Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

26.10.2006.

Na putu zivota


Probudih se u Brezi.

Onako bunovan, nazuljane guzice, ukocenog vrata
gledam kroz ceradu.

Noc, iz vana dopire zuckasto svjetlo ulicne rasvjete.

Nasi kamioni poredani u koloni na ulici, pri trotoaru.

Ulica cista, grmlje uz ulicu uredno podsisano.
Izgleda Breza k'o Slovenija.

Naucio sam na apokalipticne prizore Sarajeva.
Unistene zgrade, zapustene, travom, rupama od granata i
komadima gradjevina pokrivene ulice, mrak, stalnu tutnjavu i pucnjavu.
Nocu nema svijetla, a pogotovo se ulicna rasvjeta ne moze zamisliti.


Svidja mi se gdje smo.
Neki silaze sa kamiona, odose pisati.

Meni se ne ide.
Nisam sta specijalno pio pa da imam materijala.

Naslanjam glavu na ruke, laktove na koljena pa da jos spavam.

U ratu sam naucio da spavam stojeci i sjedeci.
Daj mi samo nesta da se naslonim i
ja cu da pripajkim bez problema.

Jednom me je tako pocetkom rata uhvatio san na
nekakvoj bezveznoj, reda radi strazi.
Cetiri ujutro, zima. Ma sta zima, led, frizider.
Sanjam pec, toplu prostoriju. Sanjam da se umotam
u one damferske sive deke iz humanitarne pa da zapajkim.

Stojim tako na drvenoj verandi potpuno smrznut.
Prvo mi zima ne dade ali u cetiri ujutro
san nadjaca i glad i zimu.
Veranda otvorena ali je pokrivena krovicem koji
pridrzavaju potporne grede.

Kontam, ako bi se mogao nasloniti malo na jednu od ovih greda
mozda me i prenese.

Problem je sto mi je u rukama Hekler. Nema kaisa
pa ga moram stalno drzati u rukama.
A Hekler onako sav od metala pa po se ovoj zimi ohladio,
leden ko ledenica.
Ne mozes ga drzati u rukama.

Ako ga spustim pa naidje komadir jadna mi je majka.
Kemo je recimo tako prije rata znao hvatati raju kako spavaju
na strazi, uzimati im oruzje i onda ih kaznjavati oduzimanjem
od plate.

Sad mi se nema sta oduzeti ali bi me zato opalili nekakvom ljigavom
kaznom od koje se ne bi moglo zivjeti, recimo nocna straza do kraja rata.
A bila bi i nevidjena bruka da mi "skine" oruzje.
To bi bila najgora kazna.
Probudis se a Heklera nema.
Kako ces sad nazad u bazu. Sta da pitas? E raja, jel mi vidio ko automat.
K'o da automat ima noge pa da sam izvjetri. Provaljivali bi me do kraja zivota.


Tako ja skontah da nekako okacim Heklera na sebe.
Zagurah sprijeda prednji dio jakne duboko u pantalone da me zastiti od hladnog metala. Onda zagurah Heklera duboko u pantole, do okvira da ne ispadne.
Malo hladno po stomaku al' moze se.

Onda se naslonih glavom na gredu i tako me stojeci prenese ...



Sljedece cega se sjecam je kucanje po ledjima.
Gdje sam?
Ja to na ekskurziji, profesor me budi, zaspao na derneku, ...?

"Jel' to spavas na strazi?"

Mozak se budi, pocinje da radi brzinom svjetlosti.

"Sta ti je ba. Ko ce ovako zaspati, jos po zimi."

"Ja. Zaj#bana ova zima. K'o zainat."


Jasta. Ne moze covjek ni zaspati. Ne pitaj ...


Tako sam opet i na kamionu pripajkio.

Probudise me dzombe i gombanje po makadamu.
Pogledam kroz ceradu kao ono mi na nekakvom makadamskom
putu po kojem promet pici kao da je autobahn.

Sjecam se prolazi u suprotnom pravcu od nas
svijetlo plavi Citroen GX, tumba se i ljulja po makadamu,
za njim ide veliki sleper pun robe,
pa onda UNPROFOR-ov karavan kamiona.

Prasina po cesti, tutnje kamioni.
Povremeno se na okukama gdje je cesta slabije prohodna sklanjamo
jedni drugima.

Na par mjesta susrecemo terence Armije BiH.
Na jednom mjestu opet stoji UNPROFOR-ov transporter-tockas
sa kupolom i dugackim, vitkim topom.
Pored njega par vojnika.

Za mene su ovo neki novi unproforci.
Naucio sam do sada na Francuze, Pakistance, Egipcane, Ukrajince
te na Engleze kod Viteza.

Ovo su izgleda Svedjani.
Bas dobro izgledaju. Profesionalno, uredno, ozbiljno.


Mislio sam da je Igman najprometniji divlji put u BiH.
Ni blizu.

Ovaj je put na kojem smo sada definitivno najprometnija cesta
koju sam do sada vidio u ratu.
Vrvi, zivi - pravi "put zivota".

Drago mi je vidjeti da podrucja koja imaju slobodan pristup ovako zive.
Dodijala mi je ona sarajevska situacija u potpunom okruzenju,
ili ona grozna depresija uzrokovana totalnim beznadjem
rata u Srednjoj Bosni koju sam osjetio u Zenici
za vrijeme naseg terena i ofanzive na Vitezu.

Drago mi je vidjeti i kamione sa hrvatskim registracijama.
Nekako mi imponuje vidjeti one moderno dizajnirane
registracije sa hrvatskim grbom, uredne kamione
natovarene do vrha dobro poznatom robom - Kras, Gavrilovic, ...

Drago mi je da roba ide u nase slobodne gradove.
Nek bar neko osjeti malo zivota.
Da je bar nama malo ovakvog slobodnog prometa u Sarajevu.

Nisu bezveze cetnici postavili onakav obruc oko Sarajeva.
Tek sad shvatam kako se mi jos i dobro drzimo.
Zamisli samo da se u Sarajevo ovako
slobodno upumpava hrana, oprema, oruzje.
Ne zna se gdje bi nam bio kraj.

