Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

29.08.2006.

Kratak zivot regruta


Onda je dosla noc.

Noc za koju nisam znao da li vodi u jos gori dan ili u kojoj smo trebali placati za gubitke koje smo im mozda nanijeli protekli dan.
Kazem mozda jer nikada nisam u popunosti saznao sta se uistinu i u cijelini dogodilo prethodnog dana na frontu kad je pucala linija.
U haosu Azickog ratista izpresjecanog pjesadijskom i tenkovskom vatrom covjek cesto nije znao sta se dogadja ni
dvadesetak metara od vlastitog polozaja a kamoli na cijelom ratistu.

Te noci stavljeni smo u najvisu pripravnost. Svi pod oruzjem, natruntani k'o bumbari da izdrzimo ostri Sarajevski nocni minus cekali smo
naredjenje da se rasporedimo.

Onda je dosla borbena uzbuna - ocekivao se napad pa smo presli u rovove.

U ledenim rovovima docekala nas je kisa granata koje se zestoko odjekivale po zaledjenoj zemlji. Iznad glava sjevali su svjetleci meci te topovska vatra iz Prage sto je tukla iz pravca "Energoinvesta".

U dubini su se ponovi culi prijeteci zvuci tenkova i transportera.

Tenk je u gotovo redovnim intervalima negdje iz dubine
tukao po silosu ili po dubini naseg polozaja.
Na trenutak bi samo vidio mali bljesak, popracen jakom detonacijom, onda kratko sistanje a onda bljestavo svjetlo negdje lijevo ili desno od nas.

Svjetlo bi popratilo lupetanje gelera i komada odvaljene gradje po crijepovima i zaledjenoj zemlji oko nas. Kao da pada grad ...

Sjedili smo tako u rovu, mrzli se i cekali da "primimo" napad.
Minobacacke granate su nas neumorno tukle. Cini mi se da su
jace tukli prostor koji je cuvala Armija.
Zasto su ovako tukli to niko nije mogao reci.
To je bilo valjda ono sto je Mladic zvao artiljerijsko osmatranje,
da nam "razvuce pamet".
Mozda su artiljerijom otvarali prostor,
mozda su se svetili za gubitke, a mozda su nas zavaravali
i spremali napad na prostor na koji nisu toliko tukli.

Cula se takodje rafalna paljba.
Par nasih je ispaljivalo tromblone prema njihovim polozajima
da ih omete ako se u medjuvremnu pocnu prebacivati na liniju razvoja.

Ja sam osmatrao polozaj ispred sebe i ocekivao da ugledam njihove figure.
Tih dana jos nisam znao da oni nikada ne napadaju nocu ... prerizicno za njih.

...

Noc je prosla u iscekivanju novog napada koji se nikada ne dogodi.
Jutro nas je zateklo smrznute, gladne i zive.

Docepao sam se nase isturene baze nevjerujuci da je moguce da sam ponovo
u toplom i da ima hrane na raspolaganju.
Najukusniji krekeri, najukusniji sir i najukusniji
kikiriki puter iz lunch paketa.

...

U bazi nas je posjetio jedan od komandira Armijske jedinice koja kao i mi dodje iz grada na ispomoc nasim suborcima.

Pricali smo o jucerasnjem danu i pokusavasmo da uspostavimo kompletnu sliku sta se u sustini juce dogodilo.
Pokusavali smo da povezemo dogadjaje.

Od njega takodje cuh o potresnom dogadjaju vezanom za mladica kojeg sam poznavao od malih nogu.

Sjecam se ovog momka s pocetka rata.
Jos se tih dana igrao sa djecom iz ulice.
Bio je neobicno zreo za svoj uzrast ali u sustini jos uvijek dijete,
pogotovo kad gledam na to sve iz ove sadasnje perspektive petnaest godina kasnije.
Bio je iz jako dobre sarajevske porodice i od obrazovanih roditelja.
Roditelji su mu bili pitomi sarajevski Hrvati neoptereceni politikom i nacijom.
Krstili su sina, isli ponekad na misu ali kad je poceo rat drzali
su se podalje od zapjenjenih nacionalista i novopecenih katolika.
Oni su bili jednostavni ljudi posveceni porastanju svog jedinog sina.

Na njihovu nesrecu sin im je dosegao regrutski uzrast pocetkom rata.
On je bio u jednoj od prvih grupa koja je u ratu dobila zvanican vojni poziv za odsluzenje vojnog roka u ratnim okolnostima.
Obzirom da njegovi bezazleni roditelji nisu imali stelu da namjeste sinu sluzenje u recimo protivvazdusnoj odbrani 1. korpusa ili vatrogascima ovaj je mladic sa grupom slicnih
nezasticenih momamka rasporedjen u jedinicu po volji
i potrebama korpusa.

Na moje veliko iznenadjenje, nakon sto je ova grupa vojnika prosla regularnu pa onda i (odlicnu) specijalisticku pjesadijsku obuku u kasarni "Marsal Tito" rasporedjeni su u udarnu borbenu
jedinicu koju su u slengu zvali "sehitskom".
"Sehitske" jedinice, za razliku od drugih slicnih jurisnih jedinica,
slali su u akcije u kojima su visoki gubici bili ocekivani i gotovo neizbjezni.
(Da ne bi ko mislio da je ovaj momak bio zavaljen jer je bio Hrvat:
u toj jedinici sastav je uglavnom odgovarao etnickoj slici ratnog Sarajeva.
Tu su se borili ili dobrovoljci koji na pocetku rata nisu znali na sta ce ta jedinica izaci ili regruti bez stele kao sto je bio ovaj momak).

On je naravno bio jako ponosan na svoj borbeni raspored.
Pripadao je onom malom procentu boraca koji su citavu boracku karijeru trebali provesti u direktnoj borbi opremljeni i
obuceni za najzahtijevnija dejstva.

Te veceri u Azicima ovi su momci, kao i mi, dosli na ispomoc
te rasporedjeni u rovove da tamo docekaju cetnicki napad.
Pjesadijski se napad kao sto rekoh nikada nije dogodio.
Umjesto napada cetnici su zasuli minobacackim granatama po rovovima sveteci se za predjasnji dan.

