Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

24.09.2006.

Kako boli geler

Na ulicama vise nikoga.
Pocele su padati granate.

Cuje se jezivo zvizdanje. Onda udar.
Detonacija odjekuje medju zgradama
kao da je neko u istom trenutku spustio
stotinu metalnih ploca na asfalt.

Pocinjem trcati.
Ovo su trenuci kada se u Sarajevu gine ili ostaje sakat.

Trcim uporedo sa nekim covjekom iz Armije.
Trcimo samo, ne pricamo.
Cuje se ponovo jaukanje granate.
Sve glasnije.

Odjednom, mozda dvadesetak metara ispred nas,
bljesnu nesto na sred ulice i onda se obavi sivim dimom.

Ovaj pored mene kaze "Eno nije pukla, j#bala majku"

U istom trenutku mi kroz glavu sve prolazi, sve mi se razjasnjava.

Vidim nakrivljen zeleni, upraseni cunak gdje viri iz asfalta.
Izgleda kao minobacacka granata.
Debela. Tesko je reci sa sigurnoscu koja je, izgleda kao 120 mm.

Razilazi se tanki dim oko mjesta udara.

Jos uvijek mi ne prolazi kroz glavu da
granata nije eksplodirala.

A sta da jeste?

Jel' bi sad sakat lezao na sred ulice i vukao po cesti svoje pokidane noge?

Ili bi zaliven u krvi hroptao i nemocnom rukom dozivao pomoc
koja ne moze doci.

Trcim uz unutrasnji rub zida zgrade koja gleda prema Vracama.
Mislim da ce tako mozda biti sigurnije jer granata u svojoj zakrivljenoj putanji ne moze pasti tako blizu zida.

A ko bi ga znao?

Kad djavo hoce upasce ti u zdep.

A i zar bi bolje prosao da padne pet metara od mene.

Prilazim kraju zgrade, izlazim prema cistini.
Iz zaklona mi masu dvojica strazara iz Armije (ili civilne zastite, ko bi ga znao).

"Sta je?"

Gledaju me nervoznim ocima, osjetis u njima onu groznicu od granata.
Niz ledja mi navire ruzni, hladni znoj sto ti podje kada cujes fijuk.

Govori mi jedan od njih:

"Ne idi tamo na otvoreno - sad je zenu ubila granata."

Ja mu ne odgovaram nista. Samo nastavljam.
Meni je pricvrljilo da se sto prije prebacim kuci.
Ko zna kako tamo gruha i kako su moji.

Oni se deru zamnom:

"Vrati se ba, naj#baces."

Sprintam.
Cujem granatu kako zvizdi.
Fijuk mi dere usi ili mi se to samo od straha cini.

Na otvorenom sam. Oko mene samo tramvajske sine i siroka ulica.
Prazni trotoari.

Puce granata. Tezak prasak odjeknu prostorom.
Ovo je haubica sa Vraca. Znam ja dobro haubicu.

Ispaljenje, fijuk, prasak. Brzi, jaci nego ovaj zadnji. Tenk!
Ne mogu da ne pogledam.
Udarila granata u neboder. Dize sa oblak dima sa viseg sprata.
Nadam se da u u sklonistu ovi sto zive na tom spratu ...

Padaju geleri i komadi zgrade svuda oko mene.

Sjetim se kako smo ucili da te tenkovski geler moze prepoloviti
na sto metara. Uhvatila me suha da ce sad tenkom razvaliti.
Vide se prokleta Vraca k'o na dlanu.

Pretrcavam preko mosta. Blizim se kraju gdje zive moji roditelji.
Cujem detonacije granata iz tog pravca.

Kroz glavu mi prolaze najcrnji scenariji. Moji u redu za vodu,
za kruh, djeca se igrala ... mrak me obavija. Trcim, ne stajem.


Prelazim most i trcim prema prolazu kroz zgradu.
Fijuk kao da mi neko pisti na uho.

U istom trenutku, u bicu, registrujem ekploziju
na sred ulice preko koje sam trcao, mozda desetak, petnaest
metara desno od mene.

Registrujem neku nanu u oker mantilu kako pokosena pada
na trotoar i registrujem ostar bol u clanku.
Kao da me je neko macolom udario po nozi.
Osjecaj kao da mi je neko zabio pljosnati kovanicu u nogu.

U bljesku mi prolazi misao o amputaciji, otkinutoj nozi
kako visi na patrljku smrskane kosti.
Onda mi prolazi kroz glavu da i dalje trcim.

Ne vjerujem da bih mogao trcati da mi je otkinuta kost.

Prolazim kroz prolaz, cuje se nova granata. Sad sam na otvorenom.
Snazno pistanje. Bacam iz nekog podzida. Granata tresnu
dovoljno blizu da mi pojede usi.

Dizem se i nastavljam trcati. Ovdje sam kao glineni golub.

Utrcavam u najblizi haustor. Utrcavam uz stepenice jer pri vratima nije sigurno. Tako mi je na ulazu poginuo komsija. Znam kako to stima.

Uz stepenice srecem grupu ljudi koji su se sklonili iz stanova
u betonsko stubiste. Sigurnije nego u stanu.

Ljudi izbezumljeni od straha od granatiranja me gledaju kao "otkud sad ti po ovom belaju".

Ja samo ustrcavam iznad njih, zurim da pogledam nogu. Samo im kazem da me
pogodio geler i da moram pogledati. Za mnom polazi jedna zabrinuta zena,
ocigledno majka djece koja su sa njom.

Podizem nogavicu. Mozda pet centimetara iznad desnog clanka nateklina sa velikom crvenom tackom.
Pece. Boli.
Raduje me rana.
Noga je cijela.
Ljuljam kost da provjerim da nije slomljena. Kost je cijela.

Ja pokazujem ljudima. Ne mogu vjerovati da sam ostao citav.