Nisu oni cetnici budale.
Opkoli Sarajevo, navuci Tudjmana na price o podijeli pa
da se zavadi sa sto se pred rat cinilo najprirodnijim saveznicima.

Mozes misliti kakav bi to rat bio da je Sarajevo otvoreno
ovako kao Tuzla i Zenica
te da nije bilo tuce sa Hrvatima.

Nisu cetnici budale ...

U sljedecem izdanju: Optimizam

24.10.2006.

Neprijatelj-prijatelj


Pocinje stara dobra trka oko utovara u kamion i ko ce zgrabiti bolje mjesto.

Sreca pa je kamion dobar.
Civilni ali prostran sa dobrom ceradom i sa dovoljno
mjesta da svi sjednemo.

Dobro, par ih se more smjestiti na gume.

Polazimo dobro poznatim putem oko Igmana.
Sad znas da ti samo treba ogromno
strpljenje jer k'o zna koliko ce ovaj put trajati.
Dosadasnje iskustvo nas je ucilo da je najkraci put trajao cesto i
preko cetrnaest sati.

Koliko ti je prije rata trebalo do granice sa Italijom ili Austrijom
sad ti je toliko trebalo do nekog satelitskog mjestasca u okolini Sarajeva.

Kako prolazi vrijeme u dosadnoj voznji preko Igmanskog makadama
voznja ti pocinje smetati. Kamion ide mozda dvadeset, trideset kilometara na sat. Svuda rupe. Prave dzombe.

Klupa no kojoj sjedis pocinje ti se zabadati u sarajevskim gladovanjem
smrsalu guzicu. Svaka ta dzomba podsjeti da imas kostiju pod guzicom.

Noge trnu od sjedenja u jednom polozaju.

Prolaze sati tako u monotoniji spore voznje izrovanim cestama,
odbijanju guzice od klupe, zveketanju pusaka kao da su od plastike
po podu kabine, truckanju sljemova.

Jos jedna vjezba mentalne izdrzljivosti policajca-specijalca:

Kako izdrzati na desetine sati sjedeci zakovan na jednom mjestu, truckajuci se
i udisuci zrak pomjesan sa prasinom i povremeno aromatiziran
izduvnim gasovima iz dizelskog motora. 

Nista specijalno, osim sto se covjek prebrzo podsjeti sta je u stvari teren -
vecinom abstraktna, neglamurozna patnja koja nema veze sa
borbom nego sa mizerijom improvizovanih i
zakrpljenih strateskih bosanskih komunikacija.

Silazimo sa Igmana.
Sada idemo u pravcu Srednje Bosne.
Ovaj put to je teritorija federacije, ne surovo popriste krvavog sukoba
bivsih saveznika.

Treba da po prvi put prodjemo kroz kiseljacku "opcinu".

Sjecam se prica iz Kiseljaka mog komsije sto je radio za Caritas.
Sjecam se njegovih dozivljaja sa regularnim
i "specijalnim" jedinicama HVO-a Kiseljak.
 
Pricao mi je dosta o njima. HVO Kiseljak bili su pravi vikendasi.
Imali su standardne HVO uniforme, oruzje, izgledali kao prava vojska
ali nisu bili prava vojska.
Vecinu rata proveli su cuvajuci linije koje
niko nije ugrozavao osim ono malo '93 od strane Armije BiH.
Srbi sa Ilidze su tuda prolazili kako su htjeli skroz tamo do sredine '94.

Kisljak je za razliku od Viteza imao srecu da je bio dovoljno daleko
od bilo kakve strateske komunikacije (za razliku od Viteza i doline Lasve)
i da je bio dovoljno blizu Ilidze koja je bila glavni vojni dzep na tom podrucju
koju niko nije realno ugrozavao.

Jedini koji su iz Kiseljaka ratovali bili su njihovi "specijalci" - Apostoli
i Maturice.
A i ovi su ratovali po pravom receptu "specijalnih" jedinica
iz bivse jugoslavije - Seseljevcima, Arkanovcima, Belim Orlovima
Drugim rijecima, ove jedinice su bile u stanju raditi sto niko drugi nije mogao,
Ovi "specijalci" bili su bolje opremljeni od standardnih prasinara,
obuka im je bila malo bolja,
unforme su im, ko po sablonu bile crne a duse i zadaci najcrnji.

Ti bi onako malo zapucali po nekoj jadnoj jedinici koja je drzala selo, rastjerali ih nekako samo da se domognu sela.

A onda bi pocinjali njihovi specijalni zadaci.
Zadaci koje su samo ovakve jedinice mogle izvrsiti.
Satjeraj civile u kuce, podrume. Izresetaj ih dobro, zene, djecu.
Baci koju bombu. Cuje se jos plac djece, stenjanje, krici novorodjencadi.
Nije dovoljno.
Baci nesta zapaljivo pa da "to" sve izgori.

Specijalni zadatak izvrsen.
Sef ce im kao nagradu podijeliti marke, pice, drogu, cigare, zene.
Moci ce takodje iz tih oskrnjavljenih kuca izvuci videorekordere,
kasetase, frizidere, stare televizore.
(Sjecam se jednog u starom komsiluku sto se prije rata u BiH vratio iz
Slavonije. Bivsi arkanovac. Napunio frajer kocu robom a ono sve
staro i iznoseno kao iz zalagaonice.)

A sve natpoljeno tudjim placem i vriskom djeteta.

Kao naprimjer u Stupnom Dolu.

Mracnjaci iz HVO-a imali su u planu da isprazne dijelove Srednje Bosne i
da je presele. Problem je bio sto niti je Armija htjela da "etnicki cisti"
taj prostor niti se ljudima islo.

Onda se kreativni duh bosanske ili hercegovacke bagre dosjetio.
 
