Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

05.07.2006.

Mali ljudi, velike pozicije

Sjecate se "Strumpfova"?

E ja sam se "Strumpfova" sjetio za vrijeme Tudjmanove posjete Sarajevu.

Nakon uspostavljanja okvira za federaciju najavljeno je da
ce u Sarajevo na dogovore doci licno Franjo Tudjman.

Franjo je u okviru posjete trebao posjetiti svoju "bazu" po Bosni i Hercegovini,
otvoriti hrvatsku ambasadu u Sarajevu
i onda razgovarati sa Alijom u predsjednistvu R BiH.


Ja sam taj dan imao slobodno. Nakon jutarnje prozivke u jedinici posao sam kuci.
U Sarajevu je bilo mirno, moglo se hodati.

Sisao sam iz baze do robne kuce a onda laganim hodom pored predsjednistva.

Kod predsjednistva sam naisao na kordon vojske koji je obezbjedjivao
Titovu ulicu sa obadvije strane. U tom trenutku nisam znao sta se
dogadja. Pridjoh jednom od nasih vojnika, predstavih se, i upitah o cemu je rijec.

"Franjo dolazi. Dolazi Tudjman u predsjednistvo."

"Kad?"

"Evo svaki cas."


Primjetih pred predsjednistvom par bezprijekorno obucenih momaka
u zelenim uniformama. Na ramenima primjetih simbole hrvatske vojske
i vojne policije.

Lausiceva vojna policija.

Mato Lausic, ako se ko jos toga sjeca, bio je
onaj ugladjeni moamk sa bradom sto je u mantilu ili uniformi uvijek pratio
Tudjmana za vrijeme pregovora a kasnije rata u Hrvatskoj.

Njegova jedinica stigla je par dana pred Tudjmanovu posjetu u Holiday Inn
odakle su trebali da pripreme Tudjmanovo obezbjedjenje.
Znao sam o tome jer je Lausic kontaktirao jednog od mojih poznanika
iz jedinice ciji su roditelji pocetkom rata izbjegli u Zagreb.
Obzirom da su njegovi roditelji bili ugledni ljudi
uspjeli su stupiti u kontakt sa sinom preko nikog drugog nego
generala Hrvatske vojske i zapovjednika vojne policije Mate Lausica.

Tamo se upoznao sa Lausicem i sa njegovim vojnicima.

Oni su na njega ostavili jako dobar dojam sto se tice kulture ponasanja,
discipline i opremljenosti.

Opisao nam je da su Lausicevi vojnici, kao dio standardne opreme, duzili
Ray Ban Aviator suncane naocale, Leterman visefunkcionalni alat, kvalitetne
uniforme sa nacifranim grbovima boljim, hrvatske Uzije (ere)
... mogu misliti koliki im je bio budzet jedinice kad su mogli
priustiti ovakav vojnicki luksuz (i iskreno receno sminkeraj).

Kod nas je vojska jedino dobivala sljedovanje ratnih cigara
(dobro za pluca i kondiciju) a i to bas nije bilo redovno.


Da se vratim na glavnu temu.

Stajao sam sa par ostalih znatizeljnih gradjana i
cekao da naidju uvazeni posjetioci iz Zagreba.
Bilo mi je malo neobicno ocekivati Tudjmana u Sarajevu
obzirom na iskustva iz Srednje Bosne i Hercegovine.
Nije mi bas tesko padalo jer sam znao da cemo u saveznistvu
sa Tudjmanovom napokon moci klepiti cetnike po glavi.


Nisam znao da li da ocekujem limuzinu, transporter, ...

Odjednom se francuski vojnici uskomesase.
Par metara ispred mene ispred vrata predsjednistva stade bijeli VAB.
Francuski vojnici hitro pridjose i otvorise
straznja metalna vrata transportera.
Iz transportera ispade prvo cicica valovite sijede kose
a onda jos jedan mali cova u mantilu. Pogeti, da ne odvale glavom
u gornji okvir vrata transportera, izjurise iz vozila i
uletise u predsjednistvo.

Onda nakon kratkog zaprepastenja prodje mi kroz glavu da je prvi
cicica bio Tudjman a da je drugi cova u mantilu bio Mate Granic.

Ha!