Nastavljam dalje. Moram kuci da vidim sta se tamo dogadja.

Izlazim ponovo na otvoreno. Ljudi iz haustora me dozivaju da se ne igram sa
zivotom, da sacekam malo.

Ja trcim preko otvorenog. Opet zvizduk. Bacam se u plitki jarak iza trotoara.
Detonacija ni sljepljuje kosu.

Ustajem i nastavljam trcati.

Dolazi jos jedna. Ovaj put iza mene. Utrcavam u haustor da sacekam gdje ce sljedeca pasti.
Izgleda da su poceli prebacivati vatru dalje od nas.

Nastavljam trcati. Sad sam vec blizu kuci. Sada vec u potpunom delirijumu sprintam.
Utrcavam u stan. Kroz glavu mi prolaze mracne slike.
Upadam na vrata, 'jesul' svi u redu?"

"Ma gdje si ti bolan?"

"Ma jesu li svi zivi?"

"Jes' tu smo."

"Vidi ovo."

Pokazujem nogu. Moji ne shvataju o cemu je rijec.

"Pogodila me minobacka granata. Geler. Tu u nogu."

Moji blijede.
Ne mogu vjerovati. Lezem na krevet. Rana pocinje da boli.

Pocinjem da osjecam umor.

Stavljaju mi obloge. Pece, boli - a mene zaboli. Nije ovo nista.

Kroz glavu mi prolaze pokoseni civili, pogodjeni neboderi, zgrusana krv po asfaltu, izresetano dijete, osjecaj nemoci kad se kao civil nadjes na meti granatiranja.


Ponovo mi prolazi kroz glavu kako je civilima u ovom napacenom gradu najgore.
Mi na liniji imamo vojnicki instinkt da nas cuva,
imamo jedni druge, komandu,
oruzje, kakve takve rovove.

Ovaj nas jadni svijet nema nikoga i nista da ih zastiti od granata.
Od ovakvog napada niko im ne moze pomoci.
Samo je pitanje nesretnog trenutka koji citav zivot moze pretvoriti u pakao.

U sljedecem izdanju: Ide se

13.09.2006.

Majku li mu j#b#m

Nikada necu zaboraviti taj ruzni dan.

Ja dosao kuci malo na odmor.
Opustio se u nasoj dnevnoj sobi, prilegao.
Pod prozorom cujem neke srednjoskolce kako brbljaju, nabrajaju nesto.
U sanerskom stilu hvale se pred lokalnim kokicama.

Najradije bih da sute da me puste da odmaram.

Nema struje. Nema vode. Nema se sta pojesti kako treba.

Povremeno se sa brda cuje snajper kako lupa negdje po naselju.

Nemam sta specijalno da radim nego da bukvalno odmaram.

Dan je jos pa uzeo knigu da citam.

Zvoni telefon.

E kako se i sada sjecam tog pljosnatog iskrinog telefona
sto je prije rata bio standardni dio dekora modernih kancelarija i nekih kuca.
Jos mu osjecam crnu slusalicu u ruci, uglacano plasticno tijelo, brojcanik.

Ovaj telefon zvonio je samo kad se nesta vazno dogadjalo.
Ili bi me zvali hitno u bazu, ili bi me kakve vezice
zvale kuci (gdje sam inace provodio vrlo malo vremena)
pa bi se onda onako pritajeno javljao k'o krivac
jer me je jos bilo pomalo sramota od roditelja.



Javljam se.



Sa druge strane cujem zenski glas koji, cini mi se, ne poznajem.

Kaze "Ovdje ....... rodica ....."

Sad prepoznajem. Ne bih nju ocekivao ni u snu.
Otkud ona? Ne znam ni odakle mi zna broj.

"E gdje si, sta ima?"

Proreze mi kroz glavu da ovo nesta nije u redu.
Ne bi me ona bezveze zvala.
Dobro se poznajemo ali ne toliko dobro da bi me ona zvala kuci.

" moram ti reci da je poginuo ...."

Zavrti mi se u glavi.

Zaustavise mi se misli, zaustavi se vrijeme.

Ne mogu da pohvatam konce.

Cekaj malo, pa to je onaj moj najbolji drug, onaj dobricak.
Onaj najdobrodusniji, najbezazleniji od svih ljudi koje sam znao.

Pa taj nikako ne moze poginuti.

Jednostavno mi se nesta ne slaze u glavi.

Po mom privatnom zakonu univerzuma on jednostavno
ne moze poginuti u ratu.
On je previse dobar.


Osjetih u trenutku i sebicnu dimenziju ovog gubitka.

Shvatih da izgubih i posljednju staru,
predratnu vezu sa Sarajevom moje mladosti.

Prodje mi kroz glavu da uopste vise nemam predratnih prijatelja.

A u zivotu sam imao tri velika prijatelja.

Jednog odnese duhovni mrak cetnistva.

Drugog je, koji se pocetkom rata nehotice zatekao u jednom njihovom zadrtom leglu, mrak cetnicke torture izgna u daleku, za mene potpuno nedokucivu zemlju.

A evo i treceg prijatelja sada odnese cetnicki metak.

Ostadoh sam.

Moja velika prijateljstva koja su se, kako je to inace obicaj kod nas,
gradila decenijama i koja su uobicajeno trajala citav zivot
sva nestadose u jednoj godini.

... mi je bio jos jedina preostala veza sa mladoscu.
Isli smo zajedno u skolu, sjedili smo zajedno u klupi,
isli smo zajedno na ludo, najludje, nezaboravno matursko putovanje,
svuda smo visili zajedno ...


On i njegova dobra porodica me takodje zaduzise za citav zivot.

Na samom pocetku rata, prije nego sto ce na moju porodicu pasti prokletstvo cetnickog zarobljenistva, mnogi od rodjaka okrenuse nam ledja.