Da bi osrdili Armiju BiH da nagrne na Vares morali su
pociniti neko grdno zlodjelo koje bi ne samo razjarilo Armiju BiH i nagnalo
na osvetu nego koje bi zbog surovosti tako uplasilo hrvatski svijet da bi
se ovi sami, bez previse guranja, uhvatili noge pred nastupajucom Armije BiH.

Na ulasku u Stupni Do svedski unproforci i grupa novinara na koju Rajic nije
racunao zatekli su nevidjen masakr.
Rajicevi su specijalci, "Aposotoli" iz Kiseljaka (ja apostola kukala ti majka)
upali u ovo selo i na nevjerovatan svirep nacin unistili stanovnistvo tog sela.

Njihov cilj bio je pociniti sto gnusniji zlocin koji nikoga iz Armije ne bi mogao ostaviti ravnodusnim.

Unproforci i novinari na ulasku u selo zatekli su prizor od kojeg se mnogi svjedoci nikada vise nisu psihicki oporavili.

Evo kako to opisuje Anthony Loyd u knjizi "My War Gone by I Miss It So":
(vlastiti prevod, str.151 , Penguin Press):

"Kapten se trese od bijesa: 'ovo je j#b#no sranje. ovo je gore od j#b#nog sranja. ovo je ...'

Rijeci mu se samo zagusise u grlu.

Nije bilo rijeci da se ovo opise.

Tijelo ne vece nego mala torbica nabodeno na bijelu cjevanicnu kost.

Druga polovina ispecena. Glava mu smrskana. Licem dole.

Dijete.

I sta da sad kazes?

j#b#m ti, j#b#m ti, j#b#m ti, j#b#m ti, i Is*** j#b#ni Kr***"


 (Boze me oprosti, ovo je autenticni prevod autorove psovke u trenucima nervnog rastrojstva)

 
Tada ne znadoh da su ovi "Apostoli" koji su drzali tu teritoriju kroz koju smo prolazili bili nasi novi "prijatelji".
Samo se sjecah rjeci mog prijatelja iz Caritasa Sarajevo.

Opisa mi "Apostole" k'o prave divljake, bandu.

Crne uniforme, crni seljacki sesiri sa sirokim obodom
(ne znam zasto su se sve ove seljacke jedinice furale na ove crne sesire),
krezavi, ogrezli, jako brzi na oruzju.
Njega su skoro streljali na punktu jer je imao sumnjivo ime.
Bolje receno nije imao potpuno prepoznatljivo hrvatsko-katolicko ime
za njihove skucene, nevjernicke mozgove.

A ovo su bili teske barabe.
 
"Vitezovi", "Apostoli", "Maturice",  "Kobre" bili su probrana bagra.

To je bio ista ekipa k'o sto se sjecam iz prica iz drugog svjetskog rata
kad mi je rodbina pricala kako su u ustase i cetnike isli najgori banditi i sljam,kako su u partizane isli zanesenjaci a kako su pametni ostajali kuci i sklanjali se od belaja
(ja bi onda u takvim okolnostima pripadao grupi glup i zanesenjak)

Tako je bilo i u ovom ratu.
Gradski banditi, psihopatski kriminalci isli su u "Arkanovce",
alkoholicari, poluljudi, mentalni slucajevi u "Seseljevce",
seoska bagra, propaliteti u "Apostole" ... Natakare im crne uniforme,
podijele dobro oruzje, nahrane ih, obuku, obecaju im dobar ulov, pljacku ako
dobro odrade posao i onda ih upuste na nebranjenja sela da uniste sve zivo.
I to su onda specijalci.
I onda ovaj narod sa njihove strane, nafilovan propagandom i naucio
na takvu vrstu specijalaca kad cuje za "Vikiceve" specijalce misle da smo
mi sad posebno dobri koljaci jer smo mi malo posebniji od njih.

Zadojeni mrznjom i okruzeni surovoscu, zlocinom, dehumaniziranim odnosom
prema "turcima" njihov narod nije nikad mogao shvatiti da smo mi bili i ostali
jedini specijalci koje je ova zemlja imali davno prije rata, davno prije
ove nesnosne mrznje.
Nisu valjda znali da je Vikic hodao po Skenderiji sa Magnumom
prije nego sto su raja znala sta je "Dirty Harry".
Da je ovakav policijski policijski odred uspostavljen u Bosni ne zato sto su
Bosanci voljeli da trose pare na policiju nego zato sto se u Bosni dogodio
najozbiljniji vojno-teroristicki upad u modernoj europskoj istoriji gdje je
iz vana ubacena pro-ustaska grupa pokusala napraviti vrlo ozbiljan dzumbus.

U tom trenutku Bosna a ni bivsa Jugoslavija nisu imali efikasnu jedinicu da se suprostavi ovakvoj vrsti neprijatelja.
Najblize sto su nasi imali bile su imitacije istocnih izvidjacko diverzantskih
vojnih formacija za posebna dejstva. Bez ikakvog prakticnog iskustva,
pogotovo ne protiv ovakvih dobro izvjezbanih i savremeno opremljenih snaga, obucavane po rigidnom ruskom stilu, zabetonirane u dinosaurski
armijski sastav ove jedinice nisu bile dobar odgovor.

Onda su vojno-politicke glavesine odlucile da oforme prvu pravu
specijalnu jedinicu za borbu protiv ovakvog neprijatelja.
Sreca po nas pa su za uzor uzeli GSG-9 a ne nekakve ruske padobranske
klipane kao sto je to JNA uradila.
Takodje su na celo postavili jednoh od najzeznutijih frajera u bivsoj Ju, karate prvaka Dragana Vikica, a ne nekakvog podobnog poltrona.
Pripadnici odreda pazljivo su izabrani, obucavani su dobro i prakticno i po
ugledu na slicne takve jedinice na zapadu (Njemacki GSG ili britanski SAS).
Mnogi pripadnici islu su na seminare vani, pogotovo prije rata kada je situacija
postajala sve kriticnija.   
U svijesti pripadnika odreda takodje je postojala onda "drotovska" odanost
sluzbi, redu, miru, postenju.
Nije bilo kradje, nije bilo prekoracenja duznosti, potrebe da se diraju civili
a i sto je najbolje za nas - nije bilo onog besmislene i bespotrebne JNA discipline (a la zatezanja kreveta, postrojavanja, mustranja).

