Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Rat je skupa lekcija. Mnogo naucis ali i previse platis. Ovaj blog je posvecen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikicevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i mojim kolegama - Vikicevim specijalcima.

08.06.2006.

"Zivo" minsko polje

Po rijecima nafuranog JNA novinara Miroslava Lazanskog
(sjetih se da sam ga k'o budala prije rata isao slusati u amfiteatru Doma Mladih)
sovjetska vojska je u nekim svojim manevrima znala stavljati svaki
stoti metak 'pravi' da bi tako unaprijedila realisticnost vjezbe.

Nisam tada mogao ni sanjati da ce i nasa vojska biti izlozena slicnom
tretmanu.


...

Sljedeca na programu obuke bila je prakticna inzinjerijska obuka.
Konkretno: obuka u rukovanju minsko-eksplozivnim sredstvima.

Jos konkretnije - razminiranje minskih polja.

Protiv-pjesadijske mine bile su kuga naseg rata.
Bilo ih je razbacanih svuda. Ludi su od njih masovno stradavali.
Cak je i neprijatelj znao naletiti na vlastite mine zaboravljajuci gdje
ih je prethodno posijao (na umu imam jedan konkretan slucaj u Kovacicima).

Srbi su na raspolaganju imali ogromne zalihe mina.
Sto se planiralo za miniranje sirokih pravaca nastupa sovjetskih
ili zapadnih trupa u slucaju treceg svjetskog rata sada se koristilo
u relativno maloj Bosni i protiv nas istih koji smo za te mine, inace iz Pretisa,
jednom davno izdvajali od plata.

Zbog ovakvih okolnosti obuka minsko-eksplozivnim sredstvima, pogotovo u razminiranju,
bila je kljucna za naseg vojnika.
Iz istog razloga, teorijska i prakticna obuka iz ove oblasti
pracene su sa zanimanjem od strane nase vojske.

A obuke ja bila, kako da kazem - interesantna.

A evo i zasto:

Prvi korpus je, koliko je meni poznato, prvi u modu uveo koncept inzinjerijske obuke
koju bih ja nazvao obuka "uzivo".
Kao sto se pravi muzicari cijene kad ukljuce gitare u pojacala pa oderu uzivo po mikrofonima
tako se i nasa pjesadija, k'o sto prilici pravim rokerima, pocela obucavati sa "zivim" sredstvima.

U bivsoj kasarni "Marsal Tito" izvodio se takozvani kurs "ratna skola"
cije su predmete vodili visoki, koliko se sjecam, iranski oficiri.
I nekoliko nasih momaka proslo je kroz te kurseve koji su inace bili
namijenjeni za obuku borbenog komandnog kadra kao i za pripadnike
poznate 'sehitske' korpusne jedinice - camceve Izvidjacko Diverzantske Cete.

U ratnoj skoli strani treneri su obicavali da nakon teorijske obuke sprovode
posebnu vrstu prakticne obuke - razminiranja nad pravim minama.
Minsko polje bi se sastojalo od kombinacije trenaznih mina, cesto obicnih konzervi,
u koje bi ovi stavljali male nagrade za one sto ih nadju.
Pored trenaznih ovu su stavljali i prave, bojeve mina.
To je bilo za one koji nisu ozbiljno shvatali obuku.
Ko bi promasio zivu minu bilo bi mu, kako su ovi stranci znali govoriti, "ti sehid ako Bog da".
Koliko je meni poznato niko nikad nije postao "sehid ako Bog da" na ovaj nacin.

U mojoj jedinici vecina ljudi je dobro poznavala
vrste minska sredstva: improvizovanih, standardnih, prirucnih.
Neki su o minama naucili jos u predratnoj specijalnoj jedinici,
neki u JNA, a neko je naucio u ratu u Armiji BiH ...
Bez obzira na bilo cije predznanje da bi se osigurala balansirana i ravnomjerna obuka
svi su ponovi morali proci kroz sve aspekte prakticne i teorijske inzinjerijske
obuke ukljucujuci i prirucna minska sredstva.