Jedna od granata pala je direktno u rov koji je drzao moj mladi komsija.
Granata ga nije na mjestu ubila nego ga je tesko ranila otkinuvsi mu obadvije ruke u ramenu.

Krljvu sikcuci iz osakacenog tijela umro je par trenutaka
kasnije na rukama svojih kolega.

U sljedecem izdanju: Optuzujem

25.08.2006.

Zestoko razocarenje



Onda ti se zamuti u glavi od uzbudjenja. Pritisak ti udara u glavu.

Neko na tebe puca. Ne znas odakle, ne znas ko ali te neko pokusava ustrijeliti.
Zaljepis se za zemlju i puzes u prvu rupu da te sta ne
zakaci na otvorenom.

Znas da biti zakovan je najgora situacija u bliskoj borbi. Mozda te neko kuje vatrom da bi ti njegova pjesadija istovremeno mogla prici sa boka.

Ovaj sto me kuje vatrom vjerovatno ne zna da i ja znam sta on ima u vidu.
Da ne zna da moj strah i pritisak u usima nisu jaci od mog nagona za prezivljavanjem i od moje obuke.

Derem se "pokrivam!" i iz potrbuske polozaja okrecem se na ledja pucajuci u pravcu odakle dolazi zvuk rafala.
Niti sta tacno vidim, niti imam vremena da tacno nisanim.
Pred ocima poravnjujem smedju, prednju drsku automatske puske sa rupom u daljini odakle je vjerovatno dosao rafal.
Istresam kratki rafal u tom pravcu i bez zadrzavanja vracam se nazad na stomak puzajuci par metara da me ne zakaci ko sto me je mozda primjetio dok sam
otvarao vatru.

Moj je rafal dovoljan znak mojim iz grupe da se prebace odakle
mogu nastaviti posao.

Ponavljam isti pokret sa okretanjem na ledja u pravcu odakle se puca.
Rizik je ovaj put veliki jer me ovaj put mozda ceka i onaj originalni rafaldzija i jos neko drugi.

Ovaj put "sprejam" duzi rafal da pokrijem siri prostor. Za svaki slucaj.

U trenutku sekunde, oci i mozak, kao foto kamera biljeze sta se dogadja.

Uocavam siluetu u polu cucnju kako ispucava tromblon u onu rupu.
Prepoznajem A, iz moje grupe, po crnom, zemljom uprljanom "Eagle" panciru sa karakteristicnim kockastim dzepom na ledjima iz kojeg strse trombloni.
Sa njegove puske se razvija sivkasti dim ispaljenja.

Kako lijezem nazad u rupu potresa me detonacija. Pretrcavam u rupu gdje se prije
toga moja grupa skrivala. Mijenjam okvir, podizem se i otvaram vatru u pravcu u kojem je eksplodirao tromblon.

Onda otvaram vatru u pravcu odakle se javio neko drugi po mojoj grupi.

Pokrivam ih ovaj put prilicno prezicnom vatrom.

Moja grupa se prebacuje u kucu odakle se pucalo na nas.
Dok odjekuje detonacija rucne bombe i ja se pridruzujem vatrom pokrivajuci pravac sa strane sa kojeg se vise niko ne ne javlja.

Prilaze takodje i momci iz Armije. Njihovi "istjerivaci".

Nemamo vremena cak ni pogledom da kontaktiramo jedni sa drugima.
Ni ne treba. Sve ide bez rijeci, bez pogleda. Znamo sve.

Pucnjava malo staje, samo lete trombloni. Jedan momak iz armije izleti na prozor i sa ramena sasu tromblone prema polozajima odakle su se ovi valjda ovi razvili u napad.
Dobar tromblondzija.
Smjesta ih k'o rukom.

Onda dreknu tenk sa desne strane, kao da je parkiran tu pored nas.

O kakva odvratna dreka.
Sad samo ocekujem eksploziju da nas sve iscupa
iz ove kuce, kao sto se to dogodilo mnogim drugim do tada.

Tenk ispaljuje nize od nas. Sebicno, drago mi je da nije u nas.
Onda racunam da ce sljedeca kad je napuni, biti u nas.

Cujem da neki nas preko stanice trazi da pokrijemo naseg protivoklopnjaka koji ce izletiti sa nase desne strane da sastavi ovog tenka.

Tenk ispaljuje jos jednu. Nize od nas. Detonacija je grozomorna.
Ovaj tenk to ili ide redom pa k'o na aerodromskom rusi kucu po kucu za svaki slucaj ili je nanisanio nekoga konkretno pa sada przi.

Zaklonjen, kroz razvaljeni prozor vidim malu figuru u maskirnoj uniformi
sa dugackom zelenom cijevi na ledjima. Sam. Pored kuce, potpuno na otvorenom.
Moji iz grupe pocinju pucati dugim rafalima po pravcu ispred nas.
Ja nemam na koga pucati osim direktno prema tenku.

U tom trenutku protivoklopnjak ispaljuje. Zemlja oko njega se zadimi.
U polucucnju ostaje da gleda rezultate svog rada.

Cujem nekoga iz grupe kako urla ko da ga neko bode:

"Pogodi ga hadzo. Pogodak j#bo mater svoju. J#bo ti cetnik mater ..."

Provirujem prema tenku. Tenk sav u dimu sa ove nase strane.
Stoji tako ukocen.

Dim se polako razilazi. Raspadnute kutije vise sa strane tenka, dime se.
Tenk izgleda kao da ga je neko dobro opali po glavi pa se osamutio.

Onda opet cujem dreku tenkovskog motora. Ovaj put urla, grmi.
Tenk nestade u oblaku bijelog i sivo-plavog dima.

Samo nazrijeh kako u cudnom polukrugu,
polako i ukocene cijevi zamace iza zgrade.

Euforije nestade. Tisina.

Protivoklopnjak pogleda prema nama kao da veli
"nema ovdje vise posla za mene" i povuce se.

Onda nakon par minuta pocese granate.
Bjesomucno bombardovanje.
Granate sipaju, kuca u kojoj se nalazimo tupo odzvanja od eksplozija.