Nasa je kuca bila u "pogresnom" kraju. Zivjeli smo u dijelu grada koji su SDS
idioti proglasili "srpskim Sarajevom", nekim "SAO dnevna soba i kuhinja" sto bi rekli nadrealisti.
Kako smo zivjeli u nezgodnom kraju rodbina je sve manje htjela da zna za nas.
Nakon prvih barikada osjetilo se da Srbi spremaju neki belaj pa je rodbinu bio strah da se mi mozda ne ufatimo noge i da im se ne naklatimo na ledja.

U tim ranima danima rata nazva me moj .... da cuje kako smo svi.
Dok smo razgovarali o situaciji, planovima slusalicu uze njegova majka.

Sjecam se i sad njenih rjeci, kaze:
"Uzmi svoju sestricu i dodjite kod nas da se sklonite.
Ovdje kod nas je sigurno. Dijelicemo hranu i vi cete se svi zbrinuti."

Ovo "sestrica" me pogotovo zaduzi. Osjetih u njenom glasu samilost, brigu,
suosjecaj. Osjetih ono sto ne osjetih od roda svoga.

Zaduzise me ljudi tim malim ali znacajnim cinom. Zaduzise me za citav zivot ...

A onda malo kasnije u ratu, nakon kalvarije kroz koju je prosla citava
moja porodica, opet nas pozvase kod njih.
Bez struje i hrane u krugu te tople porodice - oca, majke i sina jedinca provedoh neke od najboljih dana u ratu.

U krugu te dobrocudne porodice rastopi se i moja naspanovana dusa.
U krugu ovih dobrih i neiskvarenih ljudi zaboravih na sav teror i nepravdu.
Bilo mi je kod njih kao da nije rat.
Pricali cijelu noc, igrali karte pod kandilom, jeli tanki kruh namazan
uljem i biberom ...

A onda i ja stekoh priliku da ugostim mog druga u svojoj kuci.


Pricali smo i onako bezveze hajlahali po mom sada
relativno sigurnom komsiluku satima.
Povjeri mi se on tada da je zaljubljen do daske.
Rece mi da je nasao neku divnu djevojku i da samo misli na nju.
Ne brine vise ni za sta nego samo gleda kada ce mu doci smjena i kada ce
sici sa linije da s njom provodi vrijeme.
(U ratu su se ljudi puno bolje zblizavali nego u miru.
Ratni brakovi u cak i u tinejdzerskim godinama postadose norma.)

Planirasmo tada i gdje cemo i sta cemo dalje u zivotu poslije rata,
kako cemo svi zajedno uciniti nesto jedni za drugog
da se lakse iskobeljamo iz sranja
koje ce rat neminovno ostaviti u nasoj novopecenoj zemlji.

Sa .... sam, bas kao prava ratna budala, eto par sedmica prije njegove
pogibije pravio planove kako cemo odmah po prestanku rata ici negdje na more.

Dok to planirasmo jedino strahovah da ce me moj angazman
u specijalnoj jedinici kostati ili zivota ili zdravlja
i da cu ja biti taj koji ce nesretnim dogadjajem iznevjeriti
nase romanticarske planove.

Kako smo vise pricali o miru ljepse sam se osjecao o svom prijatelju jer
sam sve vise uvidjao da je za razliku od vecine nas on u dusi ostao dobrocudno dijete i da mu se rat u stvari nije uspio uvuci pod kozu.
Sretan i zaljubljen, imao je sansu da iz rata izadje mentalno i fizicki neokrnjen.

Tog dana bio mu je prvi slobodan dan sa polozaja.
Okupa se, sredi i ode po svoju djevojku da sa njom provodi svo svoje
slobodno vrijeme kako je to neprestano prizeljkivao.

Dok su zagrljeni, u civilu, onako lijepo kao prije rata
hodali po njihovom relativno mirnom naselju
mog druga .... stize snajperski metak.

Fatalni hitac ostavi mu samo par sekundi zivota.
Ostavi mu samo toliko zivota da blago izdahne pred svojom kucom,
na rukama onih koje je najvise volio.

...


U ratu su prostorije "Oslobodjenja" koje su primale smrtovnice
bile premjestene u prostorije iza "Univerzalove" zgrade blizu veterinarskog fakulteta.

U maloj prostoriji zatece me velika guzva.
Ljudi stoje u redu, podnose smrtovnice, placaju ih bezvrijednim ratnim dinarima sto su izgledali kao novcanice za "Monopol".

Majka i otac pozdravljaju sina sehita,
ratni drugovi oprastaju se od kolege borca,
roditelji oplakuju dijete,
djeca oplakuju roditelje,
prijatelj se oprasta od prijatelja.

Izadjoh iz prostorija sretan da ce moja rijec, moj posljednji pozdrav
velikom drugu izaci u "Oslobodjenju" na vrijeme.
Sve mi je oko njega bilo vazno i veliko.
Bilo mi je jako stalo da se i ovako oprostim od njega.

Na cesti izmedju zgrada bijase dosta ljudi.
Sjecam se u tom prolazu barikade i dvojice policajaca.
Pregledavaju vojnu dokumentaciju svih muskih prolaznika.

Neko vadi iskaznicu Armije, neko HVO, neko je na radnoj obavezi.


Ja u civilu. Zaustavljaju i mene.
Pruzam iskaznicu.
Policajci prepoznaju moj odred.
Pozdravljaju me.

Izlazim kroz prolaz, skrecem na ulicu odakle cu dalje prema Novom Gradu.
Ispred mene u daljini puklo Hrasno Brdo.
U jutarnoj izmaglici vidim brdo pokriveno ostecenim
krovovima kuca na "cetiri vode" -
sjecanje na rano ratno pakleno ratiste na kojem je poginuo nas Vinko;

Odjednom zacuh oko sebe neobican zvuk - neuobicajeno sistanje.
Zvuk me kao oreol obavija sa svih strana.
Cini mi se da mi dodiruje obraze.

