Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

12.08.2006.

Kratka napomena


Prije nego sto odem nazad u proslost i nastavim opisivati dogadjaje
iz zime '92/'93 htio bih da kazem koju rijec o post-traumatskom
stresnom poremecaju, "Vijetnamskom" sindormu ili "Rovoskoj groznici".


Neko je moj prosli clanak komentarisao u smislu kako je ispoljavam PTSP (Post Traumatski Stresni Poremecaj ili Post Traumatski Stresni Sindrom PTSS) ili kako je to u stvari opis prozivljavanja tog poremecaja.

Moj komentar na to:

Ha, ha, ha.

To su rijeci ljudi ocigledno potpuno neupucenih u psihu Bosanca i bosanskog vojnika.

Drago mi je da se taj komentar pojavio jer sam uvijek zelio
prozboriti koju o tom posljeratnom sindromu.


U Prvom svjetskom ratu "Rovovska groznica" je bila pravi problem.

U drugom svjetskom ratu o tome se slabije prica.

Onda dolazi Vijetnam, pa onda PTSP incidenti vezani sa ratovima u Hrvatskoj
i BiH pa sad drugi Iracki rat.

Znate sta veze ove pojave PTSP?

Besmisleni ratovi.

Jeste li ikada culi o tome kako su Sjeverno-Vijetnamski borci patili od toga.
Ili veterani drugog svjetskog rata, ili Bosanski borci,
ili ovi pobunjenici u Iraku.

Ne. A zasto?

Po meni dva razloga.

Prvo je motivacija za borbu koji su ovi ljudi posjedovali

A drugo je mentalni sklop borca.

Jedno je kad u pakao bliske borbe gurnes u sustini slabo
motivisanog ili dobro utomljenog americkog vojnika ili srpskog
"dobrovoljca", rezervistu zeljnog hapanja tudjih frizidera i videorekordera.

Pogotovo ako ti imaju prilike da posmatraju ili ucestvuju u masakrima, ubijanjima, zlocinima.
U njihovom slucaju podsvijest ucini ono sto na prvi pogled svijest ne da.
To je formula za PTSP.


Na nasoj strani bilo je potpuno drugacije.

Mozda je bilo slucajeva gdje bi borac, kao i svako drugo ljudsko bice,
pao u depresiju. Ucinio nesto.

Rat je sam po sebi u Bosni ostavio depresivno stanje. Mnogi su izgubili najblize.
Mnogi, kao ja, ne mogu se pomiriti da se neki Rajko ili Jovan iz tzv. RS punopravno
vrate u Sarajevo i da pod okriljem nase tolerancije deloziraju zrtve rata.

Ne znam tacne brojeve ali vjerujem da od svih strana u ratu nasi ljudi
pate najmanje od PTSP.

Ja ne znam licno ni jednog borca koji je stvarno prolupao na nasoj strani.
Svi oni sto su se zalili na psihicke smetnje u ratu
uglavnom su to radili da nadju "castan" nacin da se izvuku iz borbe.
Pa zar nije tako bilo i u bivsoj JNA?

Ljudi trazili razne nacine da se vade od belaja.

Sto se tice mojih suboraca nisam nikada primjetio da je neko
poludio ili popustio pod pritiskom.

Granatiranje ti je znalo unistiti zivce, dugi marsevi po
nedodjijama kao Kozinigrad, glad, zima su te znali dovoditi do ludila.
Ali nikad niko nije stvarno poludio.

Zasto?

Zato sto si znao za sta se boris.

Znao si da nema druge.

Znao si da ne mozes dozvoliti da te borba i granatiranje
dovedu do ludila, i tako izbace iz stroja.

Borio si se dok mrdas malim prstom. Psiha se nije racunala
kao onemogucavajuci faktor.

Znao si da ako bi ti posustao ne bi bilo nikoga da se postavi
izmedju ovih spodoba na slici sa pocetka bloga i tvoje
majke, sestre, nevinih civila.

Svi smo mi jako dobro znali sta je cetnik i sta bi oni
ucinili sa nasim civilima ako bi uspjeli uci u Sarajevo
ili zauzeti neku teritoriju.
Nije bilo jednog borca u jedinici kome cetnicka ruka
nije posredno ili neposredno naudila.

To je bila dovoljna motivacija da se dalje bori i izdrzi
i da se prevazidju strah i stres.

Govorim vam to iz vlastitog iskustva.

Znao sam se za vrijeme granatiranja oduzimati od pomisli
da me gadjaju granatama koje me u trenutku mogu
pokidati ili te pretvoriti u potpunog invalida.

Te misli nisu bile lake.
Medjutim, znao sam da mi nema druge. Znao sam od prvog dana
da su smrt, krv, patnja i bol realnost rata.

Kad sam prvi put stupio nogom u borbu
halalio sam se sa zivotom.
Istina, molio sam se Bogu da ostanem ziv i citav
ali sam takodje znao da su sanse prilicno slabe
(zato danas vjerujem u Boga jer sam povrh svega ostao ziv i citav).

Takodje sam uvijek precizno tacno znao za sta se borim.
Znao sam tada, znam i sada.

Borio sam se za samoocuvanje, opstanak.

Svi smo mi dijelili tu istu motivaciju.

Ne za Aliju, ne za zastavu, ne za himnu, ne za
granice na mapi niti za neki srednjovjekovni mit
nego da onaj dvogodisnjak u pozadini, ona djevojcica
kojoj je oduzeta mladost ne zavrsi pod cetnickom kamom
ili pod smrdljivim udovima njenih silovatelja.

Zato tu nije bilo nikakvog PTSP ili kako se vec zove.

Nije ga bilo tada a nema ga ni sada.

U sljedecem izdanju: Linija puca

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 08/2006 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
713069

Powered by Blogger.ba