Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

01.09.2006.

Optuzujem

Na azickom ratistu ostadosmo jos par dana ocekujuci novi napad. Rovovi, glad,
hladnoca, svakodnevno granatiranje, mitraljeska vatra, snajperi ...

Medjutim, novi napad se ne dogodi.

To naravno ne znaci da je azicko ratiste po bilo kom drugom osnovu bilo
sigurnije ili mirnije kada nije bilo pjesadijskih napada.
U narednim "mirnim"" danima svaki dan smo gubili po jednog vojnika.
Negdje od snajpera, negdje of granate ...

Ogavna, maglom zavijena zima, nepovoljno ratiste i
svakodnevni nepotrebni gubici stvarali su neprijatan osjecaj depresije.

Tada smo vec poceli osjecati da ce ovaj rat potrajati i da neprijatelj nece
kao nocna mora nestati nego da ce ostati u nasim zivotima
kao trajna hronicna bolest.

Meni se bilo tesko pomiriti sa cinjenicom da ce Karadzicev srednjovjekovni
mrak nadvladati Bosnom i da ce ovaj zivot ispunjem mrznjom i neprijateljstvom postati realnost.
Bilo mi je tesko prihvatiti da ce zemlja koja je mozda u nekom paralelnom svijetu i imala sansu pasti u ponor rata iz kojeg se mozda nikada vise nece moci izvuci.

...

Dodje naredjenje da se maknemo sa polozaja.
Plan je bio da se ceka noc pa da se onda izvucemo.

Dok smo cekali polazak u glavi mi se sveza suha da ce oni ponovo pokusati napad pa da ce nam silazak sa polozaja propasti.
Ne bi bio prvi put.
Znali smo tako nekad zbog pripravnosti ostati na liniji mjesecima.

Dodje noc. Iako je zimi mrak padao rano cekali smo kasnije sate da se micemo sa polozaja. Znali su ponekad rokati granatama satima poslije pada mraka tako da je najbolje bilo cekati sitnije sate.

...

Pokrenusmo se.

Kretasmo se brzo u razudjenoj koloni.
Rukama pritiskivah opremu uz tijelo da ne zvoni dok sam polu-saget u trku prelazio cestu.
Na ovom podrucju, po mraku, mogli su nas lako cuti. A to ne bi bilo dobro.

U mraku, nazirem sjenke mojih kolega kako se prebacuju niz cestu.
Nas desetak uzurbanim hodom prelazimo mjesecinom obasjani prostor.


Osjecam cudnu, vizuelnu i unutrasnju fascinaciju prizorom.

Oko mene ravna pustos pokrivena snijegom i obasjana mjesecinom. Mrtve kuce
zjape. Cuje se pucnjava u daljini.
Ispred mene sjene grupe vojnika koji u zurbi prelaze smrtonosno opasan prostor.
Iznad glava nam povremeno preleti rafal svjetlecih metaka.

Osjecam se kao da sam u paklu Staljingradske ili Lenjingradske bitke. Bar na nacin kako sam ja te bitke zamisljao.
Opkoljeni, gladni, ukljesteni u surovu i neravnopravnu borbu sa neprijateljem koji ne bira sredstva i koje ne ostavlja mnogo izbora.
Veliki belaj i velika cast.

Trcecim korakom krecemo se prema pozadini.

Ugledah jato uzarenih tackica kako se kao pcele nevjerovatno velikom brzinom krecu prema nama. Onda mi gadan zvuk zapara iznad glave.
Tackice se pretvorise u bljestave munje.

PAT!

Vatra dolazi iz pravca Nedjarica.

Pocesmo trcati. Postojala je mogucnost da nas je neko
"snimio" i da nas sada pokusavaju pogoditi. Nisu mogli PAT-om jer smo mi bili na nesto nizem nivou nego pruga, cesta i Nedzarici ali su nas zato mogli zasuti minobacackim granatama ako su nas stvarno primjetili.
Odrali bi nas da nas sastave ovako na otvorenom.

Sasuse iz PAT-a jos jedan dugi rafal. Po ovom mraku ova vatra svjetlecom municijom iznad nasih glava izgledala je kao nesto iz naucno-fantasticnih filmova.
Puca izgleda na nas Dart Vader i imperijalna garda PAT-om iz Nedzarica.

Pocese padati i granate, hvala Bogu pa malo dalje od nas. Udaljenost artiljerijske vatre bi dovoljna da nam da prostora
da se izvucemo u sigurnost lokalne baze.

Kako se cini, prezivjesmo jos jednu posjetu Azicima. Jednu od mnogih ...

...

Nakon ove zadnje posjete odlucih da pokusam da ucinim nesto kao pojedinac po pitanju unaprijedjenja odbrane.

Bio sam svjedok iz prve ruke trenda koji se morao zaustaviti.

Prvo padose Doglodi, pa Otes ... a sada su, po svemu sudeci, na redu bili Azici. To se moralo zaustaviti.