Ovo neko puca na mene.
Siste meci, rafal.
Mora da je sastavio sijac sa vrha Hrasno Brda.

Instinktivno se opipah da me nije pogodilo sta.
Nista. Citav!

Ne znam zasto, mozda zato sto osjetih da su iza mene civili,
ne potrcah u zaklon sto bi bilo najpametnije
nego stadoh tu na sred ulice da vidim sta se dogadja.

Vidim oko sebe ljude kako bjeze u zaklon.
Snajpersku vatru cesto je znalo pratiti granatiranje.
To je bio standardni sarajevski koktel.
Pogotovo su ovo ratno cvoriste izmedju Novog Grada i Centra
znali sistematski gadjati.
Znali su svaki dan spustiti po koju granatu
u prostore izmedju uzgrada.

Na prvi pogled ucini mi se da je sve u redu.

Onda mi dusu zapara bolna scena,
mozda najbolnija koju sam ikada vidio.

Tacno iza mene muz i zena i sincica. Djetetu
mozda cetiri godine. Vode ga izmedju njih za ruku.

Otace se sageo nad dijete. Cujem kako uzbudjeno govori.
Raskopcava ga, podize mu dzemperak, pita ga
"Sta ti je sine?".

Djecacic, mali braco, samo bolno place.
Ne vristi, nego bolno i nemocno tuli da ti se srce cupa.

Kako podigose djetetu kosuljicu i dzemper
ukazase se rupe od metaka na malom tijelu.

Lije krv.

Otac pridrzava djete za stomacic i grudni kos
a krv nadire kroz prste.

Malo tijelo, gola ledja, rupe od metaka i krv.

Ahhhhh, srce mi se dera.

Evo sav se i danas cijepam kad ovo pisem.

(Sad kad sam i sam roditelj djeteta tih godina
jos vise razumijem bol i tugu roditelja kad vidi svoje cedo
izranjavano mecima.)


Bas ovako na njihovim rukama cetnik im pogodi dijete.

Moze li biti veceg pakla za roditelja?

MA gdje mene ne pogodi, gdje da pogodi ovo dijete.

Tu pored njih stajase jedan HOS-ovac.
Plav, rascupane kose, u crnom kombinezonu,
sa nogom u gipsu i na stakama.

Izgleda zaznuto.

On prvi pritrca da pomogne da zbrine dijete
jer mitraljez i dalje lupa po nama iz daljine.

Ja sam jos uvijek oduzet prizorom. Ne mogu vjerovati
u kakvu se tragediju izrodi ono cudno, na prvi pogled bezopasno
zujanje metaka oko moje glave.

Stojim ti - ne brine me mitraljez.
Nek' me pogodi.
Zar moze biti gore od ovoga ...

Onaj HOS-ovac onda naklacen na svoje stake stade na sred ulice,
okrenu se prema cetnickom polozaju i stade da im j#b# mater.

"Dje gadjas dijete majku li ti j#b#m. Gadjaj mene pederu jedan.
P.cko jedna gadjaj mene."

Drag mi bi nekako ovaj HOS-ovac u tom trenutku.

Bas drag.

Onako izgleda nezgodan, gadan.
Na stakama stao na sred ulice - puk'o. J#b# mu mater.

Kontam takvi im i trebaju.
Da izbrisu cetnika sa lica zemlje kad ga nadju.

Ja ne mogu da pricam, da reagujem. Jos mi pred ocima ono ranjeno dijete.

U medjuvremenu dijete na rukama odnose u zaklon.
Sreca hitna pomoc je blizu. Valjda ce sve biti u redu.

Ne mogu da kazem nista.
Samo gledam niz sada praznu ulicu.

Paralizovan od bola. Potpuno tup.

Tupost prestaje, prerasta u bijes, u mrznju.

Mrzim da mrzim ali si ne mogu pomoci.

Mrzim mrznju ali mi je slatka i potrebna.

Nasladjujem se mrznjom jer mi je to jedino ostalo.

Mrzim ih k'o monstrume, mrzim ih k'o kukavice,
mrzim ih k'o supcine.

Mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja, mrznja.

Onda opet bijes.

Onda smiraj.

Osjetih da sam u tom trenutku u ratu napokon izgubio nevinost. U dusi.

Vidio sam sad sve.
Vidio sam konacni horor rata.

Vidio sam mrtvog vojnika, vidio sam izmucenog civila, vidio sam cetnika kako
suta staricu u grudni kos, vidio sam cetnika kako izreseta djetesce.

Uzese mi tako mladost, uzese mi tako radost.
Uzese mi nadu, mastanje, prijatelje,
uzese mi moja zadnja utocista dobrote.

Oskrnavise me slikom tesko ranjenog djeteta.
Oskrnavise me bolom skrhanih roditelja.

Oskrnavise me slatkom zluradom zeljom da ih se onaj HOS-ovac docepa
i da ih sve pokolje.

Osjetih da nisam vise Yutel, da nisam Goran Milic, ni Josip Broz Tito.

Osjetih da nisam vise neutralno neznance iz mjesovitog braka.


Zamicem za zgradu.

Zurim kuci da obucem uniformu.
Jedva cekam da mi se pred ocima zasareni maskirna boja.

Imam par dugova za naplatiti, majku li im j#b#m.

U sljedecem izdanju: Kako boli geler

06.09.2006.

Sta je meni rat

Ponekad se pozelim rata.

Pozelim se svog druge E, stopostotnog invalida
i veterana stupskog ratista,
sa kojim sam se u ratu znao tako naljustiti da ne bismo
znali je li dan ili noc, je li uopste rat i jesmo
li mi jos uvijek samo, kako su nas mnogi znali,
sarajevski zaj#banti i u sustini djeca, ili veterani bosanskog rata.