Znam sta znaci ova raspojasana artiljerijska vatra.
Nesta im nije po volji pa nas sada kaznjavaju.

Nije ni nama stosta po volji.

Tenka nismo unistili, nego ga ostetili.
Vjerovatno tockove, mozda prekinuli gusjenicu,
mozda ga samo laganice dohvatili unutar kupole iako cisto sumnjam.

Vjerovatno se onako mucio da se samoizvuce za zgradu jer je u pitanju
bilo ostecenje pogona.

Sutra ce ga oni prebaciti u jedno od svojih zaledja,
mozda u Lukavicu, gdje ce mu popraviti pogon ili kupolu
i vratiti ga nazad u akciju da krpi goloruku pjesadiju.

Hocu da se pojedem od muke.

Onda se sjetim onog naseg protivoklopnjaka
koji je onako sav malehan sam izletio sa Osom i "zalijepio" tenka
u sred te frke.

Pa mi drago.
Drago mi je da imamo ovakvih mudonja.

Prebacujemo se blize isturenom stabu/bazi.

Zaticemo u borca armije ranjenog u guzicu. Metak iz sijaca mu prosvirao kroz obadva guza.

Ne moze covjek da sjedne kako treba. Ne moze da hoda kako treba. Ne mogu ga ni zamotati kako treba.

Covjek kuka a nama smjesno.

Ne smijemo se njemu. Smijemo se sto smo zivi.
Ovo je sve moglo ispasti puno gore. Ne bi bio ni prvi ni zadnji put.

U sljedecem izdanju: Kratak zivot regruta

18.08.2006.

Linija Puca

Kako sidjoh sa smjene zatekoh malo vise uzbudjenja u kuci u kojoj smo boravili.

Preko stanice su slusali kako javljaju da se cuje kako turiraju tenka ili transporter sa one tamo strane.
Niko nije mogao sa sigurnoscu znati je li to priprema napada
ili natezanje zivaca.

Dok sam se raspakivao banose trojica ljudi na vrate.

Borci iz armije. Dvojica nose trecega. Treci je ocigledno ranjen. U nogu.

Mi ga brzo smjestismo na sto i pocesmo mu navlaciti nogavicu. Nije islo pa smo mu morali rasjeci pantalone. Mozda jedine koje su mu ostale u ratu.

Kako mu rasjekosmo nogavicu ukaza se rana od metka. Rece da je od sijaca.

Oko dvadesetak centimetara iznad clanka otvorila se mala rupa.
Vidi se tamnocrveno tkivo natopljeno krvlju.
Kako bi se ovaj momak pomakao iz rupe bi pokuljao mlaz krvi.

Kolega i ja brzo rastvorismo vojni zavoj za gazaom i prevismo preko rane.
Nismo imali cime da operemo ili dezinfikujemo.
Vjerovatno ce ga pokusati prebaciti u grad ako se ne zakuha.
Inace bi bila garantovana infekcija.

Gledam u ovog ranjenog covjeka. Na glavi sivo-crna skijaska kapa. Plava skijaska jakna i farmerice. Mozda mu je trideset koja, recimo najvise cetrdeset.
Izgleda kao sluzbenik iz opstine.

Hrabro trpi povredu. Ne kuka, ne cvili. Samo pravi bolne grimase.

Ovo nije najgora povreda koju sam vidio ali nije ni mala stvar.
Zaraditi metak u nogu je isto kao da ti neko zabije centimer sirok siljak u nogu.

Cesto znatno gore jer se metak zna zatumbati, ili biti vreo ako je tek iz cijevi, ili prljav ako je prosao kroz neku prepreku ili sve to odjednom.

Ovaj je covjek imao srece. Nista se od toga nije dogodilo. Metak mu se ocigledno zaustavio u tkivu. Nije mu slomio kost a i nije mu prostrijelio nogu.
To je cesto gadno jer zatumbani metak zna ostaviti groznu izlaznu ranu.

Gledam na stol na kojem smo sanirali ranu ovog borca.
Na stolu, po novinama sto smo prostrli kao stolnjak sad svjeze mrlje od krvi.
Izmjesane sa mrvicama kruha i prosutom kafom.

Nisam nikada bio osjetljiv na krv i rane. (Moji su uvijek smatrali da sam trebao postati doktor jer sam bio otporan na krvave prizore).
Ono sto mi je zasmetalo u ovom prizoru bilo je ovo mijesanje hrane i krvi.
Nekako mi je to smetalo ...

...

Uzbuna!

Saznajemo preko stanice da izgleda pukla linije pedesetak metara nize nas.
Ne znamo o cemu se radi.
Cujemo samo mitraljez kako reze iz neposredene blizine.

Detonacije.

Bijesni rafali.

Ne mozes fuliti da je bitka u pitanju.

Pokasavamo dokuciti sta se dogadja. U ovoj situaciji kad ne znas ni ko ni gdje moras se drzati sistema veze i sta komanda javlja.

Cujem komandira, legendu, kako trazi da idemo da zatvorimo rupu.
Jurisnici da idu na rupu a protivoklopnjaci da se ostanu malo vise od nas da pokrivaju ako nalete tenkom.

Armija ce poslati svoju grupu sa juzne strane.

Jos nam porucuje: "Pazite se dobro, mozda su usli."

U dvije grupe krecemo prema kucama odakle dolazi pucnjava.
Ne znamo ni ko ni ni gdje.

Sipaju granate desno od nas.

Detonacije, detonacije, detonacije. Rafali. Detonacije.

Tesko mi je opisati konfuziji koja vlada u glavi.
Jedino sto sada znam na svijetu su ova trojica uz mene.

Jedina istina, jedina garancija, jedino sto sa sigurnoscu mogu reci je da znam ovu trojicu i da na njih necu pucati.
Pokusavam da odrzim paznju na opasnost. Gledam prozore, gledam iz uglova kuca.
Jedna promaknuta silueta, jedan pokret rukom, jedno smiacanje cijevi iz kuce
moze biti fatalan.

Nikad ne znas ko je gospodar igre sada. Koga je vise strah. Ko ima bolji plan.

Jesu li oni probili liniju i usrali se od straha ili prate dobro isplaniranu akciju
i navlace nas dublje u klopku.

