Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

01.03.2007.

"Ovo nas 'Mig' sastavi"

Prijeteca tisina.

Neprijatelj zna da smo na koti.

Mi znamo da ce nas danas napasti.

Bacili smo se na posao i ukopavamo se. Oni lijenji skupljaju balvane, kamenje, grane da prave nasute bunkere umjesto da se ukopavaju.
E lijencine. Mi malo "savjesniji" ukopavamo se koliko je to moguce.

Priblizava se podne. Ja ga u ovoj sumi ne osjecam. Pod razudjenim
granjem i visokim bjelogoricnim drvecem je hladnjikavo i sunce se slabo vidi.Ne mozes sa sigurnoscu reci je li jutro, podne ili poslijepodne.Da nemam sat na ruci ne bih znao.

Momak iz armije koji je sa nama kao veza i takticki vodic objasnjava srpsku taktiku na ovom pravcu.

Srbi su ovu kotu smatrali vaznom i uvijek su isli u kontra-napad cim bi je nasi zauzeli.

Kontra-napad je bio prilicno jednostavan:

Razvali artiljerijom, razvali jos vise, pa jos vise pa onda navali pjesadijom.
Ako pjesadije ne moze mrdnuti razvali opet artiljerijom. I tako u krug dok je ne vrate.

Meni se ucini po njegovim rijecima da su nasi ovu kotu
do sada uzimali na kredit bez pokrica.

Na isti kredit be pokrica na koji su nasi isli zauzimati mnoge druge vazne polozaje.

Zasto kazem bez pokrica?

Taktika Armije BiH bila je zasnovana na iznenadjenju, pozrtvovanju i strucnosti udarnih jedinica koje su se po JNA naslijedju jos onako socijalisticki zvale "izvidjacko-diverzantske".

Ove jedinice bile su udarna moc nasih operacija. Pod okriljem iznenadjenja ove bi jedinice najcesce noc uoci operacije prosle iza ledja neprijatelja i u cik zore napali ih s ledja. Neprijatelj bi se u panici i bunilu razbjezao cesto ostavljajuci trag mitraljezom pokosenih tijela.

Linija bi se tako probila, nasi bi zauzeli njihove polozaje, cesto, ako je u sumi,  napredovali duboko na nove pozicije.

I to je bio kredit...


Problem ovakve taktike bio je nedostatak "pokrica" za ovaj kredit.

Mi smo stavljali najbolje udarne jedinice kao "kaparu". To nije bio problem.   
Problem je bio sto cesto nismo imali dobru glavnicu da odgovorimo na srpski kontra-udar koji se uvijek, i po pravilu sastojao od masovne artiljerijske pripreme, oklopno-mehanizovanog proboja i upotrebe nekih zivotinjskih jedinica a la "Panteri" koji su oprezno i bez velikog pozrtvovanja ali uz blisku podrsku "Praga" i tovar mitraljeza probijali i vracali linije koje us drzale nase teskom artiljerijskom i tenkovskom vatrom iztraumirane i desetkovane regularne armijske trupe.

Ja sam ovo zvao Mladicevom taktikom.
Bez velike pameti, bez velike ratne mudrosti - jednostavno taktika razbijaca, gazije, jaceg.
Mladiceva taktika bila je odlika njegove licnosti - prepotentan, nasilnik i kavgadjija. Medju svojim Srbima uzivao je reputaciju velikog vojskovodje.
Ta reputacija davala mu je priliku da na bazi jednog telefonskog poziva pokupi od svojih generala i pukovnika najbolje i svjeze artiljerijske i tenkovske trupe i baci ih na bilo koju liniju u krizi - kad hoce, kako hoce i gdje hoce.

I tako je nas kredit bez pokrica bio suocavan sa financijskom policijom koja je imala i snage, i volje i mogucnosti da nam konfiscira imovinu.

Tako je Mladic sa svojom "finansijskom policijom" uglavnom i konfiscirao imovinu kako je htio.

Jel' se mogao Mladic zaustaviti?
 
Naravno. Prvo, Mladic je bio kabadahija dok je Armija ratovala na dva fronta.
Kad su se HVO i Armija ujedinili to kabadahijstvo je prestalo.
Drugo, Mladica je efektivno i u vise navrata zaustavila i potukla Hrvatska Vojska, HVO a kasnije u '95 i Armija BiH.

Kako?

Jednostavno. Na isti nacin na koji dobro istreniran majstor borilackih vjestina zaustavi zapijenjenog razbijaca -
preciznom, zilavom i dobro istreniranom akcijom.
Mladic i mladicevci su se od kraja '94-te i kasnije kao morski talasi o stijenje razbili o hrvatske ili bosanske dobro opremljene, dobro obucene, i u ratu ogrezele i osvete zeljne trupe.

