11.2017.

Bez vodica

Kota koju smo privremeno drzali, i gdje smo pali u okruzenje, bila je pljosnatog vrha. Sa tri strane, prilaz koti je bio prilicno strm i nepristupacan. Sa cetvrte, pozadinske strane u odnosu na nas polozaj, pristupalo joj se kroz sumarak vezan za poljanu koja je inace bila potpuno izminirana.

Sama je kota inace bilo pljosnatog vrha, sa manjim uzvisenjem na samom vrhu odakle se dosta dobro vidjelo, i gdje su cetnici prije naseg preuzimanja imali bunker odakle su osmatrali i navodili artiljerijsku vatru prema Kladnju i komunikaciji prema Tuzli.

Ja sam stajao pod tim uzvisenjem i onako instinktivno na oku drzao nase desno krilo da nam se neko ne privuce sa te strane. Odatle sam takodje mogao vidjeti citav nas polozaj, i citavu ekipu koja se jednim dijelom organizovala u odbranu okruzenja, a drugim u grupu koja se pocela organizovano povlaciti.

Dok sam osmatrao, jedan od zapovjednika odreda iz susjednog voda pozva me da se i ja prikljucim izvlacenju. Bio sam prilicno spreman na to jer je bilo ocigledno da je ova kota, ovakva kakva je bila, bila neodrziva, i da ako cemo se kad povuci ovo je bio trenutak.

Prije nego sto odstupih, pozvah momka, onog kojeg sam ranije opisao -- vuka u janjecoj (svalerskoj) kozi. On je cucao uz drvo, i na oku drzao prostor odakle je prije dosao napad, a prema strani gdje je prije pala armijska odbrana koja je uzrokovala pad ove citave kote. On se na moj poziv okrenu, i onako mi na svoj seretski nacin i sa smijehom odmahnu "Hajde, fatajte se noge. Treba ovo haveriti."

Svaka mu cast ...

Ja sam, znajuci kako je on dobar da se iskrade iz baze, i ode ganjati senske, ocekivao da ce se on i iz ovoga uspjesno izvuci, ali vjerovatno zadnji. Ko zna, ali sam racunao na to.

Povlacenje nije bilo kraj belaja. Belaj se tek spremao. Juce, bas prije nego sto smo mi preuzeli polozaj, vodic koji je vodio bataljon kroz ovo ogromno minsko polje izgubio je nogu. Vodic ... pa upao u minsko polje.

Mi smo ovaj put ostali bez vodica. Sve se raspalo. Rasulo. Otisla armija, poslali nam poruku iz staba da se povucemo. Moji su pokrenuli ovo povlacenje organizovano, nije bilo rasulo, ali smo bili sami i na svome, u dijelu Bosne i gudurama koje nismo znali, i na rubu ogromnog minskog polja.

I tako, uz dolazak mraka, mi stupismo u poljanu pokrivenu vjerovatno hiljadama protiv-pjesadijskih mina. Hiljade malih djavola ciji su rodjaci promijenili zivot desetinama hiljada mladica (a nazalost i zena i djece) u nasim krajevima. Samo cujes -- naletio na minu, izgubio nogu. Ili u slucaju oca jednog od mojih najboljih prijatelja iz djetinjstva -- naletio na minu, poginuo.

U stvarnosti, to "naletio na minu" je bilo mracno iskustvo. Prvo, to nije bilo nista kao u bezveznim filmovima gdje vojnik nagazi na nesta sto klikne, pa onda ostane stajati na toj mini, nadajuci se nekakvom spasu.


Mine su bile nagazne ili potezne. Potezne su bile upravo to -- metalna mina, slicna kao manja ili veca minobacka mina, koja se, starija, aktivirala na potez, ili novija (PROM), na potez i nagaz, i koja je odskakala na visinu gdje je najubitacnija ("najefijefikasnija protiv zive sile").

Nagazne mine -- “pastete" (PMA-2), "klacklalice" (PMA-1), i slicni obroci iz pakla -- bili su napravljeni od plastike i bakelita pa ih je, bar nama tada, bilo gotovo nemoguce otkriti, dok neko ne naleti na jednu, ili ako ne znas da je tamo postavljeno minsko polje pa da onda pipalicom "prepipas" i otvoris prolaz, centimetar po centimetar.


Iskustvo nalijetanja na minu bio je, bez ikakve pripreme ili upozorenja, iznenadan prasak, uz mali oblak dima, prasina, i smrada zemlje, i exploziva, pa onda popracen tisinom.


A onda u sredini tog oblaka dima, lezi covjek onako kako ga je odbacila mina.

Stravican prizor, bez izuzetka.

Rascvijetana noga, neprepoznatljiva sada, visi, sa kracima od raskomadanog tkiva gdje je nekad bilo stopalo, nalik na krvavu sipu, visi iz poderane, iskomadane nogavice.

