Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

16.02.2007.

Prica k'o sa Zuci

Sa livade, nase linije razvija, pokrenusmo se prema planini.
 
Podsjeca me nasa kolona na kolone iz partizanskih filmova.
Svako ima drugaciju uniformu, neki nose mitraljeze na ledjima,
neki raketne bacace.
Vodic na celu kolone ima bijele vunene carape preko pantalona.
Pravi lola.
 
Penjemo se stenjuci pod naporom opreme koju vucemo sa sobom.
Svaki od nas nosi
viska. Neko je zaduzio samar sa granatama, neko viska raketa,
neko ekstra municije za mitraljeze.
 
Nakod pola sata uspona dobismo malu pauzu. Sjedosmo u cestaru na
mokru travu da se odmorimo.
Gledam ovaj prelijepi blagi cestar oko sebe. Zeleni raj.
Svijetlo zelena trava, razudjeno granje, sunce probija kroz lisce
koje nas brani od neprijateljskog pogleda.
 
U ovom zelenom raju na travi lezi vojska sa puskama i mitraljezima
pod nogama. Rakete ne spustamo na zemlju da se ne ukvase od mokre trave.
 
Cini mi se da nikad vise poslije ovog rata (ako ga prezivim)
nikada vise necu moci gledati ovakvu lijepu prirodu istim ocima.
Prividjati ce mi se, pretpostavljam, sarene uniforme,
crne celicne cijevi i kundaci kako
vire izmedju grmlja. Pricinjati ce mi se od sustanja lisca da
nam se to pokusava neprijatelj privuci na iznenadjenje.
 
Pokret!
 
Izbismo na vrh brijega uz kojeg smo se pod okriljem lisca penjali.
 
Nesto otvorenog prostora, pa suma, grmlje i staza.
 
Prodjosmo pored isturenog komandnog mjesta.
Stoji par oficira armije.
Ja ih nesta specijalno i ne zagledam.
Stapski tipovi me nikad nisu oduzimali od uzbudjenja.
 
Izgledaju lagano zaposleni.
 
Ovdje nas vodic zaustavi i vrlo ozbiljno, gotovo naredjivackim glasom
upozori da se sad poredamo u strogu kolonu jedan po jedan.
 
Upozorava nas da se sada primicemo koti i da cemo na prilazu
proci kroz dugacko minsko polje.  Moramo se cvrsto pridrzavati
kolone i ni za zivu glavu stati bilo gdje drugo osim po stazi.
 
Nemam predstave kako izgleda to minsko polje.
Zamisljam zice i prepreke i nanose zemlje (iako znam da tako ne izgleda).
 
U koloni jedan po jedan polako ulazimo u to minsko polje.
U pitanju je siroka i dugacka livada koja se svija prema koti.
Livadom prolazi uska staza koja predstavlja (bar se tako nadamo)
bezbjedan prolazak kroz minsko polje.
 
Kako prolazim kroz ovo polje gledam oko sebe. Livada ko livada.
Ovakva kakva jeste predstavlja prijetnju na poseban nacin.
Cini mi se kao da hodam po tankoj gredi iznad bazena sa piranama.
Svaka vlat trave, grmic mozda kriju nagaznu minu, poteznu, odskocnu
ili ko zna kakvu kombinaciju iz djavolje baste.
 
Neki me moj ludi mangupluk u glavi provocira ludim mislima.
Na primjer dokle bi mogao pretrcati po ovoj livadi.
 
Ono sto me zaista brine je nas prilaz na polozaj. Ovo je vojnicki ocajna pozicija.
Prava sehitska, masala.
 
Kota je pokrivena djelomicno sumom i djelimicno ogoljena od bombardovanja.
Jedini prilaz koti je ova stazica kroz minsko polje.
Mozes zamisliti kako je ovo povoljna odbrambena tacka za pojacanja
kad ovdje krene napad i artiljerija po ovoj
livadi. Drugim rijecima, nek ti je Bog na pomoci kad se zakuha.
 
Prosli smo kroz minsko polje i sada smo na samoj koti.
 
Kota ima svoje centralno uzvisenje odakle se prilicno dobro
vidi prilaz sa srpskih linija. Sa lijeve je strma strana uz koju nema ni
prilaska ni silaska.
Sa desne strane je blagi nagib te razvni prilaz.
To je prostor kojim se moze ocekivati proboj.
 
Naredjenje dolazi da se odmah pocinjemo ukopavati jer je za ocekivati
zestoku artiljerijsku pripremu i kontranapad.
 
Takodje nas uvjeravaju da je u Kladnju Alija i da prati operaciju
i da je Kemo s njim da se pobrine da necemo biti zavaljeni.
 
Mozda.
 
U ovim trenucima ja radije gledam gdje i kako da se sto bolje ukopamo.
 
Kazu nam "lokalni" da Srbi znaju ovu kotu zestoko orati. Cujem
poznatu pricu kako su je do sada nasi nekoliko puta uzimali ali da su
ih svaki put znali poskidati artiljerijom.
 
Gledam oko sebe i primjecujem poznate tragove te srpsko (mozes reci
tradicionalno rusko-crveno armijske) taktike.
 
Pejsaz je dobro poznat sa sarajevskog ratista.
Kota 850 prizor: drevece sa pokidanim stablima k'o da ih je neko
odgrizao.
 
Cudno "osisano" i osiromaseno grmlje od eksplozija i detonacije.
Blijede se rane od gelera po kori drveca.
 
Pocinjemo da slazemo stabla i da se ukopavamo. Dole u ravnom dijelu
jedna nasa ekipa hoce da se ubaci u vec iskopane rovove.
Nisam siguran da mi se svidja ta ideja.
Pripremljen a napusten rov je vise zamka nego zaklon.
Staro je vojno pravilo da se napusteni rov nikada ne preuzima
jer dobro organizovana vojska skida
koordinate ne samo neprijateljskih polozaja nego i vlastitih
tako da u slucaju povlacenja moze lakse kazniti a mozda
i istjerati one koji su preuzeli te polozaje.
 
 
 
Krajickom oka primjecujem cetvoricu u maskirnim uniformama sa
mitraljezom kako nam prilaze s ledja.
 
Uzimam ih na nisan.
 
Kroz nisan primjecujem da nose "Sarca"* i dugi zlatni redenik.
 
Ne znam da li da pucam.
 
Dolazi jedan kolega da nam javi da ne pucamo ako vidimo pokret iza ledja.
To se armijske jedinice prebacuju na nase lijevo krilo.
Tu smo ranjivi te da nas zastite od okruzenja tu ce nam braniti bok.
 
Meni ovi sto ih vidjeh kroz nisan ne ulijevaju povijerenje.
Prvo, samo ih je cetvorica. Ne vidim nikakve dodatne opreme po njima
osim tog "Sarca". Nacin kako hodaju, nacin na koji nose ovaj puskomitraljez
i municiju i opcenito njihovo ponasanje ne unose mi pouzdanje.
 
Cak sta vise, mogu reci da mi unose i nemir i zebnju u ishod ove operacije.
 
U sljedecem izdanju: "Ovo nas 'Mig' sastavi"
 
*"Sarac" je nadimak za najmasovniji JNA puskomitraljez kalibra 7.9
koji je inace bio potpuna kopija cuvenog njemackog mitraljeza MG-42
iz drugog svijetskog rata.
Nadimak je dobio po zlokobnoj vatrenoj moci.
Tempo vatre originala bio je 1200 metaka u minuti (20 u sekundi!).
Kao puskomitraljez, na dvonoscu, pucao je previse brzo da
bi bio dovoljno precizan, zahtijevao je
mijenjanje cijevi i JNA verzija se znala zaglavljivati (zatvarac, vodjica).
Kao mitraljez, na stabilnom tronoscu i sa dalekometnim nisanom,
bio je pravo zlo.
Jedan ovakav mitraljez sa dobro uvjezbanom posadom, strijelcem
i pomocnikom koji je znao dobro
mijenjati cijevi i "hraniti" redenik mogao je drzati zakovanu
citavu pjesadijsku cetu.
Ja sam imao prilike jedno vrijeme rukovati ovim oruzjem i
uz napomenu da je bio tezak k'o tuc
i "divlji" za rukovati zbog tempa vatre moram reci da je ovo
bilo jedno strahobalno oruzje.