Ali sta je trebalo ranije uraditi pa da bi se u ovim operacijama kada nije bilo takve opreme i obuke stvorilo ovo pokrice za operacije?

Trebali smo:

- Imati odlucan, obavezan i temeljan pristup obezbjedjenju i ukopavanju novo-zauzetih linija - za to nam nije trebala ni americka ni iranska pomoc, ni dolari, ni marke nego samo dovoljno krampa i lopata. Sta je kostalo zahtijevati temeljno ukopavanje, izgradjivanje bunkera i zemunica cim bi se linija zauzela.
I tako kopati i kopati sve dok se ne izgradi linija odbrane
koja je mogla podnijeti artiljerijsku pripremu.

- Bolje opskrbljivanje linija odbrane i bolju organizaciju komunikacija sa pozadinom - nase su linije bile tako izlozene, slabo uvezane i lose povezane sa pozadinom da si se kao vojnik odjecao kao zrtveno janje sjedeci u rovu na prvoj liniji.
Znao si da ako ko udari samo su ti Bog, par kolega i puska bili na pomoci.
Ni pojacanja ni snabdijevanja nego samo ti i tvoji nadati se celicni zivci. (e koliko su me zivaca kostale ovakve samoubilacke linije).
Zivci su, pod pritiskom tenkova i artiljerije, naravno ljudima znali i popustiti i tako bi i padale nase linije odbrane.


Sjecam se da sam prije rata citao vojnu knjigu o teoriji ratovanja (narucio je preko "Front" magazina) koje je analizirala razne uspjesne ratne strategije u modernim ratovima. Tako sam citao o uspjesnoj borbi Sjevernog Vijetnama.
Oni su se izmedju ostalog uspjeli suprostaviti nadmocnijem neprijatelju jer su koristili prirodu i zaklone u svoju korist.
Njihov je kompleks tunela mogao skloniti i zastiti citavu diviziju (do 15,000 ljudi) od americkog "nadolazeceg groma".
(Istina je, takodje, i da su oni imali jaku logisticku podrsku iz Kine)

I mi smo se da smo bili bar malo savijesniji i organizovaniji mogli sacuvati od prilicno nesofisticirane i kabadahijske strategije "mladicevog" ratovanja.
Tamo gdje smo se znali utvrditi (bar sto sam ja znao) - Zuc, Gradacac, Trebevic, ... Srbi nisu prosli.

   
Dobro, da ustanem sada iz svoje pozicije generala-foteljasa i da se vratim u '94.

Sjedim tako u frisko iskopanom klececem rovu i gledam ispred sebe. Savijen koliko je to moguce zabio sam se u rov i gledam u prostor ispred sebe.
Poznat osjecaj iscekivanja napada i neugode.
Stomak mi se stisnuo od nervoze, dlanovi mokri, disem uzudjeno.
Oko mene su kolege, svi prilicno fokusirani na pravac ispred nas.

Onda cujem minobacace. Plop, plop, plop. Nista. Ne cujem zvizduk.
Ne cuje se od sustanja drveca i opcenito zelenog pokrova nad nama.

Onda tresak. Znatno slabiji nego kad bi granata ljuljnula negdje na gradskom ratistu.
Drvece i mokra zemlja ocigledno imaju svoj zastititni efekat.
Ne mogu tacno utvrditi po zvuku gdje su ove granate odletile ali cini mi se da su ili ispred nas ili na desno.

Onda jos. Pojacavaju tempo. Granate padaju svuda.
Nijedna blizu nas.

Nisam naucio na ovakvu nepreciznu vatru. I dalje se drzim zaklona za svaki slucaj.
Onda ide jos. Ovaj put po koti.
Vidim sivi dim kako se dize ispred nas.

Pitam se je li sve u redu sa nasima. Ni ne znam gdje su sve nasi rasporedjeni.
Cujem ih kako se dozivaju i zaj#bavaju. Ocigledno je sve u redu.

U nedoumici sam. Pitam se je li mozda za ove lokalne momke ovo stvarno artiljerijska priprema.
Za nas u Sarajevu ovo je zafrkancija.
U poredjenju sa Azicima gdje su mi granate lupale metar od rova ovo je Disneyland.
Opet razmiljam - ovo je mozda samo zagrijavanje.
Hoce da nas rasutom vatrom okupe sve na jedno mjesto,
zbiju u rovove pa da onda saspu iz svih cijevi po koti.

Jos uvijek padaju granate.

Nastavljamo da kopamo.

