Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

24.09.2006.

Kako boli geler

Na ulicama vise nikoga.
Pocele su padati granate.

Cuje se jezivo zvizdanje. Onda udar.
Detonacija odjekuje medju zgradama
kao da je neko u istom trenutku spustio
stotinu metalnih ploca na asfalt.

Pocinjem trcati.
Ovo su trenuci kada se u Sarajevu gine ili ostaje sakat.

Trcim uporedo sa nekim covjekom iz Armije.
Trcimo samo, ne pricamo.
Cuje se ponovo jaukanje granate.
Sve glasnije.

Odjednom, mozda dvadesetak metara ispred nas,
bljesnu nesto na sred ulice i onda se obavi sivim dimom.

Ovaj pored mene kaze "Eno nije pukla, j#bala majku"

U istom trenutku mi kroz glavu sve prolazi, sve mi se razjasnjava.

Vidim nakrivljen zeleni, upraseni cunak gdje viri iz asfalta.
Izgleda kao minobacacka granata.
Debela. Tesko je reci sa sigurnoscu koja je, izgleda kao 120 mm.

Razilazi se tanki dim oko mjesta udara.

Jos uvijek mi ne prolazi kroz glavu da
granata nije eksplodirala.

A sta da jeste?

Jel' bi sad sakat lezao na sred ulice i vukao po cesti svoje pokidane noge?

Ili bi zaliven u krvi hroptao i nemocnom rukom dozivao pomoc
koja ne moze doci.

Trcim uz unutrasnji rub zida zgrade koja gleda prema Vracama.
Mislim da ce tako mozda biti sigurnije jer granata u svojoj zakrivljenoj putanji ne moze pasti tako blizu zida.

A ko bi ga znao?

Kad djavo hoce upasce ti u zdep.

A i zar bi bolje prosao da padne pet metara od mene.

Prilazim kraju zgrade, izlazim prema cistini.
Iz zaklona mi masu dvojica strazara iz Armije (ili civilne zastite, ko bi ga znao).

"Sta je?"

Gledaju me nervoznim ocima, osjetis u njima onu groznicu od granata.
Niz ledja mi navire ruzni, hladni znoj sto ti podje kada cujes fijuk.

Govori mi jedan od njih:

"Ne idi tamo na otvoreno - sad je zenu ubila granata."

Ja mu ne odgovaram nista. Samo nastavljam.
Meni je pricvrljilo da se sto prije prebacim kuci.
Ko zna kako tamo gruha i kako su moji.

Oni se deru zamnom:

"Vrati se ba, naj#baces."

Sprintam.
Cujem granatu kako zvizdi.
Fijuk mi dere usi ili mi se to samo od straha cini.

Na otvorenom sam. Oko mene samo tramvajske sine i siroka ulica.
Prazni trotoari.

Puce granata. Tezak prasak odjeknu prostorom.
Ovo je haubica sa Vraca. Znam ja dobro haubicu.

Ispaljenje, fijuk, prasak. Brzi, jaci nego ovaj zadnji. Tenk!
Ne mogu da ne pogledam.
Udarila granata u neboder. Dize sa oblak dima sa viseg sprata.
Nadam se da u u sklonistu ovi sto zive na tom spratu ...

Padaju geleri i komadi zgrade svuda oko mene.

Sjetim se kako smo ucili da te tenkovski geler moze prepoloviti
na sto metara. Uhvatila me suha da ce sad tenkom razvaliti.
Vide se prokleta Vraca k'o na dlanu.

Pretrcavam preko mosta. Blizim se kraju gdje zive moji roditelji.
Cujem detonacije granata iz tog pravca.

Kroz glavu mi prolaze najcrnji scenariji. Moji u redu za vodu,
za kruh, djeca se igrala ... mrak me obavija. Trcim, ne stajem.


Prelazim most i trcim prema prolazu kroz zgradu.
Fijuk kao da mi neko pisti na uho.

U istom trenutku, u bicu, registrujem ekploziju
na sred ulice preko koje sam trcao, mozda desetak, petnaest
metara desno od mene.