Preko stanice nam javljaju malo vise detalja.
Cetnici zoljom opalili u jedan od bunkera i tako onesposobili odbranu na tom dijelu.
Niko ne zna sa sigurnoscu jesu li usli, koliko ih je uslo, jeli ovo diverzija ili pravi centar napada.

Nase je da udjemo u niciju zemlju i zatvorimo liniju.
Odbijemo neprijatelja.

Iz kuce kojoj se pribizavamo cuje se paljba.
Izgleda dolazi sa prednje strane.

Tesko je reci ko je u toj kuci. Da znamo da su cetnici
zasuli bi je bombama i tromblonima.

Ovako moramo paziti da nije armija u njoj.


U sljedecem izdanju: Tesko razocarenje

12.08.2006.

Kratka napomena


Prije nego sto odem nazad u proslost i nastavim opisivati dogadjaje
iz zime '92/'93 htio bih da kazem koju rijec o post-traumatskom
stresnom poremecaju, "Vijetnamskom" sindormu ili "Rovoskoj groznici".


Neko je moj prosli clanak komentarisao u smislu kako je ispoljavam PTSP (Post Traumatski Stresni Poremecaj ili Post Traumatski Stresni Sindrom PTSS) ili kako je to u stvari opis prozivljavanja tog poremecaja.

Moj komentar na to:

Ha, ha, ha.

To su rijeci ljudi ocigledno potpuno neupucenih u psihu Bosanca i bosanskog vojnika.

Drago mi je da se taj komentar pojavio jer sam uvijek zelio
prozboriti koju o tom posljeratnom sindromu.


U Prvom svjetskom ratu "Rovovska groznica" je bila pravi problem.

U drugom svjetskom ratu o tome se slabije prica.

Onda dolazi Vijetnam, pa onda PTSP incidenti vezani sa ratovima u Hrvatskoj
i BiH pa sad drugi Iracki rat.

Znate sta veze ove pojave PTSP?

Besmisleni ratovi.

Jeste li ikada culi o tome kako su Sjeverno-Vijetnamski borci patili od toga.
Ili veterani drugog svjetskog rata, ili Bosanski borci,
ili ovi pobunjenici u Iraku.

Ne. A zasto?

Po meni dva razloga.

Prvo je motivacija za borbu koji su ovi ljudi posjedovali

A drugo je mentalni sklop borca.

Jedno je kad u pakao bliske borbe gurnes u sustini slabo
motivisanog ili dobro utomljenog americkog vojnika ili srpskog
"dobrovoljca", rezervistu zeljnog hapanja tudjih frizidera i videorekordera.

Pogotovo ako ti imaju prilike da posmatraju ili ucestvuju u masakrima, ubijanjima, zlocinima.
U njihovom slucaju podsvijest ucini ono sto na prvi pogled svijest ne da.
To je formula za PTSP.


Na nasoj strani bilo je potpuno drugacije.

Mozda je bilo slucajeva gdje bi borac, kao i svako drugo ljudsko bice,
pao u depresiju. Ucinio nesto.

Rat je sam po sebi u Bosni ostavio depresivno stanje. Mnogi su izgubili najblize.
Mnogi, kao ja, ne mogu se pomiriti da se neki Rajko ili Jovan iz tzv. RS punopravno
vrate u Sarajevo i da pod okriljem nase tolerancije deloziraju zrtve rata.

Ne znam tacne brojeve ali vjerujem da od svih strana u ratu nasi ljudi
pate najmanje od PTSP.

Ja ne znam licno ni jednog borca koji je stvarno prolupao na nasoj strani.
Svi oni sto su se zalili na psihicke smetnje u ratu
uglavnom su to radili da nadju "castan" nacin da se izvuku iz borbe.
Pa zar nije tako bilo i u bivsoj JNA?

Ljudi trazili razne nacine da se vade od belaja.

Sto se tice mojih suboraca nisam nikada primjetio da je neko
poludio ili popustio pod pritiskom.

Granatiranje ti je znalo unistiti zivce, dugi marsevi po
nedodjijama kao Kozinigrad, glad, zima su te znali dovoditi do ludila.
Ali nikad niko nije stvarno poludio.

Zasto?

Zato sto si znao za sta se boris.

Znao si da nema druge.

Znao si da ne mozes dozvoliti da te borba i granatiranje
dovedu do ludila, i tako izbace iz stroja.

Borio si se dok mrdas malim prstom. Psiha se nije racunala
kao onemogucavajuci faktor.

Znao si da ako bi ti posustao ne bi bilo nikoga da se postavi
izmedju ovih spodoba na slici sa pocetka bloga i tvoje
majke, sestre, nevinih civila.

Svi smo mi jako dobro znali sta je cetnik i sta bi oni
ucinili sa nasim civilima ako bi uspjeli uci u Sarajevo
ili zauzeti neku teritoriju.
Nije bilo jednog borca u jedinici kome cetnicka ruka
nije posredno ili neposredno naudila.

To je bila dovoljna motivacija da se dalje bori i izdrzi
i da se prevazidju strah i stres.

Govorim vam to iz vlastitog iskustva.

Znao sam se za vrijeme granatiranja oduzimati od pomisli
da me gadjaju granatama koje me u trenutku mogu
pokidati ili te pretvoriti u potpunog invalida.

Te misli nisu bile lake.
Medjutim, znao sam da mi nema druge. Znao sam od prvog dana
da su smrt, krv, patnja i bol realnost rata.

Kad sam prvi put stupio nogom u borbu
halalio sam se sa zivotom.
Istina, molio sam se Bogu da ostanem ziv i citav
ali sam takodje znao da su sanse prilicno slabe
(zato danas vjerujem u Boga jer sam povrh svega ostao ziv i citav).

Takodje sam uvijek precizno tacno znao za sta se borim.
Znao sam tada, znam i sada.

Borio sam se za samoocuvanje, opstanak.

Svi smo mi dijelili tu istu motivaciju.

Ne za Aliju, ne za zastavu, ne za himnu, ne za
granice na mapi niti za neki srednjovjekovni mit
nego da onaj dvogodisnjak u pozadini, ona djevojcica
kojoj je oduzeta mladost ne zavrsi pod cetnickom kamom
ili pod smrdljivim udovima njenih silovatelja.

