Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

13.09.2006.

Majku li mu j#b#m

Nikada necu zaboraviti taj ruzni dan.

Ja dosao kuci malo na odmor.
Opustio se u nasoj dnevnoj sobi, prilegao.
Pod prozorom cujem neke srednjoskolce kako brbljaju, nabrajaju nesto.
U sanerskom stilu hvale se pred lokalnim kokicama.

Najradije bih da sute da me puste da odmaram.

Nema struje. Nema vode. Nema se sta pojesti kako treba.

Povremeno se sa brda cuje snajper kako lupa negdje po naselju.

Nemam sta specijalno da radim nego da bukvalno odmaram.

Dan je jos pa uzeo knigu da citam.

Zvoni telefon.

E kako se i sada sjecam tog pljosnatog iskrinog telefona
sto je prije rata bio standardni dio dekora modernih kancelarija i nekih kuca.
Jos mu osjecam crnu slusalicu u ruci, uglacano plasticno tijelo, brojcanik.

Ovaj telefon zvonio je samo kad se nesta vazno dogadjalo.
Ili bi me zvali hitno u bazu, ili bi me kakve vezice
zvale kuci (gdje sam inace provodio vrlo malo vremena)
pa bi se onda onako pritajeno javljao k'o krivac
jer me je jos bilo pomalo sramota od roditelja.



Javljam se.



Sa druge strane cujem zenski glas koji, cini mi se, ne poznajem.

Kaze "Ovdje ....... rodica ....."

Sad prepoznajem. Ne bih nju ocekivao ni u snu.
Otkud ona? Ne znam ni odakle mi zna broj.

"E gdje si, sta ima?"

Proreze mi kroz glavu da ovo nesta nije u redu.
Ne bi me ona bezveze zvala.
Dobro se poznajemo ali ne toliko dobro da bi me ona zvala kuci.

" moram ti reci da je poginuo ...."

Zavrti mi se u glavi.

Zaustavise mi se misli, zaustavi se vrijeme.

Ne mogu da pohvatam konce.

Cekaj malo, pa to je onaj moj najbolji drug, onaj dobricak.
Onaj najdobrodusniji, najbezazleniji od svih ljudi koje sam znao.

Pa taj nikako ne moze poginuti.

Jednostavno mi se nesta ne slaze u glavi.

Po mom privatnom zakonu univerzuma on jednostavno
ne moze poginuti u ratu.
On je previse dobar.


Osjetih u trenutku i sebicnu dimenziju ovog gubitka.

Shvatih da izgubih i posljednju staru,
predratnu vezu sa Sarajevom moje mladosti.

Prodje mi kroz glavu da uopste vise nemam predratnih prijatelja.

A u zivotu sam imao tri velika prijatelja.

Jednog odnese duhovni mrak cetnistva.

Drugog je, koji se pocetkom rata nehotice zatekao u jednom njihovom zadrtom leglu, mrak cetnicke torture izgna u daleku, za mene potpuno nedokucivu zemlju.

A evo i treceg prijatelja sada odnese cetnicki metak.

Ostadoh sam.

Moja velika prijateljstva koja su se, kako je to inace obicaj kod nas,
gradila decenijama i koja su uobicajeno trajala citav zivot
sva nestadose u jednoj godini.

... mi je bio jos jedina preostala veza sa mladoscu.
Isli smo zajedno u skolu, sjedili smo zajedno u klupi,
isli smo zajedno na ludo, najludje, nezaboravno matursko putovanje,
svuda smo visili zajedno ...


On i njegova dobra porodica me takodje zaduzise za citav zivot.

Na samom pocetku rata, prije nego sto ce na moju porodicu pasti prokletstvo cetnickog zarobljenistva, mnogi od rodjaka okrenuse nam ledja.

Nasa je kuca bila u "pogresnom" kraju. Zivjeli smo u dijelu grada koji su SDS
idioti proglasili "srpskim Sarajevom", nekim "SAO dnevna soba i kuhinja" sto bi rekli nadrealisti.
Kako smo zivjeli u nezgodnom kraju rodbina je sve manje htjela da zna za nas.
Nakon prvih barikada osjetilo se da Srbi spremaju neki belaj pa je rodbinu bio strah da se mi mozda ne ufatimo noge i da im se ne naklatimo na ledja.

U tim ranima danima rata nazva me moj .... da cuje kako smo svi.
Dok smo razgovarali o situaciji, planovima slusalicu uze njegova majka.

Sjecam se i sad njenih rjeci, kaze:
"Uzmi svoju sestricu i dodjite kod nas da se sklonite.
Ovdje kod nas je sigurno. Dijelicemo hranu i vi cete se svi zbrinuti."

Ovo "sestrica" me pogotovo zaduzi. Osjetih u njenom glasu samilost, brigu,
suosjecaj. Osjetih ono sto ne osjetih od roda svoga.

Zaduzise me ljudi tim malim ali znacajnim cinom. Zaduzise me za citav zivot ...

