Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

14.12.2006.

Izlazak u grad

Ja sam uvijek bio zaljubljen u grad.

Obozavao sam Sarajevo, pogotovo u proljece ili ranu jesen.

Obozavao sam Zagreb ljeti, Dubrovnik zimi,
Opatiju, Rijeku i Mostar u bilo koje doba.

Obozavao sam kada sunce u Sarajevsko predvecerje predje preko
austro-ugarskih fasada i obasja ih na poseban, topao nacin.

Po Vase Miskina guzva.

Prosao zimski smog, otoplilo, raja se sredila. 
Meni oci ispadaju da vidim curu na koju sam tada trzao.
Srce lupa, ja motrim k'o soko hoce li naici.

Isli smo zajedno u razred, tako sam je i upoznao.
Nadao sam se da je sretnem ovako na ulici jer razred jednostavno nije bio to.
U skoli si onako ogranicen standardnom rutinom, profesorima, nametnutom rajom.
Kada izadjes u grad svi su face, sloboda, oblacenje.
Cure sjaje, muskarci se onako pompezno smiju i prave vazni.
Meni to bilo super.

Pada nac, grad vrvi, ulice osvijetljene.
Gdje se ide?
Galerija, CDA, mozda Akademija, kasnije BB.
U Slogu nisam isao - nisam bio taj tip.

U Sarajevu sam znao svaku ulicu u centru napamet, svaki prolaz i ulaz.
Znao sam prodavacicu sto je naplacivala girice u restoranu u Titovoj
po imenu. 
Znao sam prodavaca palacinki po imenu i prezimenu. 
Znao sam kad bi promijenili knjigu u izlogu u
Svijetlosti ili Veselinu Maslesi.
Znao sam svaki kasetofon u izlogu Free Shop-a.


Zimi sam, kad bi snijeg tek napadao, znao hodati sam od Pozorisne Kafane
do Maestra samo da bih uzivao u netaknutom, svjezim snijegom
pokrivenom drvecu i stazi.

Onda dodje rat i sve to nestade u barbarskom razaranju.
Oni sto ne voljese Sarajevo polupase i pozatvarase sva
okna gradskog zivota.

Ostadose mi zazubice na zivot u gradu, pogotovo jer me rat zatece u
godinama stvorenim za izlaske i provod.

Mladost mi uzese cetnici kojima su valjda dvoglavi orao, dobar nacionalisticki
narodnjak i zemlja u kojoj se svi zovu slicnim imenima bili vazniji
od lijepog, kosmopolitskog grada, dobrih macaka i
koncerata u CDA ili Akademiji.

Al, hajde. Dodjoh i ja pomalo na svoje.

Tuzla majka!

Ne osjeca se rat. Izadjes na ulicu kad ono pice autobusi,
zene vuku cekere sa pijace,
ljudi u svijetlo plavim kosuljama vracaju se sa posla.
Tek tu i tamo koja uniforma.

Prolazimo pored kancelarija politickih stranaka: SDP, SDA, HDZ, neka srpska stranka (nije SDS, hvala Bogu) ... Kao da gledam Sarajevo prije rata.


Idemo pjehe u centar grada.

I dalje se ne mogu cudu nacuditi kako funkcionise grad.
Svidja mi se Tuzla.
Nije bas onako sarolika i lijepa kao Sarajevo ali je dobra.
Onako ziva i obasjana proljetnim suncem prija mi.

I tako mi tamo negdje uz sami centar grada nadjemo sebi neki kafic da
sjednemo i da se malo merakamo na suncu.

Sjednemo tu, uvalimo se fino u stolice i zakafenisemo.
Ja u stvari narucim kolu koja je u Tuzli bila pristupacna
(U Sarajevu su samo hohstapleri u to doba rata mogli sebi priustiti kolu).

Sjedimo mi tako, prijatelj i ja, pijuckamo kolu kad tamo u kaficu dvije
cure snimaju nas onako bas ocigledno.

Fine neke cure ali me ne izbise me iz cipela.
Drugo, znatno vaznije, ja sam imao svoje "poznanicu" u Sarajevu tako
da nisam bio motivisan da pecam zenske po Tuzli.
Dobro sad, sejtanu u meni ne bi bilo mrsko da kafenise sa nekim curama.
Uvijek sam vise volio zensko drustvo za izlaske nego musko.
Sta cu, znam - sejtan radi svoje, ne mogu pomoci.

I tako se ja suzdrzavam a moj ih jaran pozove da nam se pridruze.
Prva stvar sto izadje preko njihovih usana poslije upoznavanja bi:

"Jeste li vi Vikicevi specijalci iz Sarajeva?"

Ao, majko pa otkud im to?
Mi tek dosli, ja nisam siguran ni kako da se vratim nazad preko Gradine u kasarnu a ove mace vec znaju ko smo, sta smo i odakle smo.

Ja sam po prirodi uvijek bio oprezan sto se tice privatnih informacija
tako da ih ja presretnuh kontra pitanjem
odakle njima informacija da u Tuzli ima Vikicevih specijalaca iz Sarajeva.