Al' dzaba, nije znao svijet. Ne zna ni danas. Mnogi nikad ne naucise
sta jesu a sta nisu bili vikicevi specijalci.

 
I tako razmisljajuci o mojim domacinima, novostecenim apostolskim
"prijateljima", slicnostima i razlikama uhvati me san.
 
Nit' vidjeh ceste oko Kiseljaka niti havajaca bilo kakve vrste.
Cerada, truckanje, mrak, i tako me uhvati san.

Kad se probudih mi vec bijasmo sa one strane obruca oko Sarajeva.

Sada je vec medju rajom pocinjalo nagadjanje.
Treci korpus, drugi korpus, koridor. Pa onda divlje ideje o
desantnom upadu prema Banja Luci, Bihacu ...

U sljedecem izdanju: Na putu zivota

17.10.2006.

Novi svijet


Ovaj izlazak na teren stvarno je bio potpuno drugaciji od proslog.

Kada smo zadnji put izlazili iz Sarajeva islo se u sitne zimske sate.

Ovaj put izlazili smo kroz tunel u po bijela dana po lijepom vremenu.
Kamionima do Dobrinje do platoa pred tunelom.

Onda u mjesavini civila, vojnika i civilo-vojnika (citaj: svercera) dodjosmo na red da prodjemo. Hvala Bogu pa smo valjda imali takav status da dobijemo prioritet pri prolasku. Nije se jednom dogadjalo armijskim jedinicama da gladni i umorni moraju cekati dok se "logisticki" materijal prevuce u Sarajevo (citaj: roba za prodaju od kojeg je dio prihoda isao nekome na visokom polozaju).

Ovaj put prolazak kroz tunel bio je mala maca.

Na ulasku su nas cekala kolica u koja smo utovarili sav MTS (materijalno-tehnicka sredstva, stari JNA izraz za opremu, municiju i oruzje).

Kroz tunel smo bukvalno protrcali noseci samo licno, lako naoruzanje.

Nije bilo onog paklenog lupanja glavom od potporne grede,
hodanja u polu-cucnju natovaren sa cetrdeset kila opreme,
padanja u blato. Nije bilo one standardne torture kroz koju je svaki
vojni prolaznik do sada prolazio.

Pred izlazom u tunel doceka nas pravo sijelo. Sverceri u crnim koznim jaknama
i maskirnim pantalonama, nane u dimijama, vojnici na dopustu cekaju da udju nazad u Sarajevo, razna roba slozena oko ulaza tunela ceka da bude prevezena.
Prava Katanga.

Mi bez zastoja nastavismo prema Hrasnici. Nasa se komanda nije obazirala
ni na tunel, ni ko je oko tunela ni kakva je Katanga u pitanju.
Ocigledno su imali neki svoj "red letenja" u vidu.

Produzismo pravo u Hrasnicu.
Pjesice, standarnim putem kojim smo zadnji put marsirali po zimi i po noci.
Ovaj put u po' bijela dana.

Hrasnica vrvi. Prolaze kamioni, kombiji, ljudi mile na sve strane.
Ne mogu prepoznati da je ovo ono isto mracno, zatvoreno i smrznuto naselje pod
Igmanom u kojem su nam zavrnuli naftu i u kojem smo zaledjeni u onoj vrazijoj skoli cekali sa neizvjesnoscu gdje ce nas dalje baciti.

Hrasnica je izgledala kao novi svijet. Sve snabdjeveno, radnje se presipaju robom, vojska hoda okolo obucena u najnovije zapadne uniforme, vozila tutnjaju
k'o da im je rafinerija preko brda.

Mi cekamo na prevoz. Punimo boce vodom. Vruce je.
Ja se u Hrasnici nalazim sa nekim poznanicima. Neki su Fikrini udarni vojnici,
neki su logisticari. Poznato je da Fikro zbog blizine Sarajeva i ostalih strateskih vojnih i logistickih lokacija imao izuzetno dobro opremljenu brigadu
ali ovo sto cujem posebno me radova.


Jos od uspostave federacije niko nije bio siguran jel' to stvarno stima ili ne stima. Niko jos nije bio na terenu da potvrdi da je ovo stvarno prekretnica rata. Ono sto cuh ispuni me nadom.

Fikrini koji su prateci razne komandire i delegacije
vec obisli federaciju uzduz i popreko obradovase me.

Saznah da Amerika ozbiljno i uspjesno pritiskuje Hrvate da saradjuju.

Na terenu je jos vladalo nepovjerenje medju jedinicama (sto je nakon onog krvavog rata u kojem sam i ja bio akter potpuno razumljivo).
Vojna saradnja je medjutim stimala.
Hrvati su ulagali svoje najbolje - tehniku, posebno artiljeriju i vezu, komandne
sposobnosti u koordinaciji operacija i obavjestajne elemente.
Armija je ulagala svoje najbolje - bjesomucnu pjesadiju zeljnu osvete.
Srbi su poceli osjecati rezultate te saradnje. Pokrenute se prve zdruzene operacije i prvi rezultati nagovjestavali su da Srbi nisu imali adekvatan odgovor za ovakvu novu vojnih snagu.
 
U Bosnu je pocela ulaziti ratna oprema. Ne ona standardna, jedva prosvercovana
od Hrvata izmoljena oprema koja se sastojala od par puskica i mitraljeza nego ozbiljna ratna oprema koju su u Bosnu upumpavali nasi istinski saveznici uz podrsku naseg najjaceg zastitnika - Klintonove Amerike.
 
Sad znam da je to sve bio dio plana. Hrvatima su Amerikanci obecali tehnicku pomoc, povlasteni vojni status i odrijesene ruke pod uslovom da ovi nama
pruze potrebnu pomoc i da otvore svoje luke i aerodrome za prebacivanje
vojne pomoci.
 