Gledas tako te ljude na televiziji pa steknes dojam o njihovoj
vaznosti, grandioznosti, pompi.
Tudjman u bijeloj marsalskoj odori ponosno postrojava trupe,
ili sa lentom preko grudi dodijeljuje medalje, drzi govore.

Kad ono u prirodi, pogotovo ovako okruzen povelikim francuskim
legionarima covjek k'o mrvica.
I to ne bilo koji covjek nego kako bi ga Zlatko Dizdarevic
u svojoj knjizi nazvao jednim od "gospodar rata i mira".

A i sa Alijom sam stekao slican dojam.


Mislim da je to bilo prije ove Tudjmanove posjete,
za dan nase jedinice.
Alija nas je treba svecano postrojiti u jednoj
od dvorana u centru Skenderija.
Obukli su citavu jedinicu u nove zelene uniforme
(za koje smo ako se sjecate predjasnjih postova vukli
materijal preko prokletog "Kozingrada")
i doveli nas u Skenderiju na postrojavanje.

Bila je tu i televizija, stampa.

A onda su dosli Alija i Haris Silajdzic sa svojom pratnjom.

Stajali su pored bine i cekali da pocne zvanicna ceremonija.
Posmatrao sam ih za ogromnim zanimanjem.

Obadvojica onako omanji, u mantilima, k'o pravi delegati.
Alija u plavom mantilu, Silajdzic u svijetlo smedjem.
A sa ove strane osamsto vojnika u zelenim unifromama.

Ostade mi cudan dojam gledajuci ovu dvojicu.

Ja sam ocekivao da ce u nasem prisustvo pokazati iskrenu ili bar namjestenu,
politicarsku simpatiju prema vojnicima koji su se okupili u ovoj dvorani.
Znam da su kamermani, novinarke gledali prema nama sa osmjehom, interesovanjem.

Znam da bih ja da sam bio na njegovom mjestu gledao sa ponosom i blagonaklonoscu
prema osamsto vojnika Armije BiH ili MUP-a.

Ova dvojicu su nesto dogovarali, pricali sa pratnjom potpuno iskljuceni
k'o da nisu pred ocima osamsto ljudi. Ostavili su na mene dojam kao da su
tu cisto po obavezi.

Tako su se i popeli na binu i odrzali nekakav rutinski
govor kojeg se vise ni ne sjecam.

Mozda me moje impresije varaju ali nisam osjetio nikakvu karizmu.
Osjecao sam se da predamnom stoji sicusni dedica u plavom mantilu,
i njegov savjetnik u oker mantilu. Nista vise.


Mozda sam bio u krivu. Mozda je ovaj dedica zracio karizmom kad je
drzao govor nekim drugim borcima. Ne tog dana.

Mozda sam ja romantik. Mozda sam ja uludo ocekivao nekog nasmijanog,
odlucnog vodju koji bi prisao vojsci da se rukuje, porazgovara, upita
kako je, cuje koju pricu sa ratista
prije nego sto bi presao na formalni dio drzanja govora.





U ratu sam naucio mnogo stvari, jako mnogo stvari.





Jedno od najvaznijih lekcija moga zivota je ona o vrhunskoj vrijednosti pojedinca.

Ja sam odrastao u drustvu koje je velicalo ideologiju kolektivizma.
Svi smo mi zajedno bili u necemu, svi smo morali biti djeljivi nekim zajednickim nazivnikom,
svi smo uvijek morali imati i slusati nekog vodju.

Ne samo mi iz iste generacije nego svi pripadnici naseg drustva kroz istoriju
odrastali su u slicnoj organizaciji.


Uvijek je bila neka politicka i/ili vjerska institucija koja je razmisljala u ime
naroda i koja je prilicno striktno odredjivala sta valja a sta ne valja za mase.

Uvijek je bio neko da ih vodi i koji je znao bolje: sultan, Karadjordje, Kralj Aleksandar,
Franc Jozef, Tito, Alija, Slobo, Franjo, lordovi, Juke, Cele, upravitelji, visoki predstavnici, ...

E pa 'necemo tako Dino'. Ne u mojoj glavi.


Nije mene majka rodila zdravog i sa nesto mozga u glavi da podastrem svoju
licnost i zivot nekim sumnjivima tipovima, mutnim organizacija i cicicama
da me vode i da mi konstantno ukazuju pravi put koji je za "dobrobit sviju nas".