One ce onako bezazleno:

"Bilo danas na radiju (na nekoj popularnoj tuzlanskoj radio postaji)."

Pa sta je ovo!

Ovo je gore nego nasa mahala gdje je svaka nana znala
kad ce deblokada.

Upoznas cure prvi dan u gradu a one vec imaju sve informacije.
Bas me zanima znadose li moj broj sluzbene knizice i mozda da nam
kazu gdje idemo u akciju jer mi to jos nismo znali.

U svakom slucaju moram reci da bez obzira ne neobicnost citave situacije
bi mi drago da smo nasli sebi vodice kroz grad.
Dogovorismo se da im se javimo pa ce nam oni navecer pokazati mjesta za
izlaske.
Da ne bi niko od nas izvisio, objasnismo im da kod nas javljanje nije garantovano ne zato sto necemo nego zato sto se moze desiti da ne mozemo.
Njima je ocigledno bilo drago sto nas upoznase tako da nije bilo problema.
Vodici su nam bili zagarantovani. Ja licno nisam imao nikakvih drugih namjera
ali kao sto rekoh godilo mi je da cemo imati zensko drustvo po gradu.
Biti samo sa mojim muskarcima nista mi nije znacilo.
Vidjao sam ih inace previse cesto - po spavaonicama, trpezarijama, rovovima,
bunkerima, kamionima, helikopterima, livadama ("trmeljinama"), gudurama,
cestama i gradovima tako da mi nije nista znacilo da gledam svoje glavonje
i po kaficima.

Ufatismo se nazad otprilike u pravcu iz kojeg smo dosli.
Nismo htjeli da pitamo kako nazad u kasarnu da ne bi odali gdje smo smjesteni
(iako se ne bih cudio i da je to bilo na radiju).
Nismo jos dobro poznavali Tuzlu.
Sjecam se da prodjosmo pored pijace.
Onda zalutasmo malo.
Prepoznasmo iz daljine nebodere nize kasarne tako da se uputismo u tom pravcu.
Onda prepoznasmo ulicu pa tako dodjosmo i do kasarne.

U spavaonici zatekosmo svalere kako pricaju svoje lovacke price.
Skontali ovu, skontali onu. Ova im dala broj telefona pa se hvale isto
k'o da su oslobodili Trebevic.
Ja i jaran se samo gledamo. Mi ne samo da imamo i telefone nego zagarantovan
izlazak a ovaj se raskokodakao sto mu je jedna zenska dala telefon.
Svaka cast, jesi tigar!

A sad da spomenem i sto se tice izlazaka opcenito u mojoj jedinici:
 
 
Pricao sam vec o mitovima i legendama vezanim za moju jedinicu
i sta je stvarno od toga istina a sta nije.

Jedan od mitova medju nekim ljudima bio je da Vikicevi k'o
mnogi drugi sminkeri po gradu u prslucima i sa motorolama
da bi skontali trebe.

Pogresno!

To nije bio slucaj i to iz dva razloga:

Prvo, to je bilo zesce ofiranje. Ko da smo mi bili takvi papci
pa da se furamo na nosenje ratne opreme po gradu.
Neki su nosili uniforme u grad. Nista specijalno i folerski kad znas da
za vecinu nije ostalo civilne gardarobe za nositi i kad se citav grad
sarenio od uniformi.

Jedini uistinu prepoznatljivi detalj bili su dobri pistolji (CZ99,Brno, Beretta,Glock,SigSauer,...) sa petnaest metaka
sto su landarali u onim sirokim "specijalskim" futrolama.

Drugo, momci su uspjesno ganjali zenske i prije rata tako da im nije trebala
uniforma da bi nasli zensku (iako nije bilo na odmet).
Moja su raja uglavnom nosala farmerice i majice po gradu.
Izgledali su dobro, imalu su samopouzdanje, sarm, iskustvo tako da
im nikakvi dodatni atributi nisu trebali.

Kao sto sam i prije spomenuo, bio je u prvoj ceti (R.M., znas sto posto o kome
pricam ali mu ne smijem spomenuti ni inicijale radi "porodicnih" razloga.)
jedan pravi, originalni svaler (to je onaj sto sam vec prije opisao sto je odnekle u Zenici uspio zgombati da cita "Erotiku" kad mi nismo mogli imati vise nego
dva tanka obroka dnevno.)

E taj je macak nosio farmerice, majice, starke i jedan modni detalj za oko vrata
(ne smijem reci sta je da ga javno ne provalim. Nije lanac.) na teren.
Frajer bi, cim bi stigli negdje odmah gledao kako da se presvuce i sredi pa
da ide ganjati "macad" kako ih je on zvao. Kralj!
Isao je na svaki teren, bio je u svakoj bici ali cim prestane frka (ili prije
nego li pocne) on bi hvatao svog pravog posla.
Ni furke, ni uniformi, pancira ili motorola nego fino, cistog
nepatvorenog svalerskog posla.

U sljedecem izdanju: Specijalne jedinice Republike Bosne i Hercegovine na okupu