Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

06.09.2006.

Sta je meni rat

Ponekad se pozelim rata.

Pozelim se svog druge E, stopostotnog invalida
i veterana stupskog ratista,
sa kojim sam se u ratu znao tako naljustiti da ne bismo
znali je li dan ili noc, je li uopste rat i jesmo
li mi jos uvijek samo, kako su nas mnogi znali,
sarajevski zaj#banti i u sustini djeca, ili veterani bosanskog rata.

Pozelim se prilike da budem dan i noc sa ljudima koji su mi
odgovarali. Da ne razmisljam o ucenju, poslu, odgovornostima
i svemu drugome sto nosi civilni, mirnodopski zivot nego
da radim sta hocu, ili bolje receno - da ne radim nista.

Pozelim se ratnih izlazaka. Pozelim se svoje sarajevske raje,
sjedenja u polu-opremljenim kaficima u kojim si jedino mogao
piti kafu za po marku i nista drugo jer nije bilo ni para ni
izbora. Pozelim se Iggy Pop obrade "Louie, Louie" koju sam
prvi put cuo u ratu. Pozelim se spota "Draga moja BiH" i
pozelim se nocnog programa koji je vodio Adi Sarajlic u
koji su se uzivo javljali momci i cure iz cijelog grada.

Pozelim se onog jedinstva i bliskosti koje smo osjecali jedni
prema drugima u opkoljenom gradu. Pozelim se svojih komsija,
gradjana Sarajeva, sa kojima su me nas grad i nasa teska
sudbina jace vezivali nego sto su nas rat, vjera i nacija
ikad mogli razdvojiti.

Pozelim se neuspjesnog ganjanja manekenki iz one ratne agencije
za modele kojoj se vise ne sjecam imena.
Sjecam se onog gorko-slatkog Alija Dzerzelez osjecaja
kad spoznas da je ovim macama
i u ratu tatin sin bio interesantniji od ratnika.

Pozelim se biti Vikicev Specijalac iz 1. Cete.
Pozelim se onih zaj#banih faca iz moje jedinice.
Onih sto kad cujes rijec "muskarac" prvo pomislis na njih.

Pozelim se bratstva sa bracom iz Armije.
Pozelim se zahvalnog pogleda i srdacno stisnute
sake kad jedni drugima spasimo glave.
Pozelim se jedenja mesa iz konzerve nozem kojim
prethodno sebi iskopah plitki
rov da se spasim od mitraljeske vatre.

Pozelim se biti neko ko je svojim zivotom i borbom
zasluzio da bude to sto je.
Pozelim se onog jednostavnog i sirovog ratnickog
osjecaja kad se natovaris opremom, stegnes pusku
i trcecim korakom, oslobodjen svake misli,
krenes prema neprijatelju.

Pozelis se trenutaka kada si imao prilike da im u
ime nase mrtve djece i sakatih civila vratis i naplatis koju;
da im u licem-u-lice borbi vratis bar malkice
za onaj strah sto bi ti zadali
kad bi te u "lavor" rovu sastavili minobacacem.

Pozelim se muzike, hrane, radio programa, propagandistickih,
patriotski obojenih vijesti, prve prave pive pod opsadom,
hladnih jutara, hrane iz lunch paketa i cistog zraka na liniji.

Pozelim se mnogo toga iz rata ...

A onda se sjetim svojih komsija Zije i Alme*.

Zijo je prije rata bio mali privrednik.
Bio je veliki radnik, skrbnik i postenjacina.
Nakon povratka sa rada u tudjini sve je pare ulozio u svoj posao
i skolovanje djece.

Imao je starijeg sina Dzevada i kcerku Lejlu.

Ne vidjeh ih sest mjeseci od kako je poceo rat.
Znao sam samo da su mu svu imovinu cetnici potpuno opljackali
i zapalili kada su usli u njegov dio grada.
Ostade potpuno go i bos.
Sve one decenije rada u tudjini i daleko od porodice odose
ili kamionima prema Sokocu ili u dim.

A onda kada napokon saznah gdje su i kako su Zijini,
saznadoh i lose vijesti. Saznadoh da se na samom pocetku rata
njegov sin, inace uzoran student i divan momak, pridruzio
jednoj od nasih boljih izvidjacko-diverzantskih jedinica
i da je sa tom jedinicom sin od prvih dana osjetio
pravu vatru direktnih okrsaja sa cetnicima.
U jednoj akciji na Stupu kod Energoinvesta sina,
i jos mu par drugova iz jedinice, stigla je granata.