Pricao mi je tako Fikrin logisticar kako je on na stolu sada bas imao "ponudu" robe.
Na stolu mu je bio katalog sa TOW 2 ili 3 ne sjecam se tacno i drugim najsavremenijim raketama.
U pitanju je samo bilo izabrati opremu sa napovoljnijim omjerom cijene i efikasnosti.

Oh, to sam volio cuti. Poezija za moje usi - TOW, Strijele, Milan ...
Znam sam dobro njihove mogucnosti i koliko nam je takvo oruzje trebalo.

Znam kako su se cetnici busali u prsa, a nasi mahalasi to jos vise potpirivali,
kako osamdesetcetvortku ne moze nista od nasih sredstava unistiti.
Ni RB, ni OSA, ni Zolja pa cak ni Maljutka. (Maljutke su inace bile nafuravane kao da su fotonski torpedo. Ta fama o Maljutkama datirala je jos iz davnog Izraelsko-Arapskog rata kad su Egipcani na veliko iznenadjenje Maljutkama izbacili iz stroja masu izraelskih tenkova.
To ja bilo jako davno. Danas je "Maljutka" bila prilicno zastarjela, najefikasnija protiv transportera i slabije zasticenih T-55.
Osamdesetcetvorka, cak i samo sa lakom gumenom prevlakom mogla je izdrzati Maljutku.

Ja, ja, mogla je izdrzati Maljutku ali ne i "Strijelu", Milan ili TOW-2/3.
Ove su moderne protivoklopne rakete imale visestepene bojeve glave
sa izvucenim upaljacem tako da su bez problema probijale ne samo
slojeviti nego i reaktivni oklop debljine i do jednog metra.  

Kakvo je to recimo slatko iznenadjenje bilo na koridoru kada je Gradac, kao jedno od najvaznijih uporista u BiH, medju prvima dobio ove najnovije rakete
na domacem "trzistu". Pola oficira JNA nije znala ni izgovoriti njihovo ime
kako treba a oni ratom napaceni polu-naoruzani nahandreni jadnici odjednom su u svoj arsenal poceli primati ove najsavremenije "harpune".

Sjecam se pricao mi o tome jedan protivoklopnjak sa tog ratista.
Cetnici su znali da nasi tamo imaju Ose, Maljutke pa i kojeg Fagota (Spigota).
Naucili su se stititi od tih raketa, imali su dobru zastitu. Na tom ratistu  napadale su njihove najelitnije oklopne jedince koje su iz Banjaluke i Srbije opremane najboljom opremom i najboljim tenkovima.

Tako su u napad sada kretali tenkovima oblozenim dodatnim celicnim plocama
koje bi aktivirale kumulativno punjenje prije nego sto bi raketa udarila u sam
oklop i tako prerano rasprsivali kumulativni mlaz. Jos bi oklop oblagali
gumama i tartanom koji bi dodatno razblazivao kumulativno dejstvo.
Ovakvi tenkovi bili su nedodirljivi za oruzje koje smo mi imali.
Pretovareni i spori, sa ogranicenom vidljivoscu bili bi laka meta
za oruzje koje mi nismo imali.

Da, za ono oruzje sto smo samo mogli sanjati prije nego sto su proradili putevi kroz Hercegovinu, pa do Ploca, Rijeke, Splita gdje su mogli slijetati avioni i doplovljavati brodovi nasih saveznika koji su se godinama pripremali da pomognu malom Davidu da vrati Golijatu i da ga jos pri tome onako za raju spuca koljenom u jaja.

A kad su dosle rakete ...

Sjecam se price o toj nezaboravnoj epizodi. Mozda je to sve samo bila prica
ali cu je ispricati kako sam je cuo od onih koji su bili tamo.
Mozda je to sve bila prica (koju sam otvorenih usta gladno upijao i pamtio svaki detalj) ali joj u korist govori cinjenica da
"sa Gradačca bijele kule, Zmaja od Bosne"
zastava sa "sest liljana vezenih u zlatu" nikad nije skinuta.

Kaze momak da su u rano jutro primjetili pokret njihovih oklopnih snaga.
Tutnjavu, crni dim tenkovskih izduvnih gasova koji kuljaju iz tenka kad ovaj prelazi u napadno nastupanje.

Cetnici su poceli tuci po njihovim dobro utvrdjenim linijama vrlo teskim paketom sto je bio standard za koridorsko ratiste - "ognjevima", "norama", 155-icama.
Onda su navrli oklopom - ojacanom oklopno mehanizovanom cetom:
osamdesetcetvorkama, pedesetpeticama, bevepeovima i pragama.
Dobro zasticenim i dodatno ojacanim oklopom specijalno pripremljenim da izdrzi
"ubode" osa i zolja.

Ovaj napad koji je u svakom pogledu treba biti zastrasujuci prosao je drugacije
nego bilo koji do tada.

Umjesto bjesomucne vatre tenkova po nasim polozajima, pakao zavlada na njihovoj strani.


Jedna po jedna letjele su kupole tesko ostecenih tenkova, transporteri su nestajali u plamenu. Iz poljane, dizali su se stubovi dima iz unistenih oklopnjaka.

Iz sumaraka i sa blagih, travom zasticenih nasipa posade modernih
navodjenih protivoklopnih raketa trece generacije bukvalno su razarale ovu
tesku oklopno-mehanizovanu cetu kad divljac za odstrijel.

Za rakete trece generacije zavareni, tartanom pojacani oklop nije predstavljao nikakav izazov. Svaka raketa imala je izvuceni upaljac koji bi prvo aktivirao kumulativno pred-punjenje koje je sa lakocom probijalo vanjski oklop sacinjen od zavarenih ploca, guma i tartana.
(U stvari prava svrha ovog predpunjenja bila je da aktivira reaktivni oklop i tako eliminise tu mocnu zastitu ovako opremljenog tenka.)