Procijenio sam da je to zapadno ratiste bilo u stvari stratiste nasih boraca i da su nemar i lose isplanirana odbrana otkucavali kao tempirana bomba koje je samo cekala da eksplodira u lice boraca i citavog grada.
Ovo je bilo kriticno ratiste koje je pod ozbiljnom navalom moglo relativno lako pasti ugrozavajuci tako citav Zapadni dio grada koji je ukljucivao Dobrinju, Mojmilo, Ali Pasino, Sokolje i podnozje same Zuci.

Cinilo mi se tada a cini mi se i sada da su se u nasoj komandi neke glavesine najvise pouzdale u cinjenicu da su Azice branili hrabri momci i da se neprijatelj nije usudjivao na bolje organizovani oklopno-mehanizovani napad (sto je mozda i bilo istina. U nekoliko napada njihovi tenkovi bi se poceli povlaciti cim bi u svojoj blizini osjetili eksploziju granate ili zolje. To mi nikada nije islo u glavu.)

Medjutim pouzdati se u ratu iskljucivo u hrabrost odbrane i kukavicluk neprijatelja bila je prava glupost.
Hrabrost i kukavicluk u ratu su vrlo promjenjljive vrijednosti;
ljudski zivot borca, bez obzira koliko hrabrog ili ustrajnog je "potrosna roba".
Ozbiljna odbrana morala se bazirati ne samo na dobrom ljudstvu nego i na dobro uredjenim polozajima, uvezanom sistemu odbrane, solidnom
sistemu snabdijevanja ...


Prvu noc nakon silaska sa ovog zadnjeg polozaja poceo sam raditi
na prijedlogu unaprijedjenja odbrane.
Uradio sam u desetine stranica teksta sa ilustracijama koje su obrazlagale kako pretvoriti Azice u vojnicki neprohodan prostor. Napraviti od Azica paukovu mrezu i pakao za neprijatelja.

Cinjenica je bila da mi nismo imali bogat izbor naoruzanja i municije.
To se nazalost nije moglo promijeniti.

Moj se plan zato koncentrisao na maksimiziranje ucinka svih drugih elemenata koje smo posjedovali - gradjevinskog materijala i otpada, radne snage, vojne vjestine i lukavstva.

Ideal su mi bili borci Sjevernog Vijetnama koji su u najzescim danima americke operacije "Nastupajuceg Groma", tepih bombardovanja pjesadijskih polozaja sjevernog Vijetnama, mogli skloniti citavu diviziju pod zemlju i tamo na sigurnom cekati nastup pjesadije.

Ideal mi je takodje bila odbrana Staljingrada gdje su Rusi Nijemcima svaku kucu i svaki stan naplacivali po jednim izgubljenim pjesadijskom vodom iako su Nijemci na tom ratistu bili znatno bolje opremljeni.

Umjesto plitkih, usranih "lavor" rovova mi bi kopali zemunice svakih desetak metara. Zemunice bi bile uvezane uvezane dubokim transejima kroz koje bi se vojnici mogli slobodno kreatati i koji bi prestavljavljali nocnu moru za "ciscenje" ako bi neprijatelj u njih upao.
Po dubini bi bile izgradjene rezervne linije odbrane i dobro zamaskirane tzv. protivoklopne otporne tacke po ugledu na otporne tacke Crvene Armije
kojima su ovi sa cesto inferiornim naoruzanjem znali zaustavljati nadiranje nadmocnih njemackih pancera. Otporne tacke bile bi izuzetno dobro ukopane u utvrdjene a bile bi popunjavane po potrebi.
Tako da kad bi se zakuhalo moj jaran iz druge cete ne bi morao izletati na golu ledinu da spuca tenka izlazuci se vatri snajpera i granata, nego bi vrebao tenka iz dobro zasusurenog i zasticenog polozaja odakle je zasticen faktorom iznenadjenja i fortifikacijama moga sebi priustiti najbolji moguci pogodak.

Radni vodovi bi se bacili na ozbiljno prekapanje Azica.
Po pozadini bi postavljali zastitne zidove od unistenih automobila za lakse prebacivanje iz i prema pozadini (slicno Dobrinji
ili Trgu Heroja/Pere Kosorica).


Dodatni problem odbrane Azica koji sam iskusio na vlastitoj kozi i koji sam
zelio dotaci bio je i psiholoski pritisak koji su borci osjecali na tom ratistu.
Ljudi su sjedili u slabo uvezanim rovovima, fizicka i tehnicka komunikacija bila je slaba, nepovezana. Borac u rovu, u trenutku artiljerijskog i pjesadijskog napada, osjecao se neobavjesten, sam, ugrozen.
U takvim trenucima morao si biti jak kao celik da ne ustanes iz rova i ufatis se noge prema pozadini.

