Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

15.11.2006.

Kupus i Meso

Hajde raspakovasmo se. Prava vojnicka spavaonica.
Slicna onoj u Zenici samo znatno cisca, modernija i urednija.
Mislim da je u prostoriji bilo mjesta za jedan
kompletan pjesadijski vod.

Obzirom da su nasi vodovi bilo znatno manji nego klasicni pjesadijski vod
stade nas gotovo pola terena u jednu spavaonicu. 

Nakon raspakivanja i raspremanja dodjose da nam pokazu gdje je rucak.

Rucaaaak!

Ah, ispadose mi oci od gladi. Dobro su se sjetili.

Prodjosmo kroz redove objekata.
Ne mogu da se naucim na kasarnu koja izgleda kao "Marsal Tito" a da je cijela i citava.
Nema rupa od granata, nema izgorenih spavaonica, nema kratera od granata.

Mogu ti reci ovaj 2.korpus ako je suditi po ovoj kasarni je prava sila.
Obucena vojska, naoruzana, sve onako formacijski i po propisu.
Malo dosadno jer sam vise volio nas image kolumbijske mafije ali sam siguran
da bi se vecina boraca prvog korpusa rado nasla ovako utopljena i udomljena u uvozne maskirne uniforme.

Ide trpezarija. Niza zgrada. U njoj sve uglancano i uredno.
Oko nas stolovi. Raja stoje u redu sa tacnama. Prava JNA atmosfera.
Mi ocigledno nismo jedini.
Na ramenima oznake raznih brigada. Ocigledno je da se ovdje sprema neka opsezna
akcija kad je ovakav "izbor" jedinica.

Nailazim na kuhara sa tacnom. Kuhar onako arogantan i mrzovoljan samo
uzima tanjir, sipa baca tanir nazad pred mene. Drugi kuhar dodaje frtalj kruha.

Pogledam u tanjir. Ne mogu vjerovati. Dobro skuhani kupus i gromade
junetine k'o kasikara.

Tajac.

Meso.

Ima vise of dvije godine kako nisam okusio mesa kako treba (ne racunajuci
one mljevene leseve iz humanitarne).

Gledaj Drugog korpusa jaro kako hrani vojsku - kupus, govedina, svjez kruh.
Onako po seljacki skuhano ali valja brata. Sto su junad negdje zaplatila, k'o prije rata ...

Koji je ovo kontrast sa nasom ratnom kuhinjom.

Sta je danas? Riba.
Kakva riba? Ista k'o iz juce. (Mackerel pa preprzen)

Mozes misliti kako su se bosanci oduzamli za ribu. Obzirom da sam vazda volio
ribu na "ribne dane" sam znao pojesti po cetiri porcije.

Sljedeci dan:

Sta je danas? Leca.
Kakao leca? Pleskavica i supa od lece.

Joj mozes misliti vratnickih jalijasa naviklih na cevape kad udare po leci.
Sjedimo mi tako svi zajedno za stolom a ovi jalijaneri gledaju u lecu
isto k'o da si im pobio svu porodicu.
Jedan od jalijanera (valjda najhrabriji) odluci se da proba
pljeskavicu od lece.

E da mu vidis izraza. Isto k'o da si mu stavio govno u usta pa mora da
ga zvace. Drzi sve na vrh usta i zvace k'o drvo. Dodje mi da mu
pomognem pa da poguram malo nogama da mu lakse prodje.

On ce:

"Jarane dobra ova leca - k'o mozak"

Jasta jarane. Leca majka. Nema sta se nije moglo napraviti od lece - pita, corba/supa, pljeskavice, cevapi, kolaci.
Samo moras naci nekoga ko ce pristati da to sve pojede.
(Ja sam bio jedan od tih. Mogao sam bukvalno jesti drva u ratu.)

Onda dolazi velicanstveni dan:

Sta je danas?
Hagra.

Oho, koji jel' prdo?
Evo ovaj.

Jasta prdo. Sivo-smedji. Raja se naravno jagme.
Ja se onda sjetim onih par brdjana u mojoj spavaonici
pa mi padne mrak na oci.