Pozelim se prilike da budem dan i noc sa ljudima koji su mi
odgovarali. Da ne razmisljam o ucenju, poslu, odgovornostima
i svemu drugome sto nosi civilni, mirnodopski zivot nego
da radim sta hocu, ili bolje receno - da ne radim nista.

Pozelim se ratnih izlazaka. Pozelim se svoje sarajevske raje,
sjedenja u polu-opremljenim kaficima u kojim si jedino mogao
piti kafu za po marku i nista drugo jer nije bilo ni para ni
izbora. Pozelim se Iggy Pop obrade "Louie, Louie" koju sam
prvi put cuo u ratu. Pozelim se spota "Draga moja BiH" i
pozelim se nocnog programa koji je vodio Adi Sarajlic u
koji su se uzivo javljali momci i cure iz cijelog grada.

Pozelim se onog jedinstva i bliskosti koje smo osjecali jedni
prema drugima u opkoljenom gradu. Pozelim se svojih komsija,
gradjana Sarajeva, sa kojima su me nas grad i nasa teska
sudbina jace vezivali nego sto su nas rat, vjera i nacija
ikad mogli razdvojiti.

Pozelim se neuspjesnog ganjanja manekenki iz one ratne agencije
za modele kojoj se vise ne sjecam imena.
Sjecam se onog gorko-slatkog Alija Dzerzelez osjecaja
kad spoznas da je ovim macama
i u ratu tatin sin bio interesantniji od ratnika.

Pozelim se biti Vikicev Specijalac iz 1. Cete.
Pozelim se onih zaj#banih faca iz moje jedinice.
Onih sto kad cujes rijec "muskarac" prvo pomislis na njih.

Pozelim se bratstva sa bracom iz Armije.
Pozelim se zahvalnog pogleda i srdacno stisnute
sake kad jedni drugima spasimo glave.
Pozelim se jedenja mesa iz konzerve nozem kojim
prethodno sebi iskopah plitki
rov da se spasim od mitraljeske vatre.

Pozelim se biti neko ko je svojim zivotom i borbom
zasluzio da bude to sto je.
Pozelim se onog jednostavnog i sirovog ratnickog
osjecaja kad se natovaris opremom, stegnes pusku
i trcecim korakom, oslobodjen svake misli,
krenes prema neprijatelju.

Pozelis se trenutaka kada si imao prilike da im u
ime nase mrtve djece i sakatih civila vratis i naplatis koju;
da im u licem-u-lice borbi vratis bar malkice
za onaj strah sto bi ti zadali
kad bi te u "lavor" rovu sastavili minobacacem.

Pozelim se muzike, hrane, radio programa, propagandistickih,
patriotski obojenih vijesti, prve prave pive pod opsadom,
hladnih jutara, hrane iz lunch paketa i cistog zraka na liniji.

Pozelim se mnogo toga iz rata ...

A onda se sjetim svojih komsija Zije i Alme*.

Zijo je prije rata bio mali privrednik.
Bio je veliki radnik, skrbnik i postenjacina.
Nakon povratka sa rada u tudjini sve je pare ulozio u svoj posao
i skolovanje djece.

Imao je starijeg sina Dzevada i kcerku Lejlu.

Ne vidjeh ih sest mjeseci od kako je poceo rat.
Znao sam samo da su mu svu imovinu cetnici potpuno opljackali
i zapalili kada su usli u njegov dio grada.
Ostade potpuno go i bos.
Sve one decenije rada u tudjini i daleko od porodice odose
ili kamionima prema Sokocu ili u dim.

A onda kada napokon saznah gdje su i kako su Zijini,
saznadoh i lose vijesti. Saznadoh da se na samom pocetku rata
njegov sin, inace uzoran student i divan momak, pridruzio
jednoj od nasih boljih izvidjacko-diverzantskih jedinica
i da je sa tom jedinicom sin od prvih dana osjetio
pravu vatru direktnih okrsaja sa cetnicima.
U jednoj akciji na Stupu kod Energoinvesta sina,
i jos mu par drugova iz jedinice, stigla je granata.

Zijo je sada imao sina sehita.

Bio sam nervozan pred prvi susret sa Zijom i
sa njegovom preostalom porodicom.
U njihovom stanu prvo ugledah Ziju, sa zamotanom rukom.
I on je bio borac i on je bio ranjen. Doceka me na vratima.
Imao sam osjecaj da je htio da me ljubi jer sam bio kod Vikica,
ali me je samo bez prestanka tapsao po ruci
preko mog ishrndanog grba specijalne jedinice.

Na prvi pogled shvatih da nesto nije u redu.
Nacin na koji me je tapsao, njegov pogled, mucanje.

U samom stanu su se osjecali duhovi.
Sablastan osjecaj praznine, hladnoce.
Na seciji je sjedila majka podvijenih nogu.
Njen izgled, njena poza, njen izraz lica iskazivali
su samo jedan osjecaj - bol.
Bol koji mi se zabode u lice kao hladni noz za led.

U sobu ulazi njihova kcerka Lejla, moja stara predratna
prijateljica, sa kafom u ruci. Place. Meni tesko.
Placem i ja. Ne znam zasto.
Valjda zato sto vidim nju kako neutjesno place.
Sjetim je se kako je prije rata bila vedra i raja.
Nikad ljuta ili neraspolozena. Sada samo place.
Mokre joj i crvene oci od suza.

Ne znam sta da radim.
Ne mogu da ih grlim jer znam da ih previse podsjecam na sina.

Onda shvatih i sta je u ovom bolnom triptihu problem sa Zijom.
Zijo je izgubio razum.
On ukocenog pogleda ne prestaje da prica o nasim pobjedama.
Prepricava mi vijesti sa ratista.
Objasnjava mi kako se u Hrasnici okuplja ogromna vojska za deblokadu.
Ne spominje sina. Samo nabraja informacije koje predvidjaju nasu
nazustavljivu pobjedu.