Celik i tartan koji su uglavnom koristeni u svrhu dodatne zastite
bili su sasa za ovakvu tandemsku, vise-stepensku bojevu glavu.
U djelicu sekunde, nakon aktiviranja pred-punjenja aktivirala bi se
i glavna bojeva glava, njeno kumulativno punjenje.
Svrha izvucenog upaljaca bila je da pomogne da se formira jak kumulativni mlaz
iz glavne bojeve glave znatno prije nego sto bi ova dosla u dodir sa oklopom.

Kumulativni mlaz usijanog metala zabijao se u za moderne standarde
relativno slabo tijelo ovih oklopnjaka, ulazio u kupolu,
tijelo tenka ili motor i tamo izazivao paklenu stetu koja bi
tenkove i njihovu posadu trenutno izbacivala iz stroja cesto uz spektakularne
efekte visetonske kupole koja je letjela u zrak ili usijanog mlaza aktivirane municije koji je kuljao kroz otvor komandnog mjesta.  

Ovo je bio zadnji veliki pokusaj proboja oklopnog sredstvima. Od tog dana
Srbi su odlucili da cuvaju zauzeto umjesto da grabe dalje.
Rakete su imale prilicno ubjedljiv efekat na tok rata na tom ratistu.

Osjecao sam se odlicno znajuci sa su protivoklopne posade na Igmanu i Sarajevskom polju sa hrasnicke strane sada posjedovale ove rakete.
Znao sam takodje i da ovo oruzje sada ulazi u Sarajevo (sto sam kasnije i potvrdio sa Izvrsnog Vijeca jer su nasi "isprabali" ove rakete po ukopanim
Gvozdikama oko Vraca i podnozja Trebevica).

Znao sam da je doslo novo doba.

...

U Hrasnicu dodje mali kamion po nas. Kad vidjeh ovaj kamion prvo pomislih da
se neko sa nama zaj#bava.
Kako ces zgurati osamedesetak glavonja u ovog malog tamica? Cime, bagerom?

Onda nam rekose da je taj kamion samo za MTS.
Na Igman, bar na ovaj dio direktno iznad Hrasnice uzverati cemo se pjesice
da izbjegnemo put i visoki rizik od direktnog pogotka koji voznja kamionom uz tu opasnu cestu nosi.

Pred nama stajase uspon strmom stazom usjecenom uz planinu koja me podsjeti na prosjek za ski lift osim sto mi se ovaj uspon cinio devedeset stepeni strm.
Srecom bez puno opreme, uspon bi nesto laksi nego sto sam ocekivao.
Samo na par mjesta morao sam se hvatati za korijenje da se ne svaljutam
nazad u Hrasnicu. Negdje pri vrhu staze uspon postade tako strm da mi se cinilo
mi je zemlja pred licem, ne ispod mene. Dzaba ti sva alpinisticka obuka, hvataj se granja i rupa u zemlji. (Ne mogu reci, obuka je ipak bila dobra. I danas se sjetim alpinisticke mudrosti (valjda Gafine) i kako se za dobro veranje uvijek moraju traziti pozicije gdje imas oslonac na tri ektremiteta.)

Na jednom dijelu staze zastah da se malo odmorim.

Pogledah iza sebe.

Kakav pogled!

Pred mojim ocima, sa podnozja Igmana, puklo Sarajevo.

Rasprostrlo se kao cilim preko dolina i brda.

Sarajevsko polje, aerodrom, Dobrinja, Lukavica, Mojmilo, Vraca.
U daljini se vidi uze Sarajevo, Hum, Kosevo, obronci Trebevica,
Starog Grada sve do Faletica.

Samo jedna misao pri pameti - kakav lijep grad.

Cini se cijelo. Ne vide se rane i oziljci, ne vide se linije razdvajanje.

Kao da nije rat.

Kakva steta!

Misle mi prekinu boja moja cuturice iz koje sam cugao vodu.
U krpu umotana, vojna SMB cuturica.
Ih, kako nije rat! Tek je poceo cini se.

Jos malo uspona pa izadjosmo na plato.
Nekima dusa u nosu.
Ja sam bio u redu.
Nisam puno nosio.

Tu nas cekaju kamioni. Pocinje sljedeca etapa puta.

U sljedecem izdanju: Neprijatelj-prijatelj

12.10.2006.

Ide se

Vracam film nazad u 1994-u.


Ovaj put odlazak na teren bio je potpuno drugaciji.

Nije bilo prevelike uzbune. Pripravnost je naravno bila proglasena
ali nije bilo hitnosti, sazivanja.
 
Dali su nam dovoljno vremena da odemo kuci, da pokupimo
i ponesemo sta nam treba.
Da se pozdravimo (i nazalost halalimo).
 
Noc smo onda proveli u bazi pakujuci se.
 
Sad sam vec imao dosta iskustva se terenima pa sam se
pakovao imajuci u vidu da je vaznije biti lak
i mobilan u borbi i marsu nego nositi
sve sto vojnik moze zamisliti kao potrebno.
Ne nosim zastitnu masku, durbine i ostale gluposti.
 
Ovaj sam put imao jako dobar mali ranac i opasace
tako da sam uspio na tijelo pritegnuti i natovariti svu kljucnu
borbenu opremu a da ne zvekece, pada i ne klopara pri kretanju.
To mi je bilo najvaznije.
Mi na teren nismo isli na kampiranje vec u borbu.
 
Drugo, bilo je proljece tako da nismo morali vuci zimsku
opremu bez koje se inace u Bosni nije moglo zimi prezivjeti.
 
Znali smo da se sprema nesta zestoko. Prvo smo imali dva mjeseca
specijalisticke obuke. Onda su nam dobro popunili arsenal.
Pa smo onda jos popunili redove mladim lavovima -
momcima, nekim samo sedamnaest
godina starim koji su bili spremni da se bore
(i koji su se kasnije stvarno pokazali lavovi).
 
Pa nas je onda i Alija postrojio.
 
...
 
Iz voda su na teren ponovo isli vecinom dobrovoljci.
 
Bilo je to vise na poziv u stilu:
 
"Mozes li ti?"
 
"Mogu!"
 
A nisu bas svi odgovorili da mogu.
 