Registrujem neku nanu u oker mantilu kako pokosena pada
na trotoar i registrujem ostar bol u clanku.
Kao da me je neko macolom udario po nozi.
Osjecaj kao da mi je neko zabio pljosnati kovanicu u nogu.

U bljesku mi prolazi misao o amputaciji, otkinutoj nozi
kako visi na patrljku smrskane kosti.
Onda mi prolazi kroz glavu da i dalje trcim.

Ne vjerujem da bih mogao trcati da mi je otkinuta kost.

Prolazim kroz prolaz, cuje se nova granata. Sad sam na otvorenom.
Snazno pistanje. Bacam iz nekog podzida. Granata tresnu
dovoljno blizu da mi pojede usi.

Dizem se i nastavljam trcati. Ovdje sam kao glineni golub.

Utrcavam u najblizi haustor. Utrcavam uz stepenice jer pri vratima nije sigurno. Tako mi je na ulazu poginuo komsija. Znam kako to stima.

Uz stepenice srecem grupu ljudi koji su se sklonili iz stanova
u betonsko stubiste. Sigurnije nego u stanu.

Ljudi izbezumljeni od straha od granatiranja me gledaju kao "otkud sad ti po ovom belaju".

Ja samo ustrcavam iznad njih, zurim da pogledam nogu. Samo im kazem da me
pogodio geler i da moram pogledati. Za mnom polazi jedna zabrinuta zena,
ocigledno majka djece koja su sa njom.

Podizem nogavicu. Mozda pet centimetara iznad desnog clanka nateklina sa velikom crvenom tackom.
Pece. Boli.
Raduje me rana.
Noga je cijela.
Ljuljam kost da provjerim da nije slomljena. Kost je cijela.

Ja pokazujem ljudima. Ne mogu vjerovati da sam ostao citav.

Nastavljam dalje. Moram kuci da vidim sta se tamo dogadja.

Izlazim ponovo na otvoreno. Ljudi iz haustora me dozivaju da se ne igram sa
zivotom, da sacekam malo.

Ja trcim preko otvorenog. Opet zvizduk. Bacam se u plitki jarak iza trotoara.
Detonacija ni sljepljuje kosu.

Ustajem i nastavljam trcati.

Dolazi jos jedna. Ovaj put iza mene. Utrcavam u haustor da sacekam gdje ce sljedeca pasti.
Izgleda da su poceli prebacivati vatru dalje od nas.

Nastavljam trcati. Sad sam vec blizu kuci. Sada vec u potpunom delirijumu sprintam.
Utrcavam u stan. Kroz glavu mi prolaze mracne slike.
Upadam na vrata, 'jesul' svi u redu?"

"Ma gdje si ti bolan?"

"Ma jesu li svi zivi?"

"Jes' tu smo."

"Vidi ovo."

Pokazujem nogu. Moji ne shvataju o cemu je rijec.

"Pogodila me minobacka granata. Geler. Tu u nogu."

Moji blijede.
Ne mogu vjerovati. Lezem na krevet. Rana pocinje da boli.

Pocinjem da osjecam umor.

Stavljaju mi obloge. Pece, boli - a mene zaboli. Nije ovo nista.

Kroz glavu mi prolaze pokoseni civili, pogodjeni neboderi, zgrusana krv po asfaltu, izresetano dijete, osjecaj nemoci kad se kao civil nadjes na meti granatiranja.


Ponovo mi prolazi kroz glavu kako je civilima u ovom napacenom gradu najgore.
Mi na liniji imamo vojnicki instinkt da nas cuva,
imamo jedni druge, komandu,
oruzje, kakve takve rovove.

Ovaj nas jadni svijet nema nikoga i nista da ih zastiti od granata.
Od ovakvog napada niko im ne moze pomoci.
Samo je pitanje nesretnog trenutka koji citav zivot moze pretvoriti u pakao.

U sljedecem izdanju: Ide se

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 09/2006 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
713073

Powered by Blogger.ba