Zato tu nije bilo nikakvog PTSP ili kako se vec zove.

Nije ga bilo tada a nema ga ni sada.

U sljedecem izdanju: Linija puca

08.08.2006.

Najgore je u rovu

Granata pade iza nas, u pozadinu iza spere koja
je pokrivala ulicu kojom smo izasli na polozaj.
Nakon sto mi se sluh povrati zacuh
stenjanje i jauk.

Nekoga je ta granata pogodila.

Zacu se jos glasnije dozivanje, jaukanje.
Ko god da je bio u pitanju bio je u teskoj situaciji.

Mitraljeska vatra se pojaca. Pocese padati i trombloni.

Ocigledno su ga/ih cetnici
mogli cuti kako jaucu i sada su ih trazili
da ih potvrde u njihovoj tragediji.

Moj jaran u rovu, koji je bio najbilizi
tom polozaju, samo me pogleda.
Nismo smjeli ragovariti zbog blizine neprijatelja.
U njegovom pogledu prepoznah u isti mah
zelju da im ide pomoci,
ali osjecaj odgovornosti
da mene ne ostavi samog u rovu.

Ja mu samo klimnuh glavom u znak
odobravanja kao da kazem 'idi'.

On klimnu glavom prema cetnicima kao
ja ne znam da su oni
tu pa me upozorava. Ja opet odmahnuh
i rukom mu pokazah da ide.

On zgrabi pusku s obadvije ruke, i cuceci,
da ga ne vide, izadje iz rova kroz transej prema
polozaju gdje je granata ranila neke od nasih.

Ja ostadoh sam.

...

Cudan osjecaj.

Tisina, pa jauci, pa mitraljez, pa tisina.

Sam.

Samoca mi ne donese strah.

U ratu covjek nikada nije bio sam.
Uvijek smo bili zajedno u svemu.
U intervenciji, u rovu, na marsu, u spavaonicama,
po sklonistima, u trpezarijama, redovima za hranu, vodu.


A sad sam odjednom dobio u vlasnistvo
dvjesto metara zimom obavijene Azicke pustosi.

Imam u vlasnistvu deset metara felsavog rova, imam takodje i
felericni bunker, nesto municije i dvije rucne bombe ...
Pravi Valter brani Sarajevo.

Tisinu i moje smrznute, izgladnjele gluposti
ponovo pocijepa mitraljez.

Izgleda je tamo kod njih dosla smjena.
Zivka je na smjeni zamijenio naspanovani Rajko.

Rajko sa sobom izgleda donio nove municije.
Sara Rajko ne prestaje. Hoce sve Turke da pobije.

Rajko je toliko rafalao po ovoj kuci iza mene da
je pocela do gori. Valjda su Rajkovi zapaljivi meci
uhvatili kakav namjestaj ili zavjese pa se
iz kuce pocelo dimiti.

Bas mi je sad to trebalo.

Rajko, Rajko, kraljevicu Marko zapali ti meni kucu.

Kako se dim poce siriti i njihova se pjesadijska
i artiljerijska vatra pojaca.

Povirih kroz lafo "puskarnicu" od mog lafo bunkera.
Preko puta se nista vidljivo dogadja.
Prostor i dalje miran, obavijen hladnom maglom.
Nema pokreta. Samo negdje iz dubine dolazi mitraljeska vatra.
Frcaju meci prema meni svjetleci meci k'o da sam im ja Han Solo.

Odlucih se pomaci iz bunkera i preci u onaj rov
odakle je kolega tek izasao. Kontam - ako je u pitanju
priprema napada onda ce sigurno pokusati ispaliti
koju u bunker. Ako samo granatiraju onda je svejedno.
Bunker ionako nije pravi bunker tako da i ako padne granata
na njega bice ista steta kao da sam u rovu.

Predjoh u rov.Bas mi je sad to trebalo.

Cucim naslonjen na hladnu zemlju.
Svakih par minuta provjeravam sta se dogadja.

Dolazi fijuk. Jaukanje minobacacke granate of osamdesetdva
milimetra. Zlo naseg rata. Znamo ga vise napamet.
Fijukanje, eksploziju.



Pade tako blizu da nisam ni cuo nikakvu buku.
Samo mi zuje
zacepljene usi od detonacije.
U nosu ostar smrad sprzene zemlje,
metala i eksploziva.


Jos jedan fijuk.

Srusi me detonacija na zemlju. Povraca mi se.
Ne znam jel' od detonacije ili od smrada
ili od prasine od eksplozije.


Onda kroz gluhocu nazirem zvuk mitraljeza sto opet para
po kuci iza mene.

Pogadjaju me grumuljci zemlje kao da me neko izaziva.
To mitraljez sara po grudobranu.

Pa kakvo je ovo ratiste. Evo me ko glineni golub.
Sjedis u rovu i cekas da te pogodi.

Fijuk. Prasak.

Granata pade na rub rova, tacno
iznad mjesta gdje sam ja sjedio.
Skrsi me svog ali me ne rani.

U delirijumu razmisljam "Mitar mene gadja.
Trazi me u rovu.
Fulio je par puta. Sljedeca je moja."

Rov, tuta iskopana u zemlji, je najdublji na sredini.
Rupa siroka i plitka kao lavor.
Ja u ocekivanju da sljedeca granata
padne direktno u rov legoh u ovaj lavor.

Dolazi fijuk ponovo.
Ja lijezem postrance ali ne valja.
Viri mi "strana". Onda legoh na ledja da
minimaliziram poprecni presjek.
Raskerecio se k'o gola koka na duplerici.

Ako mi sada uleti granata bice pun pogodak.
Ako udari van lavora mozda nestaod mene i ostane.

Sjedim tako a granate frcaje. Svakih dvije-tri minute.

Tisina. Ispaljenje. Fijuk. Tresak.

Svaki put mislim da ide 'moja'.

Osjecam da me zivci ostavljaju. Lezim na ledenoj
zemlji a mokar sam k'o cep.
Svakih par minuta, u pauzi ispaljenja dizem
se da vidim ima li pjesadije.
Nema.
Ocigledno je da im je ova doza sadizma dovoljna.