Vitez i Kozingrad su definitivno ucinili svoje i jedan
dio jedinice poceo je razmisljati da okaci termin specijalac "o klin".
 
Tereni stotinama kilometara od Sarajeva na najvruca ratista
postajali su rutina za nasu jedinicu
i mnogi se nisu mogli pomiriti sa tim.
 
Nepisano pravilo bilo je da na teren idu samo oni koji hoce
jer je stres terena i borbe bio tako visok da si mogao
voditi samo one mazohiste u koje si se mogao 100% pouzdati.
 
...
 
Moj dobar prijatelj i ja ostali smo se pakovati cijelu noc.
Znali smo da ce biti vremena za spavanje kasnije na kamionu.
 
 
Inace se uvijek sjetim ovog prijatelja sa radoscu (a eto nemam pojma gdje je sada).
 
Bio je jako dobar specijalac, iskusan borac ali prvenstveno
dobar i neufuran covjek.
 
Imao je para prije rata, imao je para i u ratu.
Izgledao je dobro, pametan, htjele su ga zenske.
Uprkos svim tim atributima bio je pristupacan i otvoren
za druzenje i sa "malom" rajom.
Cijenio sam ga jer je kao i ja prihvatao ljude bez ogranicenja.
Nismo razdvajali ljude na gustere, djecu, nize cinove ...
 
 
Od njega sam takodje naucio jednu jako vaznu zivotnu lekciju,
vaznu tehniku u medjuljudskim odnosima.
 
On je imao posebanu tehniku za iznosenje istine i govor u lice.
 
On je znao jako dobro da ti kaze sve sta misli o nekom
tvom sranju ali je to cinio sa sarmom i sa osmjehom na licu.
 
Rekao bi sve sto se trebalo reci ali kroz salu tako da se
njegova uvijek cula, uvijek pikala ali nikada nije izazivala konflikt.
 
 
I dan danas petnaest godina kasnije, u miru, u svom poslu,
kad se nadjem u situacijama koje su
neprijatne ili koje su nafilovane sranjima sjetim se njega
i onda upotrijebim njegovu patentiranu sarmersku metodu.
 
Ta mi njegova metoda jos nikada nije zakazala. 
 
A sto se tice ufuranosti ...
 
Sjetim se jednog pravovaljanog komentara sto ga je na ovom blogu ostavio
dragi kolega specijalac iz 3. cete, saborac i vjerni citalac 
o ufuranosti nekih tipova iz moje Prve cete.
 
U pravu je. Bilo ih je.
 
Interesantno je da su vecinom ufurani bili oni koji su u
samoj borbi imali najmanje samopouzdanja.
To je bilo vise kao nepisano pravilo.
 
Sjecam se tako jednog malog misa sto je po gradu hodao
nacifran kao pravi specijalac onako po propisu -
vijetnamke pantalone utaknute u duboke americke cizme,
vijetnamka jakna, maskirni prsluk.
 Opojasan sirokim krteljskim pojasom sa kojeg je onako nonsalantno
visila neka dobra, moderna "devetka" sa
sarzerom od petnaest metaka.  
Ma nema, pravi specijalac.
 
A kad je doslo sada da sa ide negdje u ko zna
koju bosansku nedodjiju i na koliko dugo
nas se mali nacifrani specijalac onako hinjski usuta.
 
Sjedi na stolici, ne prica nista. Skroman, tih, ne vidi se.
 
Komandir voda pita: "..., Mozes li?"
 
On nesta mulja rijecima.
 
"Sta je bilo?"
 
"Ja, ... ovo,..., boli, ne znam, pritsce me, ..., steze, ... boli"
 
Komadir predje preko toga, pita mene.

"... mozes li ti na teren?"
Ja onako bez puno razmisljanja, postidjen ovakvim beskicmenjackim ponasanjem bivseg kolege samo odgovaram:
 
"Vazda!"
 
Znam da sebi mozda pisem smrtnu kaznu, znam da
cu se mozda sutra u bolnici
bez ruke ili noge kajati ali kad vidim oko sebe sve
ove moje dobre ljude spremne da
idu kako ja mogu odgovoriti na bilo kakav drugaciji nacin.
 
...
 
U ratu sam tako definitivno naucio da "pas koji laje ne ujeda"
i da su najbolji borci uglavnom bili normalni i smireni ljudi.
 
Istina je da macho faktor cinio svoje jer smo svi mi bili na
svoj nacin opijeni borbom i bitkama ali najbolji ljudi i
najbolji borci najmanje su se busali u prsa i kitili beretkama.
 
Sjecam se kako su se posjetioci u bazi znali cuditi kako
su "zvijezde" spota bili pristupacni i jednostavni momci.
Kako je recimo glavna zvijezda S.M., inace odlican
specijalac i vrhunski vojni strucnjak, u stvari bio potpuna cvaka
ali jako dobra raja ili kako je recimo meni posebno drag
M.M bio jedna neufurana dusa od covjeka
kojem su na pameti samo bili njegovi sin i zena
(a sad samo mogu zamisliti pritisak koji je on kao ozenjen covjek i 
otac mogao osjecati u ratu). 
 
I tako mnogi ...
 
Ono sto jos vecina ljudi i dan danas ne zna je da su pripadnici moje
Prve cete bili uglavnom stariji ljudi, neki cak prilicno stariji 
(kao npr. V ili D), mnogi ozenjeni i sa djecom.
 
U grad se, kad se moglo, izlazilo u civilu.
Niko se, osim par faca iz jednog "sportskog" voda,
nije furao na marinace i gluposti. Nosanje uniforme po
gradu smatralo se krajnje "ofiranje".
 
Mitovi o "podavanju" zenskih su takodje bili samo mitovi.
 
Ko je bio svaler prije rata i ostao je.
Ko je imao vezu i prije rata imao ju je i dalje.
Ko je imao drugih muka drzao ih se.
 
Istina je da je nama bilo malo lakse upoznati razne mace
ali tu nista nije bilo "garantovano".
 