Odjednom cujem glasan, zvizduci i susteci zvuk iznad glave.
Cini mi se kao de se nebo cijepa. Saginjem se instiktivno pod ovim prijetecim i nepoznatim zvukom - ne znam hoce li nas sad sastaviti kakva krmaca ili aerosolna bomba po glavi.

Onda cujem trasak. Bukvalno me pomjera u rova. Cini mi se kao da se cijela kota
podigla i spustila par centimetara.

Sta je ovo?

Cime nas ovo potrefise?

Cujem jednog kolegu dole nize kako gotovo ubijedjen spominja da je ovo bio napad MIG-om i da su nam spustili "krmacu".

Ke ce ga znati. Mozda.

Sjedim sam i gledam u grmlje ispred sebe. Kontam - evo me opet k'o na viteskom
ratistu u prilici da iskusim ratne metode o kojima su drugi mogli gledati samo
na "Slikom na Sliku". To ti je ona opasna i izazovna privilegija kad si u ovakvoj jedinici - sto drugi gledaju na televiziji: spaljena srednjobosanska sela, elitne islamisticke brigade, hvo-ove ustasoidne jedinice u crnom, cetnike
u direktnom pjesadijskom napadu u rovove, helikoptere, bojlere, migove ili sta je to vec - mi imamo prilike dozivjeti uzivo. I ko zna sta jos, ako prezivimo.

Onda naidje kolega da me obidje. Pita me jesam li cuo ono cudo.
Kako da nisam.

Kaze gadjaju haubicom 203 milimetara nas stab.

Aaaa. To mi vec zvuci blize istini.

Jao, kakva eksplozija. Nije ni cudo. To zrno je veliko, cini se, ko bojler.
Moraju ga posebno utovarati u cijev.
Znam da su Hrvati jako voljeli te haubice i da su imali koju na srednjobosanskom ratistu. Ogromno orudje, na osam tockova. Bilo je i namijenjeno u ovu svrhu kao divizijsko artiljerijsko oruzje za unistavanje visokovrijednih vojnih ciljeva kao sto su stabovi, operativne fortifikacije, pozadinske tacke od interesa i vece koncetracije trupa.

Haj fala Bogu pa im mi nismo bili tako vrijedni. Cini mi se da je par ovih granata moglo iscupati pola kote iz zemlje. A mozda su se i bojali podbacaja.


U trenutku se paralizovah, pretrnuh.
Kresteci zvuk prosu mi se oko glave.
Ne znam o cemu se radi, znam samo da mi mozak instiktivno zakljucuje da je u pitanju napad.

Izostreni sluh i maciji refleksi specijalca orijentisu me u pravcu vatre.
Zustro oko i cvrsti misici rade koordinirano.
Stiscem svoje pouzdano i sofisticirano oruzje na rame, naslanjam oko na nisan, otvaram vatru i neprijateljska vatra prestaje.

Ma kakvi!
Tako to ide samo na filmu i blogerskim pricama za malu djecu.

Jedino sto u ovom trenutku osjecam je uzbudjenje, tjeskoba i nagon da prezivim. Ruke mi trnu, stomak mi se stisnuo a glava mi se osjeca potpuno gologlavom pod ovom vatrom.

Uopste ne znam ni odakle dolazi vatra.

Ocigledno je mitraljez u blizini jer meci samo sipaju i prascu oko mene.
Iz iskustva znam da kad je mitraljez blizu meci u rafalu su jos u grupi i dovoljno brzi da probijaju zvucni zid - odatle i prastanje.

Gledam u travu i granje ispred sebe i cekam samo da mi cetnik ispadne.
Onda pocinjem razmisljati hoce li mi suknuti bombu ili me drzi na nisanu pa ce da me ukine.
Onda se sjetim iz borilackih vjestina da nije dobro u glavi preuvelicavati neprijatelja - samo ces se vise isprepadati, i onesposobiti se za efektivnu borbu.
I dobro mi to razmisljanje dodje.
Opustih se malo, smirih se, i kao do velim sebi uradi najbolje sto znas skoncentrisah se na prostor ispred sebe.

Ne vidim neprijatelja.
Samo mogu dokuciti pravac iz kojeg dolaze jer vidim odprilike
iz kog pravca sijece mitraljez. U stvari mitraljezi.

Mitraljez dere, mozda se sad njihova pjesadija privlaci.

Onda zacuh muziku. Sa polozaja vise mene zapara nas mitraljez, onda jos jedan.
Ona cujem i drugu vatru. Oni ih vide, ja ih ne vidim ali je dobro da bar neko od nasih dere a ne da sjedimo ovako u mraku i samo primamo vatru.
A nas mitraljez masala dere. Imaju municije pa ne stede. Sjecam se svih nasih mitraljezaca i kako su se dobro natovarili redenicima kad smo izlazili na kotu.