Ne mogoh u tom stanu izdrzati vise ni minute.
Vidim da je moja posjeta uzurpirala njihov bolni mir i da je Almi tesko.
Tesko joj je i zbog sina kojeg je izgubila od granate i
zbog muza kojeg je izgubila u mentalnom ponoru
u koji je pao da pobjegne od stvarnosti.
Tesko joj je i sto ih ja vidim takve potpuno unistene.

Pozivam Lejlu da malo prosetamo po komsiluku,
da me isprati do mosta.
Kako izadje iz kuce ona se provedri,
procvijeta kako si je stavio na sunce.
Ja iskreno ne znadoh koju temu sa njom da potegnem,
ali me ona kao da je cekala preduhitri.
Sama poce pricati o svojim planovima da nastavi fakultet,
da uci. Podsjeti me njena vedrina na onu predratnu prijateljicu
- jednostavnu, vrijednu i opustenu djevojku.
Prica ona ne prestaje o pripremanju ispita, nadi da ce se
fakulteti u ratu otvoriti za vandredne studente.
Prica a ,hvala bogu, brata ne spominje. Znam da joj
je u srcu ali takodje znam da je ovoj jadnoj djevojci
zivot u najboljim godinama smoren tragicnom porodicnom situacijom.

Rastasmo se na mostu. Pozelih joj puno srece. Ne mogoh joj
reci da bi za svoje dobro trebala malo izaci iz kuce. Osvjezit se.
U mislima mi ostase ono dvoje roditelja, unistenih ljudi.
Kroz glavu mi naravno prodje i da su moji roditelji u slicnoj situaciji
i da bi oni vjerovatno pali u slican ponor da se meni sto desi.
A sanse da se to dogodi bilo se vise nego ogromne.

Tako uvijek kad se sjetim rata lijepa sjecanja vrlo brzo
budu potisnuta sumornim uspomenama na one dobre ljude
kojima je rat unistio zivot. Ljude kojima je rat
ili u dusi ili na tijelu ostavio oziljak
koji nikada nece zarasti nego ce ostati
da ih kao ziva rana muci dok im se oci ne zaklope.

U sljedecem izdanju: Majku li mu j#b#m

01.09.2006.

Optuzujem

Na azickom ratistu ostadosmo jos par dana ocekujuci novi napad. Rovovi, glad,
hladnoca, svakodnevno granatiranje, mitraljeska vatra, snajperi ...

Medjutim, novi napad se ne dogodi.

To naravno ne znaci da je azicko ratiste po bilo kom drugom osnovu bilo
sigurnije ili mirnije kada nije bilo pjesadijskih napada.
U narednim "mirnim"" danima svaki dan smo gubili po jednog vojnika.
Negdje od snajpera, negdje of granate ...

Ogavna, maglom zavijena zima, nepovoljno ratiste i
svakodnevni nepotrebni gubici stvarali su neprijatan osjecaj depresije.

Tada smo vec poceli osjecati da ce ovaj rat potrajati i da neprijatelj nece
kao nocna mora nestati nego da ce ostati u nasim zivotima
kao trajna hronicna bolest.

Meni se bilo tesko pomiriti sa cinjenicom da ce Karadzicev srednjovjekovni
mrak nadvladati Bosnom i da ce ovaj zivot ispunjem mrznjom i neprijateljstvom postati realnost.
Bilo mi je tesko prihvatiti da ce zemlja koja je mozda u nekom paralelnom svijetu i imala sansu pasti u ponor rata iz kojeg se mozda nikada vise nece moci izvuci.

...

Dodje naredjenje da se maknemo sa polozaja.
Plan je bio da se ceka noc pa da se onda izvucemo.

Dok smo cekali polazak u glavi mi se sveza suha da ce oni ponovo pokusati napad pa da ce nam silazak sa polozaja propasti.
Ne bi bio prvi put.
Znali smo tako nekad zbog pripravnosti ostati na liniji mjesecima.

Dodje noc. Iako je zimi mrak padao rano cekali smo kasnije sate da se micemo sa polozaja. Znali su ponekad rokati granatama satima poslije pada mraka tako da je najbolje bilo cekati sitnije sate.

...

Pokrenusmo se.

Kretasmo se brzo u razudjenoj koloni.
Rukama pritiskivah opremu uz tijelo da ne zvoni dok sam polu-saget u trku prelazio cestu.
Na ovom podrucju, po mraku, mogli su nas lako cuti. A to ne bi bilo dobro.

U mraku, nazirem sjenke mojih kolega kako se prebacuju niz cestu.
Nas desetak uzurbanim hodom prelazimo mjesecinom obasjani prostor.


Osjecam cudnu, vizuelnu i unutrasnju fascinaciju prizorom.

Oko mene ravna pustos pokrivena snijegom i obasjana mjesecinom. Mrtve kuce
zjape. Cuje se pucnjava u daljini.
Ispred mene sjene grupe vojnika koji u zurbi prelaze smrtonosno opasan prostor.
Iznad glava nam povremeno preleti rafal svjetlecih metaka.

Osjecam se kao da sam u paklu Staljingradske ili Lenjingradske bitke. Bar na nacin kako sam ja te bitke zamisljao.
Opkoljeni, gladni, ukljesteni u surovu i neravnopravnu borbu sa neprijateljem koji ne bira sredstva i koje ne ostavlja mnogo izbora.
Veliki belaj i velika cast.

Trcecim korakom krecemo se prema pozadini.

Ugledah jato uzarenih tackica kako se kao pcele nevjerovatno velikom brzinom krecu prema nama. Onda mi gadan zvuk zapara iznad glave.
Tackice se pretvorise u bljestave munje.

PAT!

Vatra dolazi iz pravca Nedjarica.