A sad kad smo kod toga. 
Kako sam se samo nasladio nad mojim lokalnim svalerima to jutro pred polazak.
 
 
 
U mom vodu bila su dvojica, trojica tzv. samoproglasenih svalera
koji su non stop pricali o svojim "sportskim zgodicima" i "trofejima".
 
Kako "makose" ovu, te onu, te kako oni mogu pokupiti
svaku zensku samo ako namignu.

Znale su im u bazu dolaziti i njihove "numere" da nam se valjda malo pokazu (jer u nasem damferskom muskom brlogu normalna zena nije imala sta traziti).
Ja licno nikad nisam bio impresioniran takvom pricom a vala ni numerama.
 
Prvo, ta vrsta price bila je totalno degradirajuca po zene
a drugo kad bih vidio njihove "Serdzade i Merdzade" sto ih posjecuju
ostao bih prilicno ravnodusan prema njihovim mahalusanskim zgodicima.
 
Ja sam uvijek po tom pitanju drzao jezik za zubima.
Prvo, bio je rat i rat mi je prvenstveno bio na pameti
te mi nije bilo do brabonjanja i foliranja.
Drugo, to mi nije bila tema za razglasavanja.   
 
Dobro, nisam ni ja sada bio casna sestra;
uvijek sam onako zdravo volio zene ali sam takodje
odrastajuci u svojoj porodici uz zene koje sam postovao
stekao postovanje i integritet prema zenskom rodu.
Nisam mogao blatnjavo pricati o zenama do kojih
mi je bilo stalo ili koje sam volio.
To mi je bilo necasno.
 
Pred muskarcima, to je mozda izgledalo kao slabost.
Pred zenama, vjerujte mi - nije. Cak sta vise.
 
A znale su mi ove svalerske zvijezde stvarno ici
na zivce sa svojim ponasanjem.

Oni su kao bili face, pravi muskarci a svi mi ostali
bili smo neki jetimi koji nisu znali
sta su prave zenske i sta je pravi posao.
 
Haj dobro.
 
Ja sam u to toba vidjao jednu svoju predratnu poznanicu.
Divna cura, pametna, osvjescena, izuzetno zgodna i deset hiljada metara
iznad nezrelosti koje su moji svaleri inace bez kraja sipali i na njih palili mahaluse.
 
Ona je znala da idem na teren.
Naravno, nisam joj nista vise mogao reci - ni kada, ni odakle, ni gdje.
Ocekivao sam da ce moj odlazak i ostati na tome.
To je bilo normalno i za ocekivati.
Takav je jednostavno bio rat - uzimao ti je sto ti je i kad ti je bilo najsladje.
 
 
Sjedece jutro okupismo se pred bazom. 
Tu smo se trebali prozvati pa onde poci do Doma pa na kamion.
 
Oko mene se sve sareni od maskirnih uniformi,
sljemova, pusaka, bombi i naspanovanih specijalaca.
Zvekece oprema, tutnjaju cizme.
 
Onda niz ulicu, sa jutarnjim suncem u ledjima, vidim zensku figuru.
 
Dostojanstvena, zgodna. 
 
Svaleri naravno odmah kao psi lutalice dobacuju,
zagledaju, ocekuju rezultate.
Ocekuju osmjeh, simpatiju, da se uhvati na mamac "neodoljivog sarma".
 
Ona ih i ne registruje. Samo prolazi pored ove
grupe muskim hormonima nahuskanih ratnika. 
Priblizava se polako kroz guzvu prema grupi gdje sam ja stajao.
 
Ja se pravim cool. Samo se uvukao pod 
sljem sa svom svojom skalamerijom
na ledjima i cekam da mi pridje.
Neugodno mi od ove pocasti a srce mi veliko k'o Armija BiH.
 
Ona mi onako direktno prilazi, dolazi po mene.
Kaze mi da je htijela da me otprati prije nego sto se izvucemo na teren.
Osjecam se kao najpocasceniji muskarac na svijetu jer je ova super cura nasla i vremena i prilike samo za mene i upotrijebila je svoj cijenjeni um da me nadje u ovoj mrezi baza Prve cete oko Doma Policije.
Ona izgleda bolje nego ikada. Kao grom.
Posebno se sredila za mene.
 
 
Ja jedva registrujem okolinu od zadovoljstva i iznenadjenja.
Muti mi se malo u glavi i zuji u usima.
Preko njenih ledja ipak vidim zabezeknute svalerske face.
Ne mogu vjerovati svaleri da je ova dobra macka dosla da
otprati nikoga drugoga nego bas mene. 
Onog sto nikad ne prica o zenskima.

Ko bi sad to ocekivao, ha veliki j#baci?
 
Mi se malo izdvojismo, prohodasmo i onda
teskog srca ali dostojanstveno oprostismo.
Znamo obadvoje jako dobro sta teren moze da znaci.
 
Ona se vrati drugim putem da izbjegne onu
masu nekontrolisanih hormona i muskog mesa.
 
Ja se vratih u grupu. Kamion je vec bio spreman.
 
U kamionu me zatekose dvije vrste pogleda.
 
Svaleri me gledaju sa kombinacijom nevjerice i zavisti,
gotovo ponizenja.
 
Ostali, moja tiha raja, gledaju me sa
prijateljskim odobravanjem i podrskom.
Osjecam njihovu solidarnost - pomogao sam nama "jetimima" 
ne samo da izjednacimo nego da zabijemo pobjednicki gol "pravim muskarcima". 
 
Moj jaran, samo mi onako 
sandzackim naglaskom rece: "Dobra ti ta đevojka, ..."
 
Ja mu solidarno namignuh.
 
U sljedecem izdanju: Novi svijet
11.10.2006.

Bio sam na putu ...

Bio sam na poduzem putu pa nisam mogao pisati.

Evo se spramam za novi post koji ce ujedino biti i opis jednog slavnog terena.

Cujemo se uskoro i hvala na strpljenju.

Vikicev vojnik i vas vjerni pisac.

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 10/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
647507

Powered by Blogger.ba