Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

14.03.2007.

Rasulo


Tisina.

Lisce lagano sumi na proljetnom vjetru.
Nista se drugo ne cuje osim povremenog prigusenog
zveketa opreme ili dosaptavanja.

Utisa se ratiste kao da se nikad nista nije dogodilo.

Ponovo mi prolaze kroz glavu recenice
koje sam procitao u cuvenoj americkoj knjizi
o teoriji ratovanja "Covjek pod vatrom".

Tisina, tisina, tisina.

Onda se cuje zvuk lopate.

Nastavlja se ukopavanje.

Ja uzimam malo vode da pokvasim usta suha od nervoze.
Gladan nisam.
Nervoza mi kao i uvijek potisnula apetit.

Naslanjam se na drvo da se odmorim.
Zatvaram oci i slusam sumu.
Kroz kapke mi prodire svjetlost.
Odmaram se.
Prolazi tjeskoba.

Nastavljam da kopam.
Nadam se da cemo imati prilike da se ukopamo kako treba.
Znam da ce svaki napad biti jaci i jaci i da ce
sto se vise budemo branili oni vise gruhati.
Znam kako je bilo na Zuci, kako je bilo u Azicima,
kako je bilo na Igmanu i kako je bilo na svakom
rejonu koji smo odlucno branili a oni odlucno trebali.

Slike:

Jedan nosi torbu punu cuturica i gubi se iz vida.

Drugi se sa mitraljezom prebacuje se prema vrhu kote.

Dvojica pricaju i pokazuju prema njihovoj teritoriji.

Z.M., zamjenik komandira jednog od
vodova prica o onome sto je vidio.


...

Opet kao nozem prereza zvuk mitraljeza.
Jednog mitraljeza, mozda dva, tri, ko ce ga znati.

Saginjem se instinktivno u moj rov.
Svidja mi se kako sam ga iskopao.
Cini mi se da ce me zastiti od ove vatre.
Mitraljezi deru po nama.

Izgleda ih ima dosta.
Gledam oko sebe i vidim kolege kako se bacaju u rovove.
Jedan se dere "drzi ovaj pravac na oku, ovuda ce
napasti."

Ja drzim cestar na oku a u usima mi zuji od uzbudjenja.
Usta su mi ponovo suha.

Pred sobom opet vidim kako mitraljez sisa granje.
Gledam u cestar, ocekujem figure. Pred ocima mi nisan.
Samo vidim grmlje ispred sebe i tamne obrise nisana.
Hladna i vlazna zemlja mi hladi grudi i butine;
mirise mi u nosu na svjeze iskopanu zemlju i pokidano korijenje.

Pred ocima mi ore mitraljez.
Prsti kamenje i zemlja.
Pitam se je li me vidio.
Pitam se jesam li zakovan vatrom i
hocu li mocu dejstvovati ako mi ispadnu pred oci.

Osjecam da hocu.

To me smiruje.

Onda mi opet dolaze mracne misli.

Sta ako mi neko podje prilaziti s ledja.

Ma ne moze biti, strmo je i nasi tu stranu vide.

A sta ako nam pridju sa boka?

Mitraljezi mi ne daju da dugo razmisljam.

Siluju mi usi zvukom.

Ja samo sjedim i bez obzira sto u dusi gorim
drzim onaj sumarak na nisanu.


O onda cujem buku, glasove.

Dolaze?

Dolaze sa strane?

Sa boka?

O ne, upravo ono od cega sam najvise strepio.

Cujem ponovo viku, dozivanje.

Ne micem glavu sa kundaka ali krajickom oka
potpuno na desno vidim samo obrise jednog
ili dvojice vojnika kao nam promakose gotovo iza ledja.

Ne mogu da pucam jer znam da je tamo bila grupa iz armije.
Strah me je da bih mogao njih greskom povaljati.

Rukama pokazujem jednom od vodje grupa da gleda tamo.
On me glupan gleda sa podozrenjem.
Valjda misli da se ja prepao.

Ja mu namjerno napravim mrsku facu da zna da
me nije strah nego da je nesto u pitanju.

Djaba. On ne konta.
A ona dvojica sto sam ih ja spazio
i ko zna koliko jos su vec promakli.

Mitraljezi i nasi i njihovi sada oru bukvalno
po duzini linije.

Ja ne vidim nikoga. Necu da pucam u prazno.

U jedinici su inace bile dvije vrste specijalaca -
jedni brzi na obaracu sto vole da rokaju
i drugi sto vole da prvo navuku neprijatelja pa da onda raspale.
Ja sam bio u ovoj drugoj kategoriji.

Obuka me je naucila da je svaki
hitac u prazno signal neprijatelju gdje sam
i sta imam. Toga sam se i pridrzavao.
Pucaj samo ako sta vidis - ako znas zasigurno
odakle dolazi vatra ili ako komandir naredi zastitnu vatru.

Oni sto vole da rokaju imali su drugu filozofiju.
Pucaj da im pokazes zube.
Pucaj da im pokazes da ih cekamo na "noz" i da imamo "svega".