Pocesmo trcati. Postojala je mogucnost da nas je neko
"snimio" i da nas sada pokusavaju pogoditi. Nisu mogli PAT-om jer smo mi bili na nesto nizem nivou nego pruga, cesta i Nedzarici ali su nas zato mogli zasuti minobacackim granatama ako su nas stvarno primjetili.
Odrali bi nas da nas sastave ovako na otvorenom.

Sasuse iz PAT-a jos jedan dugi rafal. Po ovom mraku ova vatra svjetlecom municijom iznad nasih glava izgledala je kao nesto iz naucno-fantasticnih filmova.
Puca izgleda na nas Dart Vader i imperijalna garda PAT-om iz Nedzarica.

Pocese padati i granate, hvala Bogu pa malo dalje od nas. Udaljenost artiljerijske vatre bi dovoljna da nam da prostora
da se izvucemo u sigurnost lokalne baze.

Kako se cini, prezivjesmo jos jednu posjetu Azicima. Jednu od mnogih ...

...

Nakon ove zadnje posjete odlucih da pokusam da ucinim nesto kao pojedinac po pitanju unaprijedjenja odbrane.

Bio sam svjedok iz prve ruke trenda koji se morao zaustaviti.

Prvo padose Doglodi, pa Otes ... a sada su, po svemu sudeci, na redu bili Azici. To se moralo zaustaviti.

Procijenio sam da je to zapadno ratiste bilo u stvari stratiste nasih boraca i da su nemar i lose isplanirana odbrana otkucavali kao tempirana bomba koje je samo cekala da eksplodira u lice boraca i citavog grada.
Ovo je bilo kriticno ratiste koje je pod ozbiljnom navalom moglo relativno lako pasti ugrozavajuci tako citav Zapadni dio grada koji je ukljucivao Dobrinju, Mojmilo, Ali Pasino, Sokolje i podnozje same Zuci.

Cinilo mi se tada a cini mi se i sada da su se u nasoj komandi neke glavesine najvise pouzdale u cinjenicu da su Azice branili hrabri momci i da se neprijatelj nije usudjivao na bolje organizovani oklopno-mehanizovani napad (sto je mozda i bilo istina. U nekoliko napada njihovi tenkovi bi se poceli povlaciti cim bi u svojoj blizini osjetili eksploziju granate ili zolje. To mi nikada nije islo u glavu.)

Medjutim pouzdati se u ratu iskljucivo u hrabrost odbrane i kukavicluk neprijatelja bila je prava glupost.
Hrabrost i kukavicluk u ratu su vrlo promjenjljive vrijednosti;
ljudski zivot borca, bez obzira koliko hrabrog ili ustrajnog je "potrosna roba".
Ozbiljna odbrana morala se bazirati ne samo na dobrom ljudstvu nego i na dobro uredjenim polozajima, uvezanom sistemu odbrane, solidnom
sistemu snabdijevanja ...


Prvu noc nakon silaska sa ovog zadnjeg polozaja poceo sam raditi
na prijedlogu unaprijedjenja odbrane.
Uradio sam u desetine stranica teksta sa ilustracijama koje su obrazlagale kako pretvoriti Azice u vojnicki neprohodan prostor. Napraviti od Azica paukovu mrezu i pakao za neprijatelja.

Cinjenica je bila da mi nismo imali bogat izbor naoruzanja i municije.
To se nazalost nije moglo promijeniti.

Moj se plan zato koncentrisao na maksimiziranje ucinka svih drugih elemenata koje smo posjedovali - gradjevinskog materijala i otpada, radne snage, vojne vjestine i lukavstva.

Ideal su mi bili borci Sjevernog Vijetnama koji su u najzescim danima americke operacije "Nastupajuceg Groma", tepih bombardovanja pjesadijskih polozaja sjevernog Vijetnama, mogli skloniti citavu diviziju pod zemlju i tamo na sigurnom cekati nastup pjesadije.

Ideal mi je takodje bila odbrana Staljingrada gdje su Rusi Nijemcima svaku kucu i svaki stan naplacivali po jednim izgubljenim pjesadijskom vodom iako su Nijemci na tom ratistu bili znatno bolje opremljeni.

Umjesto plitkih, usranih "lavor" rovova mi bi kopali zemunice svakih desetak metara. Zemunice bi bile uvezane uvezane dubokim transejima kroz koje bi se vojnici mogli slobodno kreatati i koji bi prestavljavljali nocnu moru za "ciscenje" ako bi neprijatelj u njih upao.
Po dubini bi bile izgradjene rezervne linije odbrane i dobro zamaskirane tzv. protivoklopne otporne tacke po ugledu na otporne tacke Crvene Armije
kojima su ovi sa cesto inferiornim naoruzanjem znali zaustavljati nadiranje nadmocnih njemackih pancera. Otporne tacke bile bi izuzetno dobro ukopane u utvrdjene a bile bi popunjavane po potrebi.
Tako da kad bi se zakuhalo moj jaran iz druge cete ne bi morao izletati na golu ledinu da spuca tenka izlazuci se vatri snajpera i granata, nego bi vrebao tenka iz dobro zasusurenog i zasticenog polozaja odakle je zasticen faktorom iznenadjenja i fortifikacijama moga sebi priustiti najbolji moguci pogodak.

Radni vodovi bi se bacili na ozbiljno prekapanje Azica.
Po pozadini bi postavljali zastitne zidove od unistenih automobila za lakse prebacivanje iz i prema pozadini (slicno Dobrinji
ili Trgu Heroja/Pere Kosorica).


Dodatni problem odbrane Azica koji sam iskusio na vlastitoj kozi i koji sam
zelio dotaci bio je i psiholoski pritisak koji su borci osjecali na tom ratistu.
Ljudi su sjedili u slabo uvezanim rovovima, fizicka i tehnicka komunikacija bila je slaba, nepovezana. Borac u rovu, u trenutku artiljerijskog i pjesadijskog napada, osjecao se neobavjesten, sam, ugrozen.
U takvim trenucima morao si biti jak kao celik da ne ustanes iz rova i ufatis se noge prema pozadini.