A onda malo kasnije u ratu, nakon kalvarije kroz koju je prosla citava
moja porodica, opet nas pozvase kod njih.
Bez struje i hrane u krugu te tople porodice - oca, majke i sina jedinca provedoh neke od najboljih dana u ratu.

U krugu te dobrocudne porodice rastopi se i moja naspanovana dusa.
U krugu ovih dobrih i neiskvarenih ljudi zaboravih na sav teror i nepravdu.
Bilo mi je kod njih kao da nije rat.
Pricali cijelu noc, igrali karte pod kandilom, jeli tanki kruh namazan
uljem i biberom ...

A onda i ja stekoh priliku da ugostim mog druga u svojoj kuci.


Pricali smo i onako bezveze hajlahali po mom sada
relativno sigurnom komsiluku satima.
Povjeri mi se on tada da je zaljubljen do daske.
Rece mi da je nasao neku divnu djevojku i da samo misli na nju.
Ne brine vise ni za sta nego samo gleda kada ce mu doci smjena i kada ce
sici sa linije da s njom provodi vrijeme.
(U ratu su se ljudi puno bolje zblizavali nego u miru.
Ratni brakovi u cak i u tinejdzerskim godinama postadose norma.)

Planirasmo tada i gdje cemo i sta cemo dalje u zivotu poslije rata,
kako cemo svi zajedno uciniti nesto jedni za drugog
da se lakse iskobeljamo iz sranja
koje ce rat neminovno ostaviti u nasoj novopecenoj zemlji.

Sa .... sam, bas kao prava ratna budala, eto par sedmica prije njegove
pogibije pravio planove kako cemo odmah po prestanku rata ici negdje na more.

Dok to planirasmo jedino strahovah da ce me moj angazman
u specijalnoj jedinici kostati ili zivota ili zdravlja
i da cu ja biti taj koji ce nesretnim dogadjajem iznevjeriti
nase romanticarske planove.

Kako smo vise pricali o miru ljepse sam se osjecao o svom prijatelju jer
sam sve vise uvidjao da je za razliku od vecine nas on u dusi ostao dobrocudno dijete i da mu se rat u stvari nije uspio uvuci pod kozu.
Sretan i zaljubljen, imao je sansu da iz rata izadje mentalno i fizicki neokrnjen.

Tog dana bio mu je prvi slobodan dan sa polozaja.
Okupa se, sredi i ode po svoju djevojku da sa njom provodi svo svoje
slobodno vrijeme kako je to neprestano prizeljkivao.

Dok su zagrljeni, u civilu, onako lijepo kao prije rata
hodali po njihovom relativno mirnom naselju
mog druga .... stize snajperski metak.

Fatalni hitac ostavi mu samo par sekundi zivota.
Ostavi mu samo toliko zivota da blago izdahne pred svojom kucom,
na rukama onih koje je najvise volio.

...


U ratu su prostorije "Oslobodjenja" koje su primale smrtovnice
bile premjestene u prostorije iza "Univerzalove" zgrade blizu veterinarskog fakulteta.

U maloj prostoriji zatece me velika guzva.
Ljudi stoje u redu, podnose smrtovnice, placaju ih bezvrijednim ratnim dinarima sto su izgledali kao novcanice za "Monopol".

Majka i otac pozdravljaju sina sehita,
ratni drugovi oprastaju se od kolege borca,
roditelji oplakuju dijete,
djeca oplakuju roditelje,
prijatelj se oprasta od prijatelja.

Izadjoh iz prostorija sretan da ce moja rijec, moj posljednji pozdrav
velikom drugu izaci u "Oslobodjenju" na vrijeme.
Sve mi je oko njega bilo vazno i veliko.
Bilo mi je jako stalo da se i ovako oprostim od njega.

Na cesti izmedju zgrada bijase dosta ljudi.
Sjecam se u tom prolazu barikade i dvojice policajaca.
Pregledavaju vojnu dokumentaciju svih muskih prolaznika.

Neko vadi iskaznicu Armije, neko HVO, neko je na radnoj obavezi.


Ja u civilu. Zaustavljaju i mene.
Pruzam iskaznicu.
Policajci prepoznaju moj odred.
Pozdravljaju me.

Izlazim kroz prolaz, skrecem na ulicu odakle cu dalje prema Novom Gradu.
Ispred mene u daljini puklo Hrasno Brdo.
U jutarnoj izmaglici vidim brdo pokriveno ostecenim
krovovima kuca na "cetiri vode" -
sjecanje na rano ratno pakleno ratiste na kojem je poginuo nas Vinko;

Odjednom zacuh oko sebe neobican zvuk - neuobicajeno sistanje.
Zvuk me kao oreol obavija sa svih strana.
Cini mi se da mi dodiruje obraze.

Ovo neko puca na mene.
Siste meci, rafal.
Mora da je sastavio sijac sa vrha Hrasno Brda.

Instinktivno se opipah da me nije pogodilo sta.
Nista. Citav!

Ne znam zasto, mozda zato sto osjetih da su iza mene civili,
ne potrcah u zaklon sto bi bilo najpametnije
nego stadoh tu na sred ulice da vidim sta se dogadja.