Krv, tkivo, prjavstina, maskirno platno.
Vojnik je ili u soku od explozije i povrede, ili tek pocinje da osjeca bol od raskomadne noge. Ako je sretan, u pitanju je samo stopalo i potkoljenica; ako nije, onda je mozda otisla citava noga, jer su se kosti potisnute eksplozijom zabile gore vise u nogu, mozda je otisla i druga noga.
A ako su stvari bas otisle na lose, mozda su se kamenje i fragmenti od eksplozije rasprsili i zabili medju noge, gdje ce povrede druge vrste ugasiti jednu drugu vrstu zivota za ovog nesretnika.

Cetnicu, koji su imali citava skladista municije i mina na raspolaganju, znali su naslagati "pastetu" na "pastetu", tako da bi efekat bio znatno gori, ostavljajuci vojnika ili tesko ranjenog, ili potpuno raskomadanog.

Znajuci ovo sve, udjoh u minsko polje.

10.11.2017.

Sluzbenici rata

Proslo je evo dvadeset i pet godina od pocetka rata, a eto mi i danas nedostaje.



Nedostaje mi nekad rat tako da me boli do kosti.



Ponekad, onako ljeti, kada se nadjem na otvorenom i napustenom gradskom polju, ona me toplina asfalta i betona podsjeti na ljeto devedeset druge.



Na ono ljeto kada smo bez vode, hrane i struje "zujali" gradom po suncu, isli na intervencije, okupljali se pred ulazima, upoznavali se kao da se nikad prije i nismo sreli, jer smo inace bili jedni drugima stranci, onako se jedva pozdravljali u prolazu, prije rata.



A tako sa ratom postasmo prijatelji, saborci, sapatnici.



Nase zene heroji vukose i nosise hranu, izbjegavase snajpere, dok su se muskarci razvlacili po linijama, odmarali od polozaja, ili, rijetki, sakrivali od mobilizacije.


Ah, kakvi su heroji bili nase majke, zene, sestre, nane i bake.



Kakvi su heroji bili nasi sugradjani, komsije, raja, saneri, taksisti, sluzbenici, cate, logisticari, i ... vojnici.



Ako nisi bio u gradu u kojem je zivio zivot, a gdje su padale granate kao trulo voce, ne mozes da razumijes kakvi su heroji bili oko nas.



Obicni ljudi koji su zivjeli svoj zivot u mizernom, okrutnom, bolnom, ponazavajucem, i povrh svega lijepom Sarajevu, gdje smo svi bili prijatelji, braca, sestre, momci, i djevojke. Gdje su mladi rano zenili jer smo jedni drugima trebali, a nisam znali koliko cemo dugo biti.

U takvom Sarajevu, ja sam bio sluzbenik rata. Ne heroj, ne junak, nego jedan o sluzbenika grada, koji je na svoj nacin vrsio svoju duznost kao sto je i moja majka vrsila svoju duznost bivajuci dobra majka, i moja sestra koja se krsila od straha, i od granata, ali koja to nije pokazivala, i ona draga zena, majka dvoje djece, kojoj je snajper sa Vraca otkinuo nogu u kuku.


I ona djeca koju je pomela osamdesetcetvorka dok su se igrala u visnji.



Svi smo mi bili sluzbenici rata, vrsili smo svoju duznost kao ljudska bica, da zivimo kao ljudska bica, da sacuvamo obraz ljudskom rodu, i ostanemo ljudi, svakog dana.



Dragi moji citaoci, vracam vam se - sretan.



Vracam se sretan da podijelim sa vama ono sto sada vidim sa gotovo tri decenije kanjona, a vidim sa vecom bistrinom nego tada.

Sarajevo je devedesetih bio grad skromnih svetaca, i obicnih heroja. Rat je bio svet. Bio nam je svet jer nas je naucio da smo ostanemo ljudi.



Vracam se na ovaj blog, ne da tinejdzerima pisem kaubojske romane, nego da kazem jos par rijeci kako su sarajevski "sluzbenici" odradjivali svoj posao.



Neki od nas po sumama oko Kladnja, neki vukuci kanistere sa vodom, neke dojeci svoje u ratu donesene bebe, a neki strepeci od granata, ili strijepnje hoce li se mama vratiti ziva sa posla iz grada.



A da, nismo bas da smo svi mi drhtali i strepili od straha. O, ne.



Pricati cu vam kako je gladna, mokra, izgladnjela, neispavana Vikiceva trupa izgledala nakon deset sati bombardovanja, kad je na nju krenuo neprijateljski opsti napad.



Ne, ne, nije bilo drhatanja i straha ...



Zdravo, pozdrav, drago mi je da vas sve ponovo vidim.



Dobrodosli prijatelji, saborci, saveznici, i oni drugi!

10.11.2017.

Povratak

Je li vrijeme da se ponovo javim?



Je li vrijeme da se kaze koja nova rijec?

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
647510

Powered by Blogger.ba