Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

02.08.2006.

Vrucina na minus cetrnaest

Vrijeme provedeno na polozaju znalo me je cesto podsjetiti
odlicni njemacki film "Das Boot" koji sam prije rata
sa odusevljenjem gledao na "Programu Plus".

Kad bi tek dosli na polozaj uniforme bi bile ciste, vojnici
obrijani, odmorni.

Kako bi dan ili dani prolazili lica bi postajala umornija,
prljavija, cupavija.

Takav cupavi i prljavi L koji je na polozaju bio duze od nas
pravio nam je kafu. U dugim gacama sjedio je pored vatre i
kuhao kafu u prljavoj i ulubljenoj dzezvi koja je izgledala
kao da je neko s njom cistio zacepljenu halu.

Neko je imao radio na baterije. Na radiju su javljali kako
cetnici granatiraju Stup. Kao da je to novost.
Nekad sam se pitao jesu li mozda novinari sjedili i "pogadjali"
vijesti iz svoje glave.

Rekli su i da ce vih dana temperature ici i do minus cetrnaest.
Ta me je vijest vise sekirala jer se nisam bas natruntao a trebalo
mi je ici na strazu za dva sata.

Napolju je svakih desetak minuta prastao cetnicki mitraljez.
Sijao je kroz prolaz izmedju dvije kuce i tacno pored nas.
Tuda je prolazila Armijska smjena i oni su, iako nisu mogli
tacno vidjeti od spera koje su nasi postavili, pretpostavljali
kretanje ili pratili sjene i onda mitraljirali neprestano.

Znao sam se pitati kakva se to bile budale u pitanju kojima se
da pritiskati obarac svakih petnaestak minuta. Mitraljez je tako
bucan da ti otpadne uho od rafalanja.
Mora da je Radoje bio vec oglusio pa mu je bilo svejedno.

Kako smo sticali vece ratno iskustvo poceli nam se razvijati
sesto, ratnicko culo. Po zvukovima, frekvenciji ispaljenja, biranju
ciljeva, tisini znao si pretpostaviti je li ovo obican dan
ili zabelajisani dan.

Nisam se htio pomiriti sa tim osjecajem ali znao sam da je ovo
zabelajisani dan.

Obicnim danima linijom bi se smijenjivali, u nepravilnim,
sljivovicom stimulisanim intervalima grobne tisine i razne vrste ispaljenja. Ponekad me ova rakijaska muzika podsjecala na reklamu "Radenske" kad onaj bradonja na italijanskom nabraja sta sve ide na salatu - tromblon, rafal iz sijaca, minobacacka, rafal iz sijaca ...

Zabelajisanim danom sve bi poprimilo kontrolisani oblik.
Rafali bi bili uredniji, ispaljenja kontrolisana, stvari
bi se poklapale sa satom.

Moja tiha pasija u ratu bila je da sto boljem prodrem, koliko
je to moguce u razmisljanje neprijatelja. Cisto po njihovim postupcima.

Znao sam vise da za razliku od nas oni nikad ne napadaju nocu. Nikada.

Bilo ih je strah. Nocu je jedino funkcionisala pjesadija a to nije bila njihova jaca strana.

Oni su voljeli jutra.
Nekoliko redova granata, jacih pa slabijih, pa onda tenkovi
i pjesadija sa sijacima. I to uglavnom koordiniranih po satu
iako to nije uvijek bilo pravilo.
Imao sam osjecaj da je to zavisilo ko ih vodi. Ako je bio nekakav
pijanica u pitanju onda bi samo navalili. Ako je bio
u pitanju malo staromodniji oficir onda bi isli na "pistu".

A mozda je ovo sve bilo u mojoj glavi.

Mozda nije bilo reda u haosu.

Straza je stigla sa polozaja smrznuta k'o govno.
Mozdra lica, modri prsti, smrznuti, ukoceni.

Kako udjose priljepise se za vatru ne gledajuci nista drugo.

Upozorise nas:

"Pazite se kad ulazite u transej. Ulaz gleda pravo na njihovu zgradu i "sijac" vas tu ima ko na dlanu. Morate uletiti na glavu transej."

Sljedece smjena ode na polozaj. Moj i Z red je bio za dva sata.

Sjedimo u maloj sobici sa izlazom i jednim prozorom prema gradu. Sjedimo na najdaljoj zapadnoj tacci od centra Sarajeva.
Uklijesteni, okruzeni, izlozeni srpskoj masini za mljevenje mesa
(znajuci da je tu "SIMES" to je prava ironija).

Ne pricamo. Sjedimo u skucenoj sobi, nekolicina spava.
Izgledamo k'o pravi seljaci u vunenim dzemperima, carapama
oko drvene peci u sobi punoj nacijepanih drva.

Interesantno da samo desetak mjeseci ranije mi smo svi
bili pravi izdanci grada. Hajlahali po koncertima, izlazili
po klubovima, studirali, radili, razgledali CD-ove koji su
tek pred rat poceli pojavljivati.

Evo nas sad deset mjeseci kasnije u ranom srednjem vijeku.
Cijepamo drva, lozimo peci, jedemo opanke, mrznemo se
po mraku.

Oni preko puta sanjali su i slavili 1389 1989-te.
Eto nas sada u 1389 ...

...

Dodje red na nas da idemo na polozaj. Oblacimo se, natrpavamo topliju odjecu, nabacujemo opremu.

Izlazimo iz kuce hodajuci uz fasadu da nas cetnici koji su stotinjak metara nize
ne vide kako izlazimo.