Sviju nas, ha? A pa ko smo to "mi"?

Seljak sa Sokoca i ja. Skutor iz Hercegovina i ja. Sandzaklija i ja.
Student sa strane i ja. Jalijas sa Vratnika i ja. Srednjoskolka i ja.
Doktor genetike i ja. Prvak ex-Yu u kosarci i ja. Profesor knjizevnosti i ja.
Domacica i ja.


Nema tu "mi". To "mi" je uvijek isprika da natjeras ove ili one ovce u isti
tor na sisanje; volove u svoja kola da ti ih povuku gdje ti hoces da ides.


Vidjevsi kako izgledaju i kako se ponasaju ovi cikice i dedice
koji su nas "vodili" u najtezim danima i koji su u velikoj
mjeri rukovodili nasim zivotima shvatio sam da meni ne treba
drugi covjek kao vodja.

Volio sam nasu zastavu. Lebdio sam kad sam prvi put cuo
"Ponesi zastavu", "Vojnik srece", "Draga moja Be i Ha", "Sarajevo",
"Odoh i ja majko"; volio sam mnogo toga vezano za nasu borbu, ali sam u
srcu dovoljno ocvrsnuo da naucim razlikovati sta je politika i sta su
politicarska kurvanjska posla a sta prave vrijednosti.


Iskoristicu cu (zloupotrebiti?) ovaj blog da iznesem svoju zivotnu
filozofiju-vodilju koja je dobrim dijelom formirana u ratu:


- Konstantno se (samo-)izgradjuj
Samoizgradjivanje je besplatno i samo ti moze valjati u zivotu, nikad skoditi.
Sto je vise samoizgradjenih ljudi vece su sanse da ce i drustvo biti bolje.
Zato ne traci vrijeme na gluposti nego se samoizgradjuj.
Sta god da je u pitanju: politika, sport, kultura, istorija ... dobro je.
Samo ne budi 'zatucan' i ne daj da ti druge sole pamet glupostima.


- Mani se ideoloskih klika, klubova i organizacija ...
Sve sto zahtijeva nego podvrgavanje nekome ili necemo gdje ti nekom
nesto moras dati ili se podvrgnuti njegovom ili njenom autoritetu je sumnjivo.
Ako se udruzujes - udruzi se sa velikodusnim ljudima koji teze vrijednom
i znacajanom cilju.


- Mani se vodja i zapjenjenih masa


- Promovisi slobodu misljenja i govora
Sto vise znas vece su sanse da ces imati priliku da ucinis sto je najbolje za
tebe i tvoju okolinu. Sto je vise ljudi informisano manje su sanse za manipulacijama.
(I blogovi su dio ove borbe za slobodu misljenja i govora.)


- Pristupaj ljudima kao pojedincima a ne kao pripadnicima skupine, grupe, vjere, nacije
Ako se manes generalizacije imaces priliku pronaci bitne vrijednosti (ali i nevaljalosti) u
pojedincima. Ako ti je svaki Srbin dobar a Bosnjak los ili obrnuto onda tu nesto
nije u redu.
Lopov Zijo ne moze nikako biti bolji od dobricine Ante samo zato sto je Zijo.
Zlocinac Dragan ne moze nikako biti bolji od humaniste Edina.


Da rezimiram, ovo sve spominjem jer mi se ne svidja jelo
koje se kuha ovim receptom:

Recept za balkanski specijalitet 'Belaj milionskih proporcija'
---------------------------------------------------------------------------------

Nadji desetak hiljada zalupanih ljudi,
sto zalupaniji to bolje

Natakari im vodju na celo -
po mogucnosti histericnog, paranoicnog i iskompleksiranog

Smjesaj ih u bezoblicnu masu i mjesaj odprilike pola godine
redovno dodavajuci razne oblike propagande dok ne provre

Uprzi ih mrznjom protiv neke druge grupe

Po potrebi, da pojacas aromu dodaj neki "iscenirani" incident

Kad je masa dovoljno ukuhana slobodno je
i bez ustezanja 'upusti' na neku drugu masu i
uzivaj u kulinarskim rezultatima.

....

U sljedecem izdanju: Refleksije o operaciji Trebevic '93

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 07/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
713088

Powered by Blogger.ba