Vidim oko sebe ljude kako bjeze u zaklon.
Snajpersku vatru cesto je znalo pratiti granatiranje.
To je bio standardni sarajevski koktel.
Pogotovo su ovo ratno cvoriste izmedju Novog Grada i Centra
znali sistematski gadjati.
Znali su svaki dan spustiti po koju granatu
u prostore izmedju uzgrada.

Na prvi pogled ucini mi se da je sve u redu.

Onda mi dusu zapara bolna scena,
mozda najbolnija koju sam ikada vidio.

Tacno iza mene muz i zena i sincica. Djetetu
mozda cetiri godine. Vode ga izmedju njih za ruku.

Otace se sageo nad dijete. Cujem kako uzbudjeno govori.
Raskopcava ga, podize mu dzemperak, pita ga
"Sta ti je sine?".

Djecacic, mali braco, samo bolno place.
Ne vristi, nego bolno i nemocno tuli da ti se srce cupa.

Kako podigose djetetu kosuljicu i dzemper
ukazase se rupe od metaka na malom tijelu.

Lije krv.

Otac pridrzava djete za stomacic i grudni kos
a krv nadire kroz prste.

Malo tijelo, gola ledja, rupe od metaka i krv.

Ahhhhh, srce mi se dera.

Evo sav se i danas cijepam kad ovo pisem.

(Sad kad sam i sam roditelj djeteta tih godina
jos vise razumijem bol i tugu roditelja kad vidi svoje cedo
izranjavano mecima.)


Bas ovako na njihovim rukama cetnik im pogodi dijete.

Moze li biti veceg pakla za roditelja?

MA gdje mene ne pogodi, gdje da pogodi ovo dijete.

Tu pored njih stajase jedan HOS-ovac.
Plav, rascupane kose, u crnom kombinezonu,
sa nogom u gipsu i na stakama.

Izgleda zaznuto.

On prvi pritrca da pomogne da zbrine dijete
jer mitraljez i dalje lupa po nama iz daljine.

Ja sam jos uvijek oduzet prizorom. Ne mogu vjerovati
u kakvu se tragediju izrodi ono cudno, na prvi pogled bezopasno
zujanje metaka oko moje glave.

Stojim ti - ne brine me mitraljez.
Nek' me pogodi.
Zar moze biti gore od ovoga ...

Onaj HOS-ovac onda naklacen na svoje stake stade na sred ulice,
okrenu se prema cetnickom polozaju i stade da im j#b# mater.

"Dje gadjas dijete majku li ti j#b#m. Gadjaj mene pederu jedan.
P.cko jedna gadjaj mene."

Drag mi bi nekako ovaj HOS-ovac u tom trenutku.

Bas drag.

Onako izgleda nezgodan, gadan.
Na stakama stao na sred ulice - puk'o. J#b# mu mater.

Kontam takvi im i trebaju.
Da izbrisu cetnika sa lica zemlje kad ga nadju.

Ja ne mogu da pricam, da reagujem. Jos mi pred ocima ono ranjeno dijete.

U medjuvremenu dijete na rukama odnose u zaklon.
Sreca hitna pomoc je blizu. Valjda ce sve biti u redu.

Ne mogu da kazem nista.
Samo gledam niz sada praznu ulicu.

Paralizovan od bola. Potpuno tup.

Tupost prestaje, prerasta u bijes, u mrznju.

Mrzim da mrzim ali si ne mogu pomoci.

Mrzim mrznju ali mi je slatka i potrebna.

Nasladjujem se mrznjom jer mi je to jedino ostalo.

Mrzim ih k'o monstrume, mrzim ih k'o kukavice,
mrzim ih k'o supcine.

Mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja.

Onda opet bijes.

Onda smiraj.

Osjetih da sam u tom trenutku u ratu napokon izgubio nevinost. U dusi.

Vidio sam sad sve.
Vidio sam konacni horor rata.

Vidio sam mrtvog vojnika, vidio sam izmucenog civila, vidio sam cetnika kako
suta staricu u grudni kos, vidio sam cetnika kako izreseta djetesce.

Uzese mi tako mladost, uzese mi tako radost.
Uzese mi nadu, mastanje, prijatelje,
uzese mi moja zadnja utocista dobrote.

Oskrnavise me slikom tesko ranjenog djeteta.
Oskrnavise me bolom skrhanih roditelja.

Oskrnavise me slatkom zluradom zeljom da ih se onaj HOS-ovac docepa
i da ih sve pokolje.

Osjetih da nisam vise Yutel, da nisam Goran Milic, ni Josip Broz Tito.

Osjetih da nisam vise neutralno neznance iz mjesovitog braka.


Zamicem za zgradu.

Zurim kuci da obucem uniformu.
Jedva cekam da mi se pred ocima zasareni maskirna boja.

Imam par dugova za naplatiti, majku li im j#b#m.

U sljedecem izdanju: Kako boli geler

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 09/2006 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
713061

Powered by Blogger.ba