Cetnici su uvijek racunali da idu na golu i bosu
armiju i da ih u rovovima ceka izglednjela i iscrepljena,
papovkama i tandzarama naoruzana vojska koja.

Zato su ovi moji, "brzi na obaracu" voljeli da im sastave par
tromblona svako malo i da im saspu par rafala
iz naseg arsenala.

Iskreno, ovo je bio jedan primjer gdje vojne knjige
i nauka nisu imale kompletan odgovor sta treba raditi.
Naucih da je i jedan i drugi pristup
imao prednosti i da su ili jedan, ili drugi ili
obadva pristupa imali svoju dobru primjenu
u razlicitim situacijama (Igman, Zuc, Vitez, ...)



Uskoprcamo smo se.
Ne znamo vise tacno sta se dogadja.

Sa nelagodom osjecam da vatra vise ne dolazi samo
ispod nas nego cini mi se i sa strane.

Pokusavao sam da iz glave odagnam zastrasujucu
rijec - okruzenje.

Onda i bez mog trazenja dodje vijest.

Pali smo u okruzenje.

Cetnici su uspjeli istjerati Armiju sa naseg
boka i sad su nas fakticki stavili u gotovo potpuno okruzenje.
Sa lijeve strane je ponor i minsko polje,
ispred nas oni, sa desne strane oni
a s ledja ogromno, kilometarsko minsko polje i
brisani prostor.

Kriza!
 
Kroz glavu mi prolaze najcrnje misli:
Zaglavljivanje u minskom polju ili na ovoj usranoj koti.
Ranjen, raznesene noge puzam u krvi.
Zarobljavaju me.
Muce me. Rezu mi ruke, noge, kopaju oci kao onom momku na Zuci.
Znas sta su oni u stanju da urade sa zarobljenicima.
 
Jos sam mlad.

Necu da umrem. Necu da me zarobe.

Ne mogu da vjerujem da su mi napokon dohakali.

Je li ovo kraj?

Gledam u lica drugih da se ohrabrim.
Vidim iste reakcije zebnje.

Cudesno, zebnja u ocima drugih me hrabri.

Sjecam se rijeci mog dobrog druga M i kolege iz jedinice
"Nema samoubistva i predaje jarane.
Ja cu da rokam dok mi se mrda mali prst na ruci."

Ohrabrujem se tim rijecima.
(I dan danas se sjetim tih rijeci.
Hrabre me kad upadnem u nevolju ili u krizu.)

Nema predaje! Boriti se dok disem!

Vidim onog jednog naseg mitraljesca kako se spusta niz
kotu sa ustima mitrljeza prema zemlji.

Kakava steta.

Tako mocno oruzje a on ga ovako klatara i to po dubini okruzenja.

Ja mu prilazim i hocu da preuzmem oruzje i da ga izvedem na celo
okruzenja da podrzavam izvlacenje.

On se buni; vidim da se prepao.
Mene sad njegov strah iritira.
Psujem ga i hocu da mu otmem oruzje da ga ja koristim.

On se buni. Ne da.

Derem se na njega:

"Sta places onda. Idi prema njima i pokrivaj izvlacenje."
 
Na polozaju nize od nas vidim grupu kolega koji su vec poceli da se organizuju.
Oni ce da ostanu licem prema neprijatelju da pokrivaju izvlacenje drugih.

Ukupno mozda desetak, dvadesetak ljudi.

Vidim iza drveta jednog od onih vjecitih svalera kako stisce pusku i gleda ispred sebe.

Divim mu se.

Taj se nikad nije busao u prsa nikakvim glupostima.
On je ganjao zenske ali je to radio na svoj racun.
Nije puno pricao o tome i nije davio k'o oni drugi "trofej"
svaleri koji su mi samo isli na zivce.
Ovaj je samo gledao svoj posao.

Nije puno ni pricao o oruzju,
nije se furao niti je djelovao da ga rat i ratni
posao uopste zanimaju. Nikad nije nosao uniformu po gradu osim kad je
bio direktno na terenu. 

A eno ga sada stao medju prvim da podrzava izvlacenje.
(podrzavati izvlacenje znaci ostati zadnji i vatrom pokrivati
neprijatelja dok se ostatak jedince ne izvuce.
Ova bi grupa pokupila sav belaj na sebe ako bi sta krenulo na zlo)

Ja ohrabren ovom grupom odlucih da ostanem i da preuzmem na sebe jedan prostor
i da ga pokrivam. Imao sam oruzje koje je kako tako moglo pomoci.

Onda me opet malo spopadose pogresne misli. O moj prokleti mozak koji
uvijek radi, smislja i analizira razne kombinacije.

Pada mrak.

Nemamo vodica za minsko polje.

U okruzenju smo.

Nismo u rovovima.

Ako nas sada napadnu artiljerijom napraviti ce nam pravi belaj ...




U sljedecem nastavku: Bez vodica