Zbog tog psiholoskog elementa predlozio sam da se kuce i individualni polozaji povezu transejima, da se kopa pod zemljom, da vojnik uvijek ima prilike da vidi drugog vojnika sa lijeve i desne strane i da zna da pomoc moze relativno bezbjedno doci iz pozadine.
Predlagao sam da se nocu iz Novog Grada prevuku siroke betonske cijevi za kanalizaciju i da se postave dublje u pozadinu da sluze kao nadzemni transeji koji bi omogucavali nesmetano kretanje pod vatrom. To bi takodje umanjilo potrebu za kopanjem i eventualnim gubicima medju pripadnicima radnih vodova.
Predlagao sam da se na polozaje prevuku jezevi srednje velicine i da se razaspu medju kuce na prednjoj liniji tako da se u slucaju napada tenkovi ne bi mogli lako vozati kroz liniju i gaziti kroz pjesadiju.
To bi takodje i unaprijedilo efikasnost protivoklopne borbe jer bi reducirana prohodnost umanjila efikasnost tenka.
A slabo nepokretan tenk je bio dobra meta za sredstva protivoklopne odbrane koja smo mi tada posjedovali.

Nista od ovog sto sam predlagao nije bilo u potpunosti novo ili revolucionarno na sarajevskom ratistu.
Cacini na Trebevicu, Zajkovi na Zuci, Hadzijini na Dobrinji, borci na Hrasno Brdu, Trgu Pere ... gradili su ili su bili izgradili sistem odbrane kroz koji cetnici jednostavno nisu mogli proci.
Cacini rovovi i transeji bili su dva metra duboki, Zajko je pri inace dubokim rovovima imao zemunice u koje su se borci u trenucima masovnog bombardovanja (a svi znamo da je Zuc znala biti bombardovana najtezim kalibrima po sest dana bez prestanka) sklanjali i onda kad bi bombardovanje prestalo razvijali na linju da uspjesno odoli napadima.
Na Hrasno Brdu nasi su imali citav podzemni sistem tunela na podrucju oko Ozrenske i Milinkladske. Nije bilo sanse da tu ko prodje.

Na Trgu Pere nasi su prokopali zgrade i uvezali ih kombinacijom transeja i prolaza kroz same objekte a sam je Trg bio ispresjecan transejima i zaklonima napravljenim od automobila tako da su se borci u slucaju napada mogli kretati i pod najtezom vatrom slati pojacanja.

Sto je najtuznije, cetnici, koji su oko nas imali sto puta jace naoruzanje, nesmetano snabdijevanje i podrsku i koji su masovnim artiljerijskim i oklopnim sredstvima drzali vatreni obruc oko Sarajeva kojem mi nismo mogli ni na koji nacin parirati, imali su sto puta bolji sistem pjesadijskih fortifikacija nego mi u Azicima.

Azici ,jedna od najopasnijih i najugrozenijih linija odbrane grada, su u tim danima izgledali kao neka turisticka linija. Plitki rovovi, nepovezani polozaji, slabo naoruzanje, gotovo nikakva komunikacija sa pozadinom.

Ja sam nakon sto sam formulisao svoj plan preko svojih prijatelja uspio dobiti pristup nekim od vecih glavesina u komandi grada i korpusa.
Imao sam priliku i predociti svoj plan za unaprijedjenje odbrane Azica.

Ko god bi se od ovih glavesina upoznao sa planom odbrane trenutno bi ga podrzao kao nesto vrijedno poduhvata.
Na zalost, stvari su uvijek ostajale na tome. Na podrsci.
Sto sam vise obilazio ljudi i sto sam vise i u detalje obrazlagao svoj plan poceo sam se vise osjecati kao ludi naucnik.
Naucnik koji jedini u sustini stvarno vjeruje u svoju ideju,
i kojeg drugi slusaju samo ili iz zabave ili reda radi.

Tako sam se onda tu i zaustavio. Vidio sam da ovo nigdje konkretno ne vodi.
Moji planovi ostadose zakopani u mom rokovniku.
Kasnije, u napadu bijesa, kada cetnici uspjese doci do carapare bacih taj rokovnik u smece. Da me ne podjseca na "sta bi bilo kad bi bilo".

Zbog svega ovoga optuzujem nekoga ko je imao moc i odgovornost da zastiti taj dio odbrane grada i da ucini vise a nije to ucinio.
Ostavio je taj dio ratista kao siroce na milost i ne milost neprijatelju.
Nije da se nija znalo kako, nije da ljudi imali ideja - svaki je imao ako nista par dobrih ideja kako popraviti ovaj front, nije da se nije imalo cime.
Cini mi se da je jedini razlog bila nebriga.

Da budem posten moram reci da je vrhovna komanda ucinila veliku stvar za Stup
prebacivanjem "Crvenih Strijela" u Sarajevo.
Te rakete (citaj moje starije postove) kada su napokon postavljene na Sokolje zaustavile su zauvijek neprijatelja na tom ratistu i promijenile odnos snaga.

Ali morale su proci godine patnje i gubitaka mladica u najboljim godinama da
bi se napokon doslo u situaciju u kojoj se moglo reci da je to ratiste kako treba osigurano.

To se znatno ranije moglo ostvariti i bez strijela i drugih cuda da se neko stvarno htio u potpunosti pobrinuti za taj prostor i za momke koji su ga branili.

U sljedecem izdanju: Sta je meni rat


NAPOMENA: PAT je skracenica za ProtivAvionski Top. Najcesce je u pitanju bio 20 mm PAT domace izvedbe u dvocijevnoj ili trocijevnoj konfiguraciji.

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 09/2006 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
713089

Powered by Blogger.ba