Lijepa specijalna jedinica i intervencije.
Bolje je rokanje sto puta od rova i ovog
iscekivanja da te sastavi granata.

Zalio sam momke koji su citav rat morali provesti
ovako u rovu cekajuci da ih sastavi granata.

Istina, nije svuda bilo kao u Azicima.
Na Trebevicu, Zuci nasi su imali puno
bolje rovove, zemunice. Imali smo prave bunkere.

Ovdje, u ovo rano doba rata, bili smo ko sirocad.

U razmisljanju me prekide smjene. R i S dodjose da me smjene.
On je izgledao opusten, cak nasmijan kao da se nista
ne dogadja. U stvari smijao se vjerovatno meni
jer nije znao sta radim ovako prasnjav, istraumiran
raskerecen na dnu rova kao na ginekoloskom pregledu.

Rekoh im da se dobro cuvaju. Oni onako naski,
uobicajeno ratnicki prihvatise taj poziv na cuvanje
neobavezno.

Kako preuzese smjenu preuzese i moje granate.

Petnaest minuta nakon sto sam sisao sa polozaja
granata je pala direktno u 'lavor' u kojem sam ja lezao.
Sreca pa je S odlucio da se cuva.
Bio je u prelasku u bunker kod R-a
kad je pala granata na mjesto gdje smo obadvojica
do maloprije lezali.
Obzirom da je pala u 'lavor' geleri se nisu rasprsili
niz transej jer su ih zidovi 'lavora' absorbirali.
S je detonacija samo bacila u bunker i zabila ga u zemlju.
Ni jedan ga geler srecom ne dohvati.

Kako pogodise rov, Rajko, Momo i Jovan se takodje malo primirise.
Valjda su racunali da su uspjeli raskomadati 'turke' u bunkeru
pa da im je za danas dosta.

Ah, da su samo znali kako ce im dvije godine kasnije ova dvojica
efendija iz bunkera doci glave na jednom drugom ratistu pucali
bi cijeli dan.

U sljedecem izdanju: Linija puca

02.08.2006.

Vrucina na minus cetrnaest

Vrijeme provedeno na polozaju znalo me je cesto podsjetiti
odlicni njemacki film "Das Boot" koji sam prije rata
sa odusevljenjem gledao na "Programu Plus".

Kad bi tek dosli na polozaj uniforme bi bile ciste, vojnici
obrijani, odmorni.

Kako bi dan ili dani prolazili lica bi postajala umornija,
prljavija, cupavija.

Takav cupavi i prljavi L koji je na polozaju bio duze od nas
pravio nam je kafu. U dugim gacama sjedio je pored vatre i
kuhao kafu u prljavoj i ulubljenoj dzezvi koja je izgledala
kao da je neko s njom cistio zacepljenu halu.

Neko je imao radio na baterije. Na radiju su javljali kako
cetnici granatiraju Stup. Kao da je to novost.
Nekad sam se pitao jesu li mozda novinari sjedili i "pogadjali"
vijesti iz svoje glave.

Rekli su i da ce vih dana temperature ici i do minus cetrnaest.
Ta me je vijest vise sekirala jer se nisam bas natruntao a trebalo
mi je ici na strazu za dva sata.

Napolju je svakih desetak minuta prastao cetnicki mitraljez.
Sijao je kroz prolaz izmedju dvije kuce i tacno pored nas.
Tuda je prolazila Armijska smjena i oni su, iako nisu mogli
tacno vidjeti od spera koje su nasi postavili, pretpostavljali
kretanje ili pratili sjene i onda mitraljirali neprestano.

Znao sam se pitati kakva se to bile budale u pitanju kojima se
da pritiskati obarac svakih petnaestak minuta. Mitraljez je tako
bucan da ti otpadne uho od rafalanja.
Mora da je Radoje bio vec oglusio pa mu je bilo svejedno.

Kako smo sticali vece ratno iskustvo poceli nam se razvijati
sesto, ratnicko culo. Po zvukovima, frekvenciji ispaljenja, biranju
ciljeva, tisini znao si pretpostaviti je li ovo obican dan
ili zabelajisani dan.

Nisam se htio pomiriti sa tim osjecajem ali znao sam da je ovo
zabelajisani dan.

Obicnim danima linijom bi se smijenjivali, u nepravilnim,
sljivovicom stimulisanim intervalima grobne tisine i razne vrste ispaljenja. Ponekad me ova rakijaska muzika podsjecala na reklamu "Radenske" kad onaj bradonja na italijanskom nabraja sta sve ide na salatu - tromblon, rafal iz sijaca, minobacacka, rafal iz sijaca ...

Zabelajisanim danom sve bi poprimilo kontrolisani oblik.
Rafali bi bili uredniji, ispaljenja kontrolisana, stvari
bi se poklapale sa satom.

Moja tiha pasija u ratu bila je da sto boljem prodrem, koliko
je to moguce u razmisljanje neprijatelja. Cisto po njihovim postupcima.

Znao sam vise da za razliku od nas oni nikad ne napadaju nocu. Nikada.

Bilo ih je strah. Nocu je jedino funkcionisala pjesadija a to nije bila njihova jaca strana.

Oni su voljeli jutra.
Nekoliko redova granata, jacih pa slabijih, pa onda tenkovi
i pjesadija sa sijacima. I to uglavnom koordiniranih po satu
iako to nije uvijek bilo pravilo.
Imao sam osjecaj da je to zavisilo ko ih vodi. Ako je bio nekakav
pijanica u pitanju onda bi samo navalili. Ako je bio
u pitanju malo staromodniji oficir onda bi isli na "pistu".

A mozda je ovo sve bilo u mojoj glavi.

Mozda nije bilo reda u haosu.

Straza je stigla sa polozaja smrznuta k'o govno.
Mozdra lica, modri prsti, smrznuti, ukoceni.

Kako udjose priljepise se za vatru ne gledajuci nista drugo.

Upozorise nas:

"Pazite se kad ulazite u transej. Ulaz gleda pravo na njihovu zgradu i "sijac" vas tu ima ko na dlanu. Morate uletiti na glavu transej."