Po bijeloj fasadi stotine dubokih rupa od gelera.
Pored nas je siroka smrznuta livada. Idealno mjesto da nam suknu granatu.
Nemas se gdje sakriti, otvoren prostor a granata se na zaledjenjoj livadi rasprskava k'o na asfaltu - sve u tebe.

Ispred kuce cesta, pa onda red kuce ispred kojih drzimo liniju.
Izmedju kuca prostor je zasticen sperama. Spere suplje od mitraljeske vatre.
Sve se vidi tako da ako se tu zadrzimo ili ce nas sastaviti mitraljezom ili ce nam baciti granatu.

Smjenjujemo nasu strazu. Iz zaklona nas upozoravaju da se "bacimo"u transej naglavacke ka da skacemo u bazen.

Upadamo u transej. Dok uskakujem djavo mi ne da da ne pogledam prema njihovom polozaju. Kroz jutarnju maglu pred nama se nazire par kuca, onda veca zgrada u dubini.

Tu se pogled gubi. Nista ne ukazuje da je tamo preko
puta neprijateljski polozaj sa kojeg stalno "sipa".


Jezim se od pomisli kako je ovo paklen polozaj za odbranu.
Ne mozes se razviti na liniju kako treba.
Polozaj je previse izlozen. Pozadina je odsjecena ulicama
koje su na nisanu neprijatelja a sanse za pojacanje su nikakve jer su iza tebe zamrznute livade koje oni mogu u potpunosti pokrivati granatama i tako nas odsjeci
od ostatka korpusa.


E i S, nasi momci koje smjenjujemo, izgledaju prilicno istraumirano.

Pitam ih sta je.

"Trazio nas je cijelo vrijeme."

Ne pitam dalje. Necu da znam.

U ratnom zargonu to znaci da je neprijatelj znao za njih i da im je na neki nacin pokusavao smjestiti direktan pogodak.

Necu da znam ni cime, ni kako. Bolje mi je da ne znam.


U bunkeru zaticem dvije rucne bombe. To je sve.
Ni mitraljeza, ni dodatne municije, ni zolja.

To je borbeni komplet bunkera na isturenom polozaju odbrane.
Pretpostavljam da je ovo novo otkopani bunker i da nemaju
jos nista da stave u njega.

Dogovorili smo se da prvo ja idem u bunker a Z da bude vani pa
da se onda zamijenimo.

Ni jedan ni drugi polozaj nisu imali nikakvu prednost.
Bunker je bio mamac za tenkove i PO oruzje a rov za tromblone i
minobacace.

Bunker je inace bio ocajan.
Plitak, slabo pokriven, slabo maskiran.
Ni po cemu nije bio pravi bunker osim sto je iz daljine tako izgledao.

Rov je bio jos gori. Plitak i sirok. Zemlja na grudobranu svjeza tako da si kilometra znao da je to svjeze iskopan rov. Idealna meta za razdragane cete koji nisu imali
sta drugo raditi u zivotu nego rafalati.

I onda pocinje straza.
Cucis i cekas.

Osmatras prazninu i tisinu ratista.

Ponovo osjecas apsurd rata da je u nasem ratu natise i najmirnije na samom ratistu. Grobna tisina... sve dok se ne zapuca.

Prolaze minute. Ja sam jos ugrijan od vatre, pod dzemperom i jaknom.

Kako stojim u zaledjenom rovu, nepokretan, naslonjen na zaledjenju zemlju osjecam kako se zima polako uvlaci.


...


Prolazi desetak minuta. Postaje hladno.
Ne smijem cupkati jer pokret moze privuci paznju.


...


Sad smo vec trideset minuta na polozaju. Minus mi se vec zavukao u cizme, pod jaknu. Ledena me puska ujeda od zime.
Sve me ujeda od zime.

Sanjam i zamisljam vatru, lunch paket ...



Zima me sad ubija. Osjecam se k'o komad ovog zaledjenog drveta sto lezi predamnom.


Odjednom usi mi registrovase cudan zvuk. Vise kao pisak, cudno sistanje.
Rastrese me eksplozija.

Ne znam gdje puce ali me usi bole od praska. Neobicno. Od granata me obicno nisu bolile usi.

Onda me trznu prastanje. Prsti oko mene kao da neko stoji na rovu i puca mi iznad glave. Probija mi usi ovaj zvuk.
Pogledam iznad sebe i vidim kako rov prelijecu svjetleci meci.

Bolje da povirim sta se dogadja predamnom.
Ovo moze biti podrska pjesadiji u nastupanju.

Nigdje nikoga. Bar za sada.

Opet prastanje. Ne vidim odakle dolazi. Vidim svijetlece
metke kako lete iz dubine izmedju dvije kuce.

Razmisljam da li da zovem snajperistu iz druge da proba da skine ovog mitraljesca.

U tom razmiljanju me ponovo presjece sistavi zvuk. Zalegoh.

Puce mozda tri metra od mene. Na trenutak mi bi vruce.
Grijanje na psihickoj bazi.
I to na minus cetrnaest.

Eksploziju poprati prastanje. Ponovo mi se cini da to neko puca
iznad moje glave.

Onda se sjetih kako su na obuci govorili da metak koji leti
brze od zvuka probija zvucni zid i kako prolazi pored prepreka
ostavlja jak pucketajuci zvuk. To mora da je to.

Ovo je prvi put da mi neko na otvorenom
sastavlja dugi rafal pola metra iznad glave.

Zasto rade ovo? Je li ovo samo taktika zastrasivanja?

U sljededecem izdanju: Najgore je u rovu

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 08/2006 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
713063

Powered by Blogger.ba