Jedino sto ne znam je sta nasi mitraljesci vide ili ne vide.

Mozda vide stotine vojnika kako jurisaju na nase polozaje, a mozda vide manju grupu pa je sada rasturaju i cijepaju nasom vatrom sa povlastenog polozaja.

Neprijateljska se vatra utisa. Onda prestade.

Ja sjedim u rovu i dalje cekam.

Cekam i cekam i cekam. Bole me oci od blejanja u cestar.

Vidim da par nasih ljudi poce hodati po koti. Izgledaju opusteno.
Ja se lagano i oprezno privukoh da pitam sta ima.

Kaze mi zamijenik komandira jednog od vodova da nas je napala manja grupa.
Mozda su bili izvidjaci ili mozda njihova jurisna jedinica.
Svaki od njih imao je po sijac sto objasnjava vatrenu moc sto nam je sipala nad glavama. Jedan sijac je dovoljan da zakuje citavu cetu a zamisli tek kad ih oni tolike natrpaju. Koliko se sjecam u jednoj grupi su bili cetvorica sa sijacima. Drugim rijecima 2800 metaka u minuti ako se bas raspojasaju.
 
U sljedecem izdanju: Rasulo

O M-84 ili ti "Sijacu (smrti)"
Prvo da javno izrazim svoje gadjenje ovim kretenskim
nadimkom. K'o da je neko citao "Zagor"-a pa onda po nekom vracu dao ime mitraljezu.
Inace ako je suditi po nadimcima koji su davani oruzjima onda smo mi najveci cobani na svijetu ("sarac","garo" (ovaj mi je nadimak jos i simpatican), "sejac smrti", "ciganka", "kasikara", ...)

Sijac je unaprijedjena kopija ruskog PK mitraljeza. Kalibra je 7.62x54. Da se ne bi ko zabunio standardni 7.62 metak koji se koristio za automatsku pusku bio je kalibra 7.62x39.
Sijacevm metak 7.62x54 znatno je duze i sire cahure dajuci zrnu vecu brzinu i probojnu moc. (Taj se isti metak takodje koristi u ruskom snajperu SVD "Dragunov".)  
Efektivan domet mu je oko 600 metara, najvise do kilometra. Brzina vatre (teoretska) je oko 700 metaka u minuti. (sjecate se sarca i 1200 metaka u minuti. Ludilo.)
Bivsa JNA i Crvena Zastava su sa M-84, slicno kao i sa automatskom puskom, izgradili znatno unaprijedjeno oruzje u poredjenju sa originalnim ruskim PK.
Celik je bio bolji, drvo kvalitetnije i cinilo se da je sam mitraljez bio kvalitetnije uradjen. Na njega se mogla montirati kvalitetna zrakova optika sto ga je pretvaralo u jos ubojitije oruzje. To znamo i po broju zrtava cetnickog terora u Sarajevu. Sto su ljudi cesto smatrali da je u pitanju snajper
u stvari je bio sijac sa optikom koji je sipao po raskrscima i terorisao nevine gradjane.
Mi smo u ceti imali nekoliko mitraljeza ukljucujuci i sijac i originalni ruski PK. Imali smo i sarca i americki M-60 pa cak jedno vrijeme i Ultimax.
Od svih tih oruzja M-84 sa optikom cinio mi se kao najprikladniji za uslove i nacin borbe koji smo vodili u devedesetim.
Bio je izuzetno precizan, sa tempom vatre koji je, za razliku od sarca, omogocavao dobru kontrolu vatre po cilju.
Imao je jako i brzo zrno, znatno razornije od Ultimaxovog
ili M-60.
Bio je prikladan za prenos jer je bio relativno lagan, sa rucicom i sa prikladnim kutijama za municiju koje su se mogle zakaciti.
Iako tezak kad natovaren mogao se nositi pa cak i ako treba rukovati a la "Rambo" s ruku (sto je vojnicki gledano glupost
jer tako samo rasipa oko cilja).  
Bio je pouzdan i lagan za odrzavati, vrlo jednostavan za rasklopiti, sklopiti, ocistiti i podmazivati.
Ruska verzija bila je malo cini mi se napravljena od "tanjeg",
"masovna potrosnja" celika ali je imala dobar otvoreni kundak koji se moga dobro obuhvatiti za preciznije gadjanje i kontrolu vatre. "Zastavina" osamdesetcetvorka bila je izuzetno kvalitetno napravljena vise po ugledu na zapadna oruzja uradjena od vrlo kvalitetnog celika.