Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

25.08.2006.

Zestoko razocarenje



Onda ti se zamuti u glavi od uzbudjenja. Pritisak ti udara u glavu.

Neko na tebe puca. Ne znas odakle, ne znas ko ali te neko pokusava ustrijeliti.
Zaljepis se za zemlju i puzes u prvu rupu da te sta ne
zakaci na otvorenom.

Znas da biti zakovan je najgora situacija u bliskoj borbi. Mozda te neko kuje vatrom da bi ti njegova pjesadija istovremeno mogla prici sa boka.

Ovaj sto me kuje vatrom vjerovatno ne zna da i ja znam sta on ima u vidu.
Da ne zna da moj strah i pritisak u usima nisu jaci od mog nagona za prezivljavanjem i od moje obuke.

Derem se "pokrivam!" i iz potrbuske polozaja okrecem se na ledja pucajuci u pravcu odakle dolazi zvuk rafala.
Niti sta tacno vidim, niti imam vremena da tacno nisanim.
Pred ocima poravnjujem smedju, prednju drsku automatske puske sa rupom u daljini odakle je vjerovatno dosao rafal.
Istresam kratki rafal u tom pravcu i bez zadrzavanja vracam se nazad na stomak puzajuci par metara da me ne zakaci ko sto me je mozda primjetio dok sam
otvarao vatru.

Moj je rafal dovoljan znak mojim iz grupe da se prebace odakle
mogu nastaviti posao.

Ponavljam isti pokret sa okretanjem na ledja u pravcu odakle se puca.
Rizik je ovaj put veliki jer me ovaj put mozda ceka i onaj originalni rafaldzija i jos neko drugi.

Ovaj put "sprejam" duzi rafal da pokrijem siri prostor. Za svaki slucaj.

U trenutku sekunde, oci i mozak, kao foto kamera biljeze sta se dogadja.

Uocavam siluetu u polu cucnju kako ispucava tromblon u onu rupu.
Prepoznajem A, iz moje grupe, po crnom, zemljom uprljanom "Eagle" panciru sa karakteristicnim kockastim dzepom na ledjima iz kojeg strse trombloni.
Sa njegove puske se razvija sivkasti dim ispaljenja.

Kako lijezem nazad u rupu potresa me detonacija. Pretrcavam u rupu gdje se prije
toga moja grupa skrivala. Mijenjam okvir, podizem se i otvaram vatru u pravcu u kojem je eksplodirao tromblon.

Onda otvaram vatru u pravcu odakle se javio neko drugi po mojoj grupi.

Pokrivam ih ovaj put prilicno prezicnom vatrom.

Moja grupa se prebacuje u kucu odakle se pucalo na nas.
Dok odjekuje detonacija rucne bombe i ja se pridruzujem vatrom pokrivajuci pravac sa strane sa kojeg se vise niko ne ne javlja.

Prilaze takodje i momci iz Armije. Njihovi "istjerivaci".

Nemamo vremena cak ni pogledom da kontaktiramo jedni sa drugima.
Ni ne treba. Sve ide bez rijeci, bez pogleda. Znamo sve.

Pucnjava malo staje, samo lete trombloni. Jedan momak iz armije izleti na prozor i sa ramena sasu tromblone prema polozajima odakle su se ovi valjda ovi razvili u napad.
Dobar tromblondzija.
Smjesta ih k'o rukom.

Onda dreknu tenk sa desne strane, kao da je parkiran tu pored nas.

O kakva odvratna dreka.
Sad samo ocekujem eksploziju da nas sve iscupa
iz ove kuce, kao sto se to dogodilo mnogim drugim do tada.

Tenk ispaljuje nize od nas. Sebicno, drago mi je da nije u nas.
Onda racunam da ce sljedeca kad je napuni, biti u nas.

Cujem da neki nas preko stanice trazi da pokrijemo naseg protivoklopnjaka koji ce izletiti sa nase desne strane da sastavi ovog tenka.

Tenk ispaljuje jos jednu. Nize od nas. Detonacija je grozomorna.
Ovaj tenk to ili ide redom pa k'o na aerodromskom rusi kucu po kucu za svaki slucaj ili je nanisanio nekoga konkretno pa sada przi.

Zaklonjen, kroz razvaljeni prozor vidim malu figuru u maskirnoj uniformi
sa dugackom zelenom cijevi na ledjima. Sam. Pored kuce, potpuno na otvorenom.
Moji iz grupe pocinju pucati dugim rafalima po pravcu ispred nas.
Ja nemam na koga pucati osim direktno prema tenku.

U tom trenutku protivoklopnjak ispaljuje. Zemlja oko njega se zadimi.
U polucucnju ostaje da gleda rezultate svog rada.

Cujem nekoga iz grupe kako urla ko da ga neko bode:

"Pogodi ga hadzo. Pogodak j#bo mater svoju. J#bo ti cetnik mater ..."

Provirujem prema tenku. Tenk sav u dimu sa ove nase strane.
Stoji tako ukocen.

Dim se polako razilazi. Raspadnute kutije vise sa strane tenka, dime se.
Tenk izgleda kao da ga je neko dobro opali po glavi pa se osamutio.

Onda opet cujem dreku tenkovskog motora. Ovaj put urla, grmi.
Tenk nestade u oblaku bijelog i sivo-plavog dima.

Samo nazrijeh kako u cudnom polukrugu,
polako i ukocene cijevi zamace iza zgrade.

Euforije nestade. Tisina.

Protivoklopnjak pogleda prema nama kao da veli
"nema ovdje vise posla za mene" i povuce se.

Onda nakon par minuta pocese granate.
Bjesomucno bombardovanje.
Granate sipaju, kuca u kojoj se nalazimo tupo odzvanja od eksplozija.

Znam sta znaci ova raspojasana artiljerijska vatra.
Nesta im nije po volji pa nas sada kaznjavaju.

Nije ni nama stosta po volji.

Tenka nismo unistili, nego ga ostetili.
Vjerovatno tockove, mozda prekinuli gusjenicu,
mozda ga samo laganice dohvatili unutar kupole iako cisto sumnjam.

Vjerovatno se onako mucio da se samoizvuce za zgradu jer je u pitanju
bilo ostecenje pogona.

Sutra ce ga oni prebaciti u jedno od svojih zaledja,
mozda u Lukavicu, gdje ce mu popraviti pogon ili kupolu
i vratiti ga nazad u akciju da krpi goloruku pjesadiju.

Hocu da se pojedem od muke.

Onda se sjetim onog naseg protivoklopnjaka
koji je onako sav malehan sam izletio sa Osom i "zalijepio" tenka
u sred te frke.

Pa mi drago.
Drago mi je da imamo ovakvih mudonja.

Prebacujemo se blize isturenom stabu/bazi.

Zaticemo u borca armije ranjenog u guzicu. Metak iz sijaca mu prosvirao kroz obadva guza.

Ne moze covjek da sjedne kako treba. Ne moze da hoda kako treba. Ne mogu ga ni zamotati kako treba.

Covjek kuka a nama smjesno.

Ne smijemo se njemu. Smijemo se sto smo zivi.
Ovo je sve moglo ispasti puno gore. Ne bi bio ni prvi ni zadnji put.

U sljedecem izdanju: Kratak zivot regruta

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 08/2006 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
693528

Powered by Blogger.ba