Sljedece smjena ode na polozaj. Moj i Z red je bio za dva sata.

Sjedimo u maloj sobici sa izlazom i jednim prozorom prema gradu. Sjedimo na najdaljoj zapadnoj tacci od centra Sarajeva.
Uklijesteni, okruzeni, izlozeni srpskoj masini za mljevenje mesa
(znajuci da je tu "SIMES" to je prava ironija).

Ne pricamo. Sjedimo u skucenoj sobi, nekolicina spava.
Izgledamo k'o pravi seljaci u vunenim dzemperima, carapama
oko drvene peci u sobi punoj nacijepanih drva.

Interesantno da samo desetak mjeseci ranije mi smo svi
bili pravi izdanci grada. Hajlahali po koncertima, izlazili
po klubovima, studirali, radili, razgledali CD-ove koji su
tek pred rat poceli pojavljivati.

Evo nas sad deset mjeseci kasnije u ranom srednjem vijeku.
Cijepamo drva, lozimo peci, jedemo opanke, mrznemo se
po mraku.

Oni preko puta sanjali su i slavili 1389 1989-te.
Eto nas sada u 1389 ...

...

Dodje red na nas da idemo na polozaj. Oblacimo se, natrpavamo topliju odjecu, nabacujemo opremu.

Izlazimo iz kuce hodajuci uz fasadu da nas cetnici koji su stotinjak metara nize
ne vide kako izlazimo.

Po bijeloj fasadi stotine dubokih rupa od gelera.
Pored nas je siroka smrznuta livada. Idealno mjesto da nam suknu granatu.
Nemas se gdje sakriti, otvoren prostor a granata se na zaledjenjoj livadi rasprskava k'o na asfaltu - sve u tebe.

Ispred kuce cesta, pa onda red kuce ispred kojih drzimo liniju.
Izmedju kuca prostor je zasticen sperama. Spere suplje od mitraljeske vatre.
Sve se vidi tako da ako se tu zadrzimo ili ce nas sastaviti mitraljezom ili ce nam baciti granatu.

Smjenjujemo nasu strazu. Iz zaklona nas upozoravaju da se "bacimo"u transej naglavacke ka da skacemo u bazen.

Upadamo u transej. Dok uskakujem djavo mi ne da da ne pogledam prema njihovom polozaju. Kroz jutarnju maglu pred nama se nazire par kuca, onda veca zgrada u dubini.

Tu se pogled gubi. Nista ne ukazuje da je tamo preko
puta neprijateljski polozaj sa kojeg stalno "sipa".


Jezim se od pomisli kako je ovo paklen polozaj za odbranu.
Ne mozes se razviti na liniju kako treba.
Polozaj je previse izlozen. Pozadina je odsjecena ulicama
koje su na nisanu neprijatelja a sanse za pojacanje su nikakve jer su iza tebe zamrznute livade koje oni mogu u potpunosti pokrivati granatama i tako nas odsjeci
od ostatka korpusa.


E i S, nasi momci koje smjenjujemo, izgledaju prilicno istraumirano.

Pitam ih sta je.

"Trazio nas je cijelo vrijeme."

Ne pitam dalje. Necu da znam.

U ratnom zargonu to znaci da je neprijatelj znao za njih i da im je na neki nacin pokusavao smjestiti direktan pogodak.

Necu da znam ni cime, ni kako. Bolje mi je da ne znam.


U bunkeru zaticem dvije rucne bombe. To je sve.
Ni mitraljeza, ni dodatne municije, ni zolja.

To je borbeni komplet bunkera na isturenom polozaju odbrane.
Pretpostavljam da je ovo novo otkopani bunker i da nemaju
jos nista da stave u njega.

Dogovorili smo se da prvo ja idem u bunker a Z da bude vani pa
da se onda zamijenimo.

Ni jedan ni drugi polozaj nisu imali nikakvu prednost.
Bunker je bio mamac za tenkove i PO oruzje a rov za tromblone i
minobacace.

Bunker je inace bio ocajan.
Plitak, slabo pokriven, slabo maskiran.
Ni po cemu nije bio pravi bunker osim sto je iz daljine tako izgledao.

Rov je bio jos gori. Plitak i sirok. Zemlja na grudobranu svjeza tako da si kilometra znao da je to svjeze iskopan rov. Idealna meta za razdragane cete koji nisu imali
sta drugo raditi u zivotu nego rafalati.

I onda pocinje straza.
Cucis i cekas.

Osmatras prazninu i tisinu ratista.

Ponovo osjecas apsurd rata da je u nasem ratu natise i najmirnije na samom ratistu. Grobna tisina... sve dok se ne zapuca.

Prolaze minute. Ja sam jos ugrijan od vatre, pod dzemperom i jaknom.

Kako stojim u zaledjenom rovu, nepokretan, naslonjen na zaledjenju zemlju osjecam kako se zima polako uvlaci.


...


Prolazi desetak minuta. Postaje hladno.
Ne smijem cupkati jer pokret moze privuci paznju.


...


Sad smo vec trideset minuta na polozaju. Minus mi se vec zavukao u cizme, pod jaknu. Ledena me puska ujeda od zime.
Sve me ujeda od zime.

Sanjam i zamisljam vatru, lunch paket ...



Zima me sad ubija. Osjecam se k'o komad ovog zaledjenog drveta sto lezi predamnom.


Odjednom usi mi registrovase cudan zvuk. Vise kao pisak, cudno sistanje.
Rastrese me eksplozija.

Ne znam gdje puce ali me usi bole od praska. Neobicno. Od granata me obicno nisu bolile usi.

Onda me trznu prastanje. Prsti oko mene kao da neko stoji na rovu i puca mi iznad glave. Probija mi usi ovaj zvuk.
Pogledam iznad sebe i vidim kako rov prelijecu svjetleci meci.

Bolje da povirim sta se dogadja predamnom.
Ovo moze biti podrska pjesadiji u nastupanju.

Nigdje nikoga. Bar za sada.

Opet prastanje. Ne vidim odakle dolazi. Vidim svijetlece
metke kako lete iz dubine izmedju dvije kuce.