Proveli smo sate i sate na predavanjima, u "ucionici",
proucavajuci razne modele mina, prirucnike.


Nakon ucionice vrijeme je bilo da se ide na "livadu".


Rasporedise nas u nekoliko grupa.
Svaka grupa dobi svoj dio terena za ciscenje.

Organizatori vjezbe nas takodje mrtvi-hladni obavjestise
da se minsko polje sastoji kako
od manevarskih tako i od bojevih mina i da razminiranju moramo
pristupiti sa najvecim mogucim oprezom.

Neko zaduzi pipalicu (namjensko sredstvo za otkrivanje mina),
a neko trebade koristiti noz (sto je za nase uslove bilo itekako realisticno jer niko nije nosao pipalicu)
za otkrivanje i ciscenje mina.

Nas bijase trojica u grupi.

Dobili smo komad polja dimenzija otprilike sest puta deset (metara).
Uglavnom trava srednje visine, malo zbunja. Idealno minsko polje.

Ispruzismo se potrbuske sa pipalicama u ispruzenim rukama i udjosmo u minsko polje.

Poslu pristupismo maksimalno revnosno, pazljivo i sa strpljenjem kao da je pred nama svaka mina "ziva".
Lezeci na stomaku, rukama ispruzenim pred sebe, polako pocesmo napredovati kroz polje.

Sunce grije.

Krckas polako kroz zemlju. Pipalica polako prolazi. Onda zapne za nesto.
Moras pazljivo pritiskati jer ako je klackalica moze ti eksplodirati u lice.
Kako opipavas predmet pod zemljom ne znas je li kamen, ili mina.
Polako ga obilazis pipalicom ili nozem.

Kod mene samo kamenje.

Ovaj kolega pored mene naidje na minu. Prepozna je, polako je raskopa i izvadi je.

Prodje tako pola sata a mi tek dvadesetak centimetara u minskom polju.
Kroz glavu mi prodje kako li je korpusnoj inzinjeriji koja ovo mora raditi
dan i noc.

Sjecam se B, poznanika iz inzinjerije, koji mi je pricao kako su po noci,
po snijegu pred neprijateljskim linijama prije proboja
na Zuci morali ocistiti citavu stazu da bi armijski diverzanti-jurisnici mogli
proci.
Sjecam se da se sa Zuci vratio sav modar od zime.

...

Ih, koji je ovo posao.
Prodje vise od dva sata a tek naidjoh na jednu minu do sada.
Ovaj do mene je imao pravu berbu. On je vec tri upecao.
Kod njega su ih bas posijali.

Sad smo oko metar i po u minskom polju. Napredujemo puzevom brzinom.
Mokar sam k'o cep.
Upeklo sunce a i posao je takav pa zahtijeva posebnu koncentraciju
od koje me obliva znoj.

Sreca pa nisam nikad upao prije u minsko polje (iako sam mu nebrojeno puta bio blizu).
Zamisljam na sta bi to licilo.

Kako je tek kad se na tebe puca a ti moras pipalicom ili nozem traziti svoj put vani.

A nije da se jednom dogodilo da nasi borci upadnu u minsko polje.
Prvi "Labudovi" su tako kroz srpsku teritoriju usli u Sarajevo preko Trebevica
i to dobrim dijelom kroz minsko polje.




Srbi su muke oko mina rjesavali na svoj nacin.
Necu nikada zaboraviti autenticni izvjestaj bivseg oficira JNA koji
je devedesetprve objavilo beogradsko "Vreme".

Ovaj casni oficir JNA, inace Srbin, u tom izvjestaju zalio se svojim
pretpostavljenim u Beograd na ponasanje i zlodjela ucinjena od strane
Belih Orlova u Istocnoj Slavoniji, cini mi se kod Sunja.