Sjetim se tako jedne epizode u spavaonici vezane sa ovim grahom prdom.
Bilo je to jedne lijepe Novembarske veceri kad se umorna vojska spremala da spava.
Mene bas onako opalio zimski san, odoh ja prvi u vrecu.
Uvalim se tako u svoju vrecu u majici i dugim gacama i podjem da se grijem da zaspim (spavaonica naravno hladna k'o frizider).

Udje jedan od mojih kolega rutana u spavaonicu.
Niti se skida u nesta za spavanje nego onako pravo u pantolama
i jakni pruzi se na krevet.
Haj nek mu bude, sta je mene briga.

Onda skide svoje postovane cizme.

Aoooj, dragi Tito sta je ovo 'vako.
Isto k'o da me je zapahnuo toplotni udar.
Samo sto udar ne przi od vrucine nego smrada.
 Smrdu mu noge isto k'o da nije skinuo cizme od kako se rodio.
Nekakav memljivi, vlazni smrad istrulog tvora.
Meni sve crvi i povracotina pred ocima od smrada.

Ja zabih nos u vrecu za spavanje - ne mogu izdrzati.

Onda drugi djikan, sto lezi izvaljen preko kreveta prde.
O majko sto rodi takvu guzicu.
Prvo sto puca k'o top, ne znam odakle mu takva snaga.
Drugo sto smrdi k'o otvor. Joj gadosti majko moja, sta me ovo snadje.
Jes' frajer prava ratna sila. Mogao bi samo svojom guzicom pobjediti cetnike.

Kontam u glavi: j#bem ti specijalnu jedinicu i ko me sastavi sa ovim torotanima.
Joj dje me snadjose ovi ovakvi. Mrzim vojsku majku li joj j#bem.

U mojoj me lamentaciji prekide priguseni zvuk "pah". Kad njezan sapat, odusak.

To onaj prvi sto je skinuo cipele da oslobodi svoje otrovne noge sad prde.

Tiho, njezno.

A onda nakon par sekundi nastupi horor koji se ne moze adekvatno rijecima opisati.

Bolan smrad prodre u moje nosnice.

Ne, taj se smrad ne moze opisati rijecima. Zasmrdi tako strahobalno i bolno da u meni samo nastupi tuga i nesreca. Place mi se od bola i teske sudbine.
U bolu pokusavam da zataknem nos u vrecu da neutralisem razarajuci smrad.
Ne pomaze.
Pri obodu vrece nailazim na tracak vlastitog mirisa (after shave).
Zabadam nos, udisem miris.
Jos gore! Mjesa se otrov sa mirisom parfema pa ti se povraca od ljigavog smrada.

Prolaze tako minute, otrov se polako razilazi, prezivio sam.

I onda mi reci da je hagra radost.
(sjetite se samo moje epizode na kamionu kad smo isli preko Igmana)

Vracaju mi se misli na kupus i meso.
Kupus zna isto tako biti zeznut u spavaonici ali je mala maca u porednju
sa pasuljem.

U sljedecem izdanju: Izlazak u grad

06.11.2006.

Optimizam


Dobro utabani makadam prelazi u asfalt.

Asfalt!

Nema vise odbijanja guzice od tvrde klupe, njihanja i ljuljanja, truckanja.
Asfalt, blagodet za nazuljane guzice.

Normalna cesta. Prolaze auti, kamioni. U jednom trenutku prolazimo
pored autobuske stanice. Ne mogu vjerovati. Stalne linije sa Zenicom, Mostarom
i ... Hrvatskom.

Svasta, sjednes na autobus i odes u Hrvatsku. Za mene Sarajliju, koji nije
vise znao sta je slobodno kretanje a kamoli gradski prevoz ovo je bio potpuno nevjerovatan prizor.

Dalje niz cestu naidjosmo pored kontrolne tacke UNPROFOR-a.

Svedjani.

Svidja mi se sta vidim.