Razmisljam da li da zovem snajperistu iz druge da proba da skine ovog mitraljesca.

U tom razmiljanju me ponovo presjece sistavi zvuk. Zalegoh.

Puce mozda tri metra od mene. Na trenutak mi bi vruce.
Grijanje na psihickoj bazi.
I to na minus cetrnaest.

Eksploziju poprati prastanje. Ponovo mi se cini da to neko puca
iznad moje glave.

Onda se sjetih kako su na obuci govorili da metak koji leti
brze od zvuka probija zvucni zid i kako prolazi pored prepreka
ostavlja jak pucketajuci zvuk. To mora da je to.

Ovo je prvi put da mi neko na otvorenom
sastavlja dugi rafal pola metra iznad glave.

Zasto rade ovo? Je li ovo samo taktika zastrasivanja?

U sljededecem izdanju: Najgore je u rovu

01.08.2006.

Dva okvira za dva tenka

Dolaskom u "ravnicu" vojnicki mentalni sklop bi se automatski presaltavao u neku drugu brzinu.

Na primjer, na nekom dijelu sarajevskog ratista paljenje tenka i turiranje znacilo bi da ce neki civilni objekat ili TV toranj da "zaplate". Vojnici bi se samo sklonili u dubinu objekta u kojem su
se nalazili a osmatraci bi samo za svaki slucaj promatrali da se ko ne pokusa privuci.

U ravnici na zapadnom ratistu turiranje tenka znacilo je uzbunu. Ako je bilo popraceno solidnim
granatiranjem onda je to gotovo garantovano znacilo napad. Bar je bilo tako u ranim ratnim danima.

Ravnica je bila, kako se to popularno govorilo, meki stomak Sarajeva.
A koliko je taj stomak bio mekan nisi znao dok nisi na njega stupio nogom.

Najmekse od svega su bile one livade izmedju redova kuca koje su bile tako pogodne za prolaz tenkova, mitraljiranje i snajperisanje iz daljine, presjecanje artiljerijom bili kakvog snabdijevanja da ti se cinilo da izmedju tebe i neprijatelja stoje zapreke od kartona.

E tu se u u takvim Azicima, bar u mom iskustvu, popularizirao jedan od naironicnijih izraza iz citavog rata
- "protivoklopni vod".


Kad prvi put cujes naziv protivoklopni vod kontas u glavi da to mora da je ona formacija kao u JNA.
Mora da imaju maljutku i par bestrzajaca. Ili mozda koji ZIS zaplijenjen iz "Marsalke".

Ma kakvi!

A, znam. To su onda oni sto su prze tenkove nitroglicerinkama?

Ni blizu. (o toj mitologiji o nitroglicerinkama sam vec pisao na pocetku bloga)

Pa cekaj, sta je to onda protivoklopni vod?
Po cemu su oni poseban vod?"

Nazalost, ni po cemu.
Ni po cemu ako se gleda u materijalnom smislu.

Protivoklopni vod bila je grupa momaka sa par protivoklopnih cjevcica i eventualno kojim malo boljim protivpjesadijskim oruzjem za podrsku.

Da. I to je bilo sve.

Ono sto je kod cetnika ili JNA bilo standardno formacijsko naoruzanje kod nas se smatralo opremom protivoklopnog voda.

Kod nas, Vikicevih, glavno protivoklopno oruzje bila je "Osa", plasticna cijev za visekratnu upotrebu
sa plasticnim raketicama od 90 mm.
Kod nase slabije opremljene brace iz Armije glavno protivoklopno oruzje bio je anticki RB M-57,
po koja "Zolja" te eventualno po koja "Osa".

Jedan se nafurani komsija bunio kad je to cuo.
Ocekivao je da mi imamo neku halabuku od oruzja.

"Cekaj, kako to. Pa gdje su vam bile navodjene rakete, "el pi dzi". One sto se same navode na tenkove."

He, he.
Da, da samonavode se kad odem spavati pa u snu sve lete tenkovi u zrak.

Daj Boze. Kakve samonavodjene rakete i cuda.

Jedino sto se tih dana imalo bilo je par faca sa mudima do koljena naoruzanih sa par gore navedenih raketica.

To je bilo nase najjace protivoklopno oruzje - "mudonja kratkog dometa".
Dometa otprilike do dvjesto metara, najcesce ne vise od pedeset i
na zalost vrlo kratkog roka trajanja.

Armijski mudonje su bili najneglamurozniji.
Momci u skrpljenim uniformama, sasivenim u podrumima po Otoci ili Alipasinom.
Na nogama patike, na grudima jurisni prsluci sa dva okvira municije i kojom rucnom bombom. Musavi i cadjavi od cucanja po rovovima ili oko vatre u nekakvim rupama. Modrih ruku od zime, izgazanih patika i neuglednih maskirnih uniformi od satorskog krila.

Na prvi pogled covjek bi se prevario gledajuci ove bivse cinovnike, vjecite studente, sofere gradskog saobracajnog.
Ne bi rekao, da ne znas, da ovaj musavi, izmoreni covjek ima srca da sa ovom neuglednom metalnom cijevi izleti u paklenu vatru snajpera, mitraljeza, automatskih pusaka, topova, haubica, minobacaca,
PAM-ova, praga, tromblona, patova sto su uobicajeno pratile tenkove u nastupanju i ispali u njih onu RB granatu sto mi nikad nije ulijevala povijerenje -
sve dok ne pogodi tenka i ostavi iza sebe dimom obavijenu ostecenu kupolu sa koje su visili rasprsene kutije i gume koje su cetnici tamo postavljali da njima rasprse dejstvo kumulativnog mlaza.

U trenucima kad je svak trazio zaklon, molio se tiho u sebi Bogu da prezivi jos i ovaj napad, ovi su soferi, studenti i cinovnici iskakali iz rovova, iza kuca i nervoznim okom trazili svoj cilj - metalni strah i trepet sto se nadmocno vozao izmedju kuca i rokao gdje je i kako je htio.

U sljedecem izdanju: Vrucina na minus cetrnaest

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 08/2006 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
713087

Powered by Blogger.ba