Beli Orlovi su tu naisli na minsko polje koje su tu prije "Zenge" postavile.
Ovi su, da se ne bi mucili, iz obliznjeg sela doveli oko stotinjak
hrvatskih civila - zena, djece, staraca da im "pomognu" oko ovog minskog polja.

Da im "pomognu" na tipicni zlocinacki nacin karakteristican za srpske dobrovoljce
u Istocnoj Slavoniji.

Ova stoka od Belih Orlova je natjerala civile kroz minsko polje.
Uzasnut i razjaren, ovaj oficir JNA, dijete bivse Jugoslavije koji je za razliku od ove bagre
dobro znao sta je ljudskost i vojnicka cast, napisao je izvjestaj o svemu u Generalstab.

Nemocan je posmatrao kako razularena banda gura nevine ljude u grozomoran
sraz.
On je u svom izvjestaju izmedju ostalog napisao kako je u minskom polju
ostalo tridesetak tesko osakacenih civila.
Ovi (orlovi) su ih samo tako gledali i ostavili da stradaju u najgorim mukama.

A mine su stvarno bile grozna stvar.
Ngazne mine, posebno "pastete" nisu bile smrtonosne.
U tome je i bio problem. Relativno mala kolicina trotila u cilindricnom punjenju
(oko 30 grama) bila je dovoljna da samo smrska kosti stopala, otkine prste, petu
sto je opet gotovo garantovalo amputaciju.

Jos gore, ako je bilo kamenja u zemljanom pokrovu, eksplozija mine je znala izbiti to
kamenje u pravcu zdjelice nanoseci povredu koje se svaki muskarac pribojavao.

Od mine je stradao i moj predratni uzor, vrhunski sportista, Vikicev instruktor
i prvi trener Vikicevih specijalaca - rahmetli Salko Curic.
Predratni Jugosloven, Hercegovac (Mostarac) i Bosanac, bio je na povratku u Sarajevo
nakon sto je zbrinuo porodicu na moru.
Na obroncima Igmana prema Hadzicima naletio je na minu koja je prekinula
njegov zivot i koja je njegovu dobru djecu ostavila sirocadima.

Da nije bilo rata, da nije bilo ovih idiotskih cetnika i njihovih mina
Salko Curic, koji je uvijek imao prijatelje svih nacija od "Varadara pa do Triglava",
danas bi bio ziv, vodio bi svoj uspjesan posao, Dino i Minka bi imali oca koji im
je znacio sve dok je bio ziv.

...

Proklete mine!

Mi se nekako dokopasmo kraja naseg minskog polja.
Uspjesno nadjosmo svaku minu koja je bila postavljena u svrhu vjezbe.
Nikad nisam saznao ali pretpostavljam da je ono oko bojevih mina
u nasem slucaju bila suplja prica.
Moje je jedinica izuzetno cuvala ljude i sumnjam da bi rizikovala da neko
greskom nastrada.
Drugo, mi smo bili dovoljno odgovorni da nam nisu trebale takve prijetnje
da bismo obavili svoje zadace. Mi smo bili u pravom smislu rijeci profesionalci.

Nazalost, problem kod mina nije bio kako se obuciti, kako ih razminirati, hoces li ih ozboljno
Shvatiti.

Problem oko mine bio je kako ih otkriti.
Otkrivanje minskog polja je gotovo uvijek bio tragican proces.

Nakon sve nase obuke i revnosnog pripemanja, ni godinu kasnije nakon svega ovoga
dva nasa pripadnika stradace tesko od mina.
Jedan ce izgubiti nogu na Treskavici a drugi ce izgubiti petu u jednoj intervenciji u Azicima.

Ali o problemima sa minama mnogo vise kasnije.



U sljedecem izdanju: Specijalisticka obuka 4 - Taktika specijalnih jedinica

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
<< 06/2006 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


Navigacija Blogom

Linkovi o odredu "Bosna" (Vikicevim)

Izabrani Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
693531

Powered by Blogger.ba