U centru kontrolne tacka je mala kockasta baza okruzena uredno poslaganim
vrecama sa pijeskom. Na tacci stoje svedski unproforci.
Starije face. Dobro izgledaju, kao pravi ozbiljni vojnici ne kao oni francuzi
po Sarajevu sto su mi uvijek izgledali kao da se zaj#bavaju.

Sto mi se posebno svidjelo je njihovo okruzenje. Okruzeni su bosanskom djecom.
Pricaju sa njima, srdacno se sale. Dijeca i civili hodaju pored njih i pricaju sa njima kao sa domacim.

Ovo je (meni) prvi put da vidim unproforce da su srdacni sa nasim narodom.
Navikao sam se na unproforce koji nas smatraju nekom podivljalom stokom,
koji nece da se mjesaju ili koji nas jednostavno ne vole.

U ovoj bazi nas je narod ocigledno dobrodosao i odnosi mi izgledaju dobri. To se
vidi i po njihovim licima.

Svidja mi se sta vidim.

Prolazimo krajevima koji izgledaju kao da ih nije dotakao rat. Priblizavamo se
Tuzli. Ovo je jedini dio Bosne koji ekonomski funkcionise i koji snabdijeva
ostatak Bosne materijalom (koliko je to moguce).

Ulazimo u zonu odgovornosti 2. korpusa. Sada smo u svijetu Majevice, Gradacca,
Koridora, ...

Ovdje Bosna izgleda divno. Ravnica, blagi brezuljci, industrija funkcionise,
vecinom utisci civilnog zivota.

Osjecam optimizam. Ovo sto vidim izgledao kao normalna drzava. Ne onaj patrljak normalnog zivota, post-apokalipticni svijet kojeg sam se nagledao po Sarajevu i po Srednjoj Bosni '93 nego normalan zivot. Rad, neoskrvnavljen pejsaz, slobodan protok.

Ulazimo u Tuzlu. Mene ovo posebno raduje jer je Tuzla bila pod kontrolom SDP-a
sto je meni kao mjesovitom odgovaralo. Tuzla je, cak i te gadne ratne 94-e, bila jedan od najtolerantnijih gradova u bivsoj Jugoslaviji. Kao i u Sarajevu u Tuzli su svi narodi zivjeli sa punim pravima, cak i bolje jer linija nije bila
blizu pa nije bilo ljudi progonjenih osvetom a i nije bilo Caca.

Ulazak u Tuzlu je nestvaran. Auti, semafori, autobusi. Ulice vrve civilima,
zene vuku cekere, tek tu i tamo pokoja uniforma.

Ocigledno je da ce nam Tuzla biti baza jer kamioni ulaze u centar grada.

Idemo kroz grad, prolazimo izmedju novogradnji, p enjemo se uz blago brdo.
Ovo mi kroz san izgleda poznato jer sam ja kao dijete, par godina star
bio u Tuzli.

Napustamo naselje, skrecemo lijevo. Ulazimo u veliki kompleks kasarni.

Duguljaste, dobro ocuvane zgrade. Slicno kasarni Marsal Tito samo razudjenije.

Kamioni nas uvode u kasarnu, vozimo se do jedne od zgrada.
Tu se istovaramo.

Pokazuju nam zgradu u kojoj cemo biti smesteni.

Prolaze me trnci. Ista ona u kojoj je moj otac sluzio prije ko zna koliko
decenija. Sjecam se samo kroz maglu zgrade, prilaza, moje majke i mene
kako ga ispracamo.

Zamislite koincidencije da je ova spavaonica sada moja polazna tacka za
ko zna sta. Moj otac bi se tada kao mladic vjerovatno oduzeo da mu je neko
u onoj ultra-mirnoj, sigurnoj Jugoslaviji i bezbojnoj JNA rekao da ce mu
sutra sin kao pripadnik specijalnih trupa u tajnoj ratnoj operaciji boraviti
u istoj kasarni u pripremi zadatka.


U sljedecem izdanju: Kupus i meso

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 11/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
656348

Powered by Blogger.ba