Zbog tog psiholoskog elementa predlozio sam da se kuce i individualni polozaji povezu transejima, da se kopa pod zemljom, da vojnik uvijek ima prilike da vidi drugog vojnika sa lijeve i desne strane i da zna da pomoc moze relativno bezbjedno doci iz pozadine.
Predlagao sam da se nocu iz Novog Grada prevuku siroke betonske cijevi za kanalizaciju i da se postave dublje u pozadinu da sluze kao nadzemni transeji koji bi omogucavali nesmetano kretanje pod vatrom. To bi takodje umanjilo potrebu za kopanjem i eventualnim gubicima medju pripadnicima radnih vodova.
Predlagao sam da se na polozaje prevuku jezevi srednje velicine i da se razaspu medju kuce na prednjoj liniji tako da se u slucaju napada tenkovi ne bi mogli lako vozati kroz liniju i gaziti kroz pjesadiju.
To bi takodje i unaprijedilo efikasnost protivoklopne borbe jer bi reducirana prohodnost umanjila efikasnost tenka.
A slabo nepokretan tenk je bio dobra meta za sredstva protivoklopne odbrane koja smo mi tada posjedovali.

Nista od ovog sto sam predlagao nije bilo u potpunosti novo ili revolucionarno na sarajevskom ratistu.
Cacini na Trebevicu, Zajkovi na Zuci, Hadzijini na Dobrinji, borci na Hrasno Brdu, Trgu Pere ... gradili su ili su bili izgradili sistem odbrane kroz koji cetnici jednostavno nisu mogli proci.
Cacini rovovi i transeji bili su dva metra duboki, Zajko je pri inace dubokim rovovima imao zemunice u koje su se borci u trenucima masovnog bombardovanja (a svi znamo da je Zuc znala biti bombardovana najtezim kalibrima po sest dana bez prestanka) sklanjali i onda kad bi bombardovanje prestalo razvijali na linju da uspjesno odoli napadima.
Na Hrasno Brdu nasi su imali citav podzemni sistem tunela na podrucju oko Ozrenske i Milinkladske. Nije bilo sanse da tu ko prodje.

Na Trgu Pere nasi su prokopali zgrade i uvezali ih kombinacijom transeja i prolaza kroz same objekte a sam je Trg bio ispresjecan transejima i zaklonima napravljenim od automobila tako da su se borci u slucaju napada mogli kretati i pod najtezom vatrom slati pojacanja.

Sto je najtuznije, cetnici, koji su oko nas imali sto puta jace naoruzanje, nesmetano snabdijevanje i podrsku i koji su masovnim artiljerijskim i oklopnim sredstvima drzali vatreni obruc oko Sarajeva kojem mi nismo mogli ni na koji nacin parirati, imali su sto puta bolji sistem pjesadijskih fortifikacija nego mi u Azicima.

Azici ,jedna od najopasnijih i najugrozenijih linija odbrane grada, su u tim danima izgledali kao neka turisticka linija. Plitki rovovi, nepovezani polozaji, slabo naoruzanje, gotovo nikakva komunikacija sa pozadinom.

Ja sam nakon sto sam formulisao svoj plan preko svojih prijatelja uspio dobiti pristup nekim od vecih glavesina u komandi grada i korpusa.
Imao sam priliku i predociti svoj plan za unaprijedjenje odbrane Azica.

Ko god bi se od ovih glavesina upoznao sa planom odbrane trenutno bi ga podrzao kao nesto vrijedno poduhvata.
Na zalost, stvari su uvijek ostajale na tome. Na podrsci.
Sto sam vise obilazio ljudi i sto sam vise i u detalje obrazlagao svoj plan poceo sam se vise osjecati kao ludi naucnik.
Naucnik koji jedini u sustini stvarno vjeruje u svoju ideju,
i kojeg drugi slusaju samo ili iz zabave ili reda radi.

Tako sam se onda tu i zaustavio. Vidio sam da ovo nigdje konkretno ne vodi.
Moji planovi ostadose zakopani u mom rokovniku.
Kasnije, u napadu bijesa, kada cetnici uspjese doci do carapare bacih taj rokovnik u smece. Da me ne podjseca na "sta bi bilo kad bi bilo".

Zbog svega ovoga optuzujem nekoga ko je imao moc i odgovornost da zastiti taj dio odbrane grada i da ucini vise a nije to ucinio.
Ostavio je taj dio ratista kao siroce na milost i ne milost neprijatelju.
Nije da se nija znalo kako, nije da ljudi imali ideja - svaki je imao ako nista par dobrih ideja kako popraviti ovaj front, nije da se nije imalo cime.
Cini mi se da je jedini razlog bila nebriga.

Da budem posten moram reci da je vrhovna komanda ucinila veliku stvar za Stup
prebacivanjem "Crvenih Strijela" u Sarajevo.
Te rakete (citaj moje starije postove) kada su napokon postavljene na Sokolje zaustavile su zauvijek neprijatelja na tom ratistu i promijenile odnos snaga.

Ali morale su proci godine patnje i gubitaka mladica u najboljim godinama da
bi se napokon doslo u situaciju u kojoj se moglo reci da je to ratiste kako treba osigurano.

To se znatno ranije moglo ostvariti i bez strijela i drugih cuda da se neko stvarno htio u potpunosti pobrinuti za taj prostor i za momke koji su ga branili.

U sljedecem izdanju: Sta je meni rat


NAPOMENA: PAT je skracenica za ProtivAvionski Top. Najcesce je u pitanju bio 20 mm PAT domace izvedbe u dvocijevnoj ili trocijevnoj konfiguraciji.

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 09/2006 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
693527

Powered by Blogger.ba