Zijo je sada imao sina sehita.

Bio sam nervozan pred prvi susret sa Zijom i
sa njegovom preostalom porodicom.
U njihovom stanu prvo ugledah Ziju, sa zamotanom rukom.
I on je bio borac i on je bio ranjen. Doceka me na vratima.
Imao sam osjecaj da je htio da me ljubi jer sam bio kod Vikica,
ali me je samo bez prestanka tapsao po ruci
preko mog ishrndanog grba specijalne jedinice.

Na prvi pogled shvatih da nesto nije u redu.
Nacin na koji me je tapsao, njegov pogled, mucanje.

U samom stanu su se osjecali duhovi.
Sablastan osjecaj praznine, hladnoce.
Na seciji je sjedila majka podvijenih nogu.
Njen izgled, njena poza, njen izraz lica iskazivali
su samo jedan osjecaj - bol.
Bol koji mi se zabode u lice kao hladni noz za led.

U sobu ulazi njihova kcerka Lejla, moja stara predratna
prijateljica, sa kafom u ruci. Place. Meni tesko.
Placem i ja. Ne znam zasto.
Valjda zato sto vidim nju kako neutjesno place.
Sjetim je se kako je prije rata bila vedra i raja.
Nikad ljuta ili neraspolozena. Sada samo place.
Mokre joj i crvene oci od suza.

Ne znam sta da radim.
Ne mogu da ih grlim jer znam da ih previse podsjecam na sina.

Onda shvatih i sta je u ovom bolnom triptihu problem sa Zijom.
Zijo je izgubio razum.
On ukocenog pogleda ne prestaje da prica o nasim pobjedama.
Prepricava mi vijesti sa ratista.
Objasnjava mi kako se u Hrasnici okuplja ogromna vojska za deblokadu.
Ne spominje sina. Samo nabraja informacije koje predvidjaju nasu
nazustavljivu pobjedu.

Ne mogoh u tom stanu izdrzati vise ni minute.
Vidim da je moja posjeta uzurpirala njihov bolni mir i da je Almi tesko.
Tesko joj je i zbog sina kojeg je izgubila od granate i
zbog muza kojeg je izgubila u mentalnom ponoru
u koji je pao da pobjegne od stvarnosti.
Tesko joj je i sto ih ja vidim takve potpuno unistene.

Pozivam Lejlu da malo prosetamo po komsiluku,
da me isprati do mosta.
Kako izadje iz kuce ona se provedri,
procvijeta kako si je stavio na sunce.
Ja iskreno ne znadoh koju temu sa njom da potegnem,
ali me ona kao da je cekala preduhitri.
Sama poce pricati o svojim planovima da nastavi fakultet,
da uci. Podsjeti me njena vedrina na onu predratnu prijateljicu
- jednostavnu, vrijednu i opustenu djevojku.
Prica ona ne prestaje o pripremanju ispita, nadi da ce se
fakulteti u ratu otvoriti za vandredne studente.
Prica a ,hvala bogu, brata ne spominje. Znam da joj
je u srcu ali takodje znam da je ovoj jadnoj djevojci
zivot u najboljim godinama smoren tragicnom porodicnom situacijom.

Rastasmo se na mostu. Pozelih joj puno srece. Ne mogoh joj
reci da bi za svoje dobro trebala malo izaci iz kuce. Osvjezit se.
U mislima mi ostase ono dvoje roditelja, unistenih ljudi.
Kroz glavu mi naravno prodje i da su moji roditelji u slicnoj situaciji
i da bi oni vjerovatno pali u slican ponor da se meni sto desi.
A sanse da se to dogodi bilo se vise nego ogromne.

Tako uvijek kad se sjetim rata lijepa sjecanja vrlo brzo
budu potisnuta sumornim uspomenama na one dobre ljude
kojima je rat unistio zivot. Ljude kojima je rat
ili u dusi ili na tijelu ostavio oziljak
koji nikada nece zarasti nego ce ostati
da ih kao ziva rana muci dok im se oci ne zaklope.

U sljedecem izdanju: Majku li mu j#b#m

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 09/2006 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
696681

Powered by Blogger.ba