Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

18.01.2007.

U Brda i Planine

Izduvni gasovi sagorjele nafte iritiraju mi nozdrve. 

Bivsi JNA TAM kamioni presarani u maskirne boje Armije BiH rade kao satovi
U drugom korpusu cini se dosta toga radi kao sat - kasarne, gradovi, kamioni.
Nadam se samo da se to odnosi i na vojne operacije.
 
 
Mi cekamo pred kamionom na ugodnom, sunacnom jutarnjem suncu.
 
Ovako lijep dan u trenucima neizvjesnosti budio je u meni nostalgiju na
osnovnu skolu.
Sjetio bih se kako sam kao dijete sjedio u ucionici i kroz prozor
posmatrao mlado drvece lipa kako se povija na hladnjikavom
proljetnom vjetru.
Sjedio sam u razredu i zavisno od vrste casa cekao
kad ce kraj dana pa da na miru idem kuci.
Bio sam dobar ali nedisciplinovan ucenik. 
Nikada problem ili bezobrazan ali jednostavno
tezak za obuzdati.
Volio sam skolu radi raje i druzenja.
Ucio sam sa lakocom ali sam taj talenat zloupotrebljavao
pa sam ucio samo onoliko koliko je bilo dovoljno da se prodje  
vrlodobrim ili odlicnim.
Vecinu vremena provodio sam druzeci se, na svojim 
hobijima, pricanjem i crtanjem na casu.
Mislim da su me ucitelji i nastavnici smatrali bistrim, dobronamjernim
ali neobuzdanim mangupom.    
Ti su me mangupluk, neobuzdanost i zelja za avanturama i doveli
u ovu jedinicu (naravno u ratu).
 
Sad sam se ovako pred polazak u ovu zaj#banciju
osjecao kao taj djecak u osnovnoj skoli sto je cesto znao
ici glavom bez obzira.
Oscjecao sam se k'o kad bi me znali uhvatiti u nekom belaju pa
bih zaglavio kod direktora.
Tek bi mi onda udarilo u glavu da sam presao granice vlastite
tolerancije i onoga sto sam bio sam u stanju pregurati preko vlastitih 
ledja.
 
Stojeci tako pred kamionom sjecao sam se tih bezbriznih
dana; mislim da sam patio za njima.
Zelio sam da opet budem bezbrizno dijete koje je raslo u zemlji
pionira, crvenih marama, plavih ili bijelih kapa, slikovnica "Desant na Drvar"
lektira, stare dobre "Druzbe Pere Kvrzice", "Nikoletine Bursaca",
titovih slika na celu ucionice, novembarskih priredbi
za Dan Republike i novogodisnjih bezbriznih zabava.
Zelio sam bolno da se vratim u vrijeme kad mi je jedina
briga bila kontrolni iz matematike.
...
 
 
Proljece je pa nije previse toplo. Cekamo na utovar.
Samo se onako kiselimo cekajuci.

Na meni mozda desetaksa torbom dvadeset kila opreme.
 
Ipak sam laksi nego na Vitezu. Hem nije zima, hem nisam
vise budala pa da nosanafuravajuce  gluposti koje ti nikad u stvari
nizasta ne trebaju.
 
Sto se opreme tice treba samo
municije, i rucnih bombi k'o bombona,
zavoj po mogucnosti,
definitivno tariguz,
tilenol (tylenol) iz humanitarne protiv bolova, prehlade i kaslja
ako te sta ufati u rovu ili gdje u kakvoj rupi
duboko u neprijateljskoj teritoriji. 
 
Zvone metalna vrata, otvaraja se karoserija.
Hvatam se za metalnu rucku, penjem se.
 
Kabina topla, grijalo je sunce.
Sjedam na klupu.
 
Puska medju nogama, drzim je sa obadvije ruke kod cijevi.
Torba pod klupom.
 
Gledam oko sebe. Svi su prilicno ozbiljni. Par ih se na
silu smije, pokusavaju da djeluju opusteni. Psuju nesta
bezveze i na silu. U svakom slucaju osjeca se napetost.
 
Kamioni napustaju krug kasarne. Gledam prema ovoj
urednoj kasarni i prema nasoj spavaonici i samo
osjecam zelju da vidim ove svijetle fasade ponovo,
ziv i zdrav.
 
Kamion promice izmedju visokih zgrada, onda kroz Tuzlu
pa prema periferiji. 
 
...
 
Ulazimo u brdovite predijele.
Cini se da idemo u istom pravcu iz kojeg smo i dosli. 
 
Cesta se prazni, pocinje da vijuga.
Ulazimo u gustu bosansku sumu.
Tipican bosanski krajolik koji mi nikada
nije previse grijao srce. 
 
Cesta okruzena visokim brdima, gotovo planinama.
Strme posumljene strane brda zatvaraju kanjon
oko ceste tako da je mracno iako je jutro.
Ne vidi se sunce, samo prosjek neba.
 
Kasnije sam, poslije rata, ovaj nas bosanski krajolik poceo kriviti
za brojne probleme vezane uz mentalitet naseg naroda i
uz primitivizam koji nas drzi zakovane uz grobove proslosti.
 
U ravnici, bogatoj i otvorenoj, dijete se rodi od malih nogu gledajuci
sunce. Pred njim je zemlja koju treba obradjivati da bi se prehranio.
Svoj zivot provede radeci na toj zemlji ali i gledajuci siroke prostore
i sunce. Sjetim se tako onda Dordja Balasevica.
 
Uz more dijete se rodi zapahnuto ugodnim mirisom mora, suncem
i toplinom. More te hrani, sto ribama a sto onim sto vole iz gudura da
dolaze da se dive tvom moru. Ostaje ti samo da se hladis u moru
i da ganjas one sto se skinu u bikinije (ili jos i dalje) da bi takodje 
namakale u tom moru.
 
A u nasim vrletima dijete se rodi ili na golom, surovom kamenu 
gdje nema nicega nego koza i ovaca da ih muzes i koljes
ili se rodi u brdima, uvijek u polumraku, u teskom zivotu
gdje ti okolina vise uzima nego daje.
Tu je i vuk i medved, los susjed.
Uvijek ti treba neko oruzje. Ili da lovis, ili da bi se odbranio.
 
E tako gledam ova strma bosanska brda i planine za koje se
svi tako bjesomucno borimo pa se pitam vrijedi li to.
Mozda bolje da mi ovdje naselimo dalmose ili ravnicare
a mi da se borimo za njihovu teritoriju.
 
Vijugaj, krivudaj, eto nas u Kladanju.
 
Kladanj me onako malo iznenadi. Ljepsi je nego sto sam ocekivao.
Kad se nesto zove po kladama
(koje su cesto bile subjekat degradirajucih sala i poslovica npr. "Um caruje, snaga klade valja.")
onda je bilo ocekivati da je Kladanj glup, dosadan i obican k'o klada.
 
Kladanj je medjutim bio u redu. Kroz mali grad je prolazila rijeka uz koju se pruzao
zbijeni grad sa tipicnom mjesavinom bosanskim cetvrtastih kuca, dzamija i novogradnji.  
Nas konvoj stade uz rijeku da se odmorimo. Par momaka izleti do najblizeg granapa (prije
ce biti standa) da kupi malo hrane i osvjezavajucih pica.
Tu smo takodje, cini se, dobili instrukcije u kom pravcu da se dalje krecemo.
 
Nakon pauze od mozda pola sata natovarsimo se opet u kamione i pravac ovaj put
u zestoka brda. Sjecam se da nas istresose pred nekakvu livadu vise koje je bila
cini mi se skola ili dom. Tu nas smjestise da cekamo naredjenja za pokret.
 
Ovo je sada bila fakticki nasa operativna linija razvoja i tu smo dobili instrukcije
sta dalje da radimo.
 
Armija je uspjela ovladati kotom odakle su Srbi navodili artiljeriju
na dionicu puta prema Tuzli. Kota je sada zauzeta ali su potrebne
pozdane snage da je zadrze. U prosloti nasi su znali uzimati ovu kotu
ali su je i svaki put gubili. Sa nase strane bilo je jako tesko slati pojacanja,
minsko polje oko nje bilo je gotovo kilometar siroko. 
Srpski kontranapad sastojao se uglavnom od bjesomucne tuce artiljerijom
ta pjesadijskog napada. Pjesadijski napadi mogli su se odbiti
ali je problem bio los takticki polozaj te masovna artiljerijska priprema.
 
Nas zadatak sastojao se u tome da mi sada izadjemo na kotu, ukopamo se
i da tamo izdrzimo sve kontra napade.
 Sa nase desne strane  trebala je izaci Armija koja bi nam branila bok. 
Mi smo fakticki bili sehidi koji su, kao vec prekaljeni u masovnim
artiljerijsko-pjesadijskim bitkama oko Sarajeva, trebali izdrzati
sve napade i kontranapade i zadrzati kotu po svaku cijenu.
Nas polozaj naravno zavisio je od podrske Armije sa boka i iz pozadine.
 
Pred polazak na samu kotu cuh komandira jednog od vodova kako govori
svojima " ... kad se izadje tamo nema povlacenja. Ko se pokusa povlaciti ja
cu mu pucati u ledja."
 
Odgovor jednog od vojnika bio je jos bolji:
 
"Daj ba ..., pusti se te suplje price. Eto te k'o cetnik sada." 
 
U sljedecem izdanju: